„Onaj ko spasi jednog čovjeka, spasio je čitav svijet“. Ovo je napisano na medalji „Pravednika među narodima“. Država Izrael dodjeljuje je pripadnicima drugih naroda koji su spašavali Židove od istrebljenja za vrijeme Holokausta riskirajući pri tome vlastite živote. Medalju Pravednika dosad je dobilo više od 23.000 pojedinaca širom svijeta. I dok Izrael poštuje i ističe moralnu veličinu običnih hrabrih ljudi, političke elite kod nas omalovažavaju, ne priznaju ili čak progone pravednike iz vlastitih redova, ali i „one druge“. I redovno to dolazi iz tabora nacionalističkih politika.

Civilizacijski standardi

Slučaj tobože „ukinute ulice Srđana Aleksića“ u Sarajevu ponovo nas je podsjetio kako su u određenim krugovima i dalje trn u oku simboli otpora rasističkim, separatističkim i nacionalističkim politikama. Najnovija kratkotrajna laž iz pera Nenada Kecmanovića, režimskog revizioniste i politologa aktuelne velikosrpske garniture, poslužila je kao šlagvort za novu twiter egzibiciju Milorada Dodika tj. poruku da „u Sarajevu nema mjesta ni za mrtve Srbe“. Laž je trajala nekoliko sati, dok portali nisu uslikali table sa Srđanovim imenom i demantirali je, ali cilj je postignut – stavljena je etiketa na Bošnjake „nesposobne za suživot i toleranciju“ i stvoren „argument“ da „nema druge nego da se podijelimo pa svako na svoju stranu“. Ukratko, to je bila suština ove medijske mahinacije.

Međutim, većinsko (!) Sarajevo pokazuje da i dalje poštuje moralne i civilizacijske standarde koje su svojim djelima postavili Srđan Aleksić i Goran Čengić. Uprkos tome što postoji i manjinsko Sarajevo kojemu smeta njegovanje vrijednosti što ih oni simboliziraju.

„Srđan Aleksić nije spasio nikoga već je bio četnik“, rekao je Taib Delalić (SDA) za govornicom Općinskog vijeća Novi grad u junu 2021. godine zatraživši da se ukine naziv ulice po Srđanu. SDA tada nije dobila podršku u Novom gradu, a Delalić je podnio ostavku.

Zatim, u Novom Sarajevu nije bilo moguće sportsku dvoranu pored stadiona Grbavica nazvati po Goranu Čengiću, dok je općinom upravljao Nedžad Koldžo (SDA), a u općinskom vijeću SDA sa satelitima imala većinu. Taj prijedlog građana godinama se opstruirao podmuklim lobiranjem i minirao netransparentnim „javnim raspravama“, za koje građani nisu znali kad i gdje su održane. Na koncu se dvorani dodijelio birokratki, bezlični naziv „Novo Sarajevo“.

Tek u mandatu „Trojke“ i načelnika Hasana Tanovića prošao je stari prijedlog da se dvorana nazove po nekadašnjoj rukometnoj zvijezdi Jugoslavije i heroju okupirane Grbavice. No, i tada je, opet iz redova SDA, potekla bizarna (i provjereno neistinita) priča:

„…šta je Čengić zaslužan… njegova je rodbina s majčine strane u II svjetskom ratu bila u četnicima!“

I sad bi ti „argumenti“ kao trebali pretegnuti moralnu dimenziju njihovih djela.

Aleksić je 1993. godine u Trebinju stao pred razularene četnike braneći muslimana Alena Glavovića pa su ga ovi iskundačili do smrti. Goran Čengić je 1992. godine stao pred zločinca Veselina Vlahovića Batka na Grbavici i pokušao spriječiti odvođenje komšije muslimana Husnije Ćerimagića pa ih je zločinac obojicu odveo i ubio. To je suština priče i ono bitno ljudsko što se vaga.

Amir Reko – od Nobela do „nepoželjne osobe“

Još drastičniji primjer izvrtanja moralnih vrijednosti je poznata priča o kapetanu Amiru Reki „Makedoncu“, koji je u ljeto 1992. godine spriječio da pripadnici Armije RBiH strijeljaju 45 Srba kod Goražda. Tri dana nakon što su mu majka i porodica živi spaljeni u kući u selu Gudelj od srpskih snaga, Amir Reko je kao komandant 43. drinske brigade ARBiH sa vojskom ušao u srpsko selo Bučje. I dok su mnogi vojnici željeli da se na zarobljenicima osvete zbog srpskog masakra po bošnjačkim selima tih dana, Reko to zabranjuje i ljude pušta na slobodu. Pod pritiskom on tada napušta Goražde.

Nedavno, skoro tri decenije poslije tog događaja grupa intelektualaca iz Srbije i RS pokreće inicijativu da se Reki dodijeli Nobelova nagrada za mir, a skoro istovremeno Gradsko vijeće Goražda izglasava Deklaraciju kojom se Reko proglašava „nepoželjnom osobom“ u tom gradu, jer je pričajući o ratnim zbivanjima (u dokumentarnom filmu „Makedonac“) navodno „minimizirao časnu borbu ARBiH u odbrani Goražda“.

Reko je zatim u medijima otvoreno rekao da „…iza toga stoje profiteri iz SDA koji su mu i onda radili o glavi“.

E sad, vrlo je zanimljivo da otpor promoviranju hrabrosti, visokih moralnih vrijednosti i ideje o mogućem međunacionalnom zajedništvu i toleranciji ovdje dolazi uvijek iz iste nacionalne stranke – SDA. To je indikativno budući da se njeni čelnici rado predstavljaju probosanskom snagom, „motorom“ i zaštitnikom multietničke Bosne!?

Herojstvo i „grijesi“ Neđe od Ljubuškog

Slično reagiraju i akteri i pristalice nacionalističke politike HDZ-a BiH u slučaju Nedjeljka Neđe Galića iz Ljubuškog. Nedeljko Galić je vidjevši 1993. godine kako pripadnici HVO-a vrše progon ljubuških Bošnjaka u konc-logor „Heliodrom“ kod Mostara odlučio da se suprotstavi zločinačkom projektu. Sa suprugom Šteficom je u njihovoj fotografskoj radnji falsificirao „garantna pisma iz Njemačke“ za preko 1.000 Bošnjaka što im je bila karta za spas od deportacije u Heliodrom.

Kada su otkriveni, nisu mogli ostati u Hercegovini. Dvadeset godina kasnije, nakon što je 2012. godine prikazan film „Neđo od Ljubuškog“. Štefica Galić ponovo je doživjela prijetnje i progon od istih ljudi za koje su „oni drugi“ (Bošnjaci) bili i ostali– neprijatelji. Od onih za koje pomenuti film „…iskrivljuje povijesne činjenice.“

Neđo Galić posthumno je nagrađen nagradom za građansku hrabrost „Duško Kondor“, ali moralna veličina njihovog djelovanja ni do danas nije priznata tamo gdje su oni predstavljali svjetlo u moralnom mraku.

To su glasovi iste politike koja „ne može otkriti“ ko godinama skrnavi Partizansko groblje u Mostaru i čiji je politički lider dokazano tokom rata koristio logoraše za robovski rad u „Sokolu“ čiji je direktor tada bio.

U pozadini – politika podjela

Istim vrijednostima se suprotstavlja, ali otvoreno i bahato, i politička elita u bh. entitetu RS predvođena SNSD-om i Dodikovim satelitima. Tamo se djelu Srđana Aleksića nikad neće dati pravi značaj.

Dakle, politička pozadina otpora ovakvim simbolima na sve tri strane je ista, a zato je i sinhronizirana. Radi se o politici etničkih konflikta, političkih i teritorijalnih podjela koja uspjeva jedino ako tronožac te politike čine SNSD/SDS – HDZ BiH – SDA. Prema tome, zašto onda afirmirati simbole koji sugeriraju zajedništvo i toleranciju!?

Razlika među njima samo je u stilu artikulacije. Može biti brutalna i sirova, perfidna ili licemjerno prikrivena quasi-bosanstvom.

Ove politike kreirane za vladanje na etnički čistim prostorima ne mogu prihvatiti kult visokomoralnih osoba koje bi mogle postati uzor, a time i faktor kolebanja kod sljedbenika.

Pa prema tome… „Srđan je bio samo švercer i četnik“. Neđo i Štefica Galić su „pomagali neprijateljima i iskrivljuju povijest“. Amir Reko… nije bitno što je spriječio zločin i jednu bošnjačku historijsku ljagu, on je nepoželjan jer „minimizira časnu borbu ARBiH“ itd. To su politička i stranačka mjerila.

Na svu sreću normalnom puku je jasno, a to su pokazale i reakcije na Kecmanovićevu podvalu, ko je ovdje moralna veličina i koja je hrabrost potrebna da se stane pred siledžije i brani slabije, a time i ko predstavlja etički, a ne etnički standard.

*Autor je umirovljeni brigadir Vojne obavještajno-sigurnosne službe OS BiH, magistar politologije u oblasti međunarodnih odnosa i vojno-politički analitičar u projektima koji se bave sigurnosnim pitanjima

(Radio Sarajevo)