Prema pisanju britanskog The Sunday Timesa sukobi u Ukrajini i Bliskom istoku pojačavaju etničke podjele i napetosti u Bosni i Hercegovini. Ove tvrdnje argumentirali su okupljanjima bivših boraca Republike Srpske na entitetskoj granici koje podržava Moskva što su potvrdili pojedini učesnici zahvaljujući se Rusiji na finansijskoj podršci. Napetosti su dodatno pojačane tvrdnjama predstavnika vlasti u RS da su zabrinuti zbog “islamskog terorizma“ koji vide u okupljanjima građana u znak podrške Gazi. U tekstu se navodi i da je ruska invazija povećala apetit tvrdolinijaških Srba širom regiona Balkana za oživljavanjem ideje proširenog “Srpskog sveta”, sličnog Putinovoj viziji “Ruskog sveta“.

Podsjetimo, odmah nakon napada Hamasa na Izrael, Milorad Dodik je dao podršku Izraelu uz tvrdnje da “zajednička povijest stradanja čvrsto veže srpski i izraelski narod“, kao i Čović koji je svoje poruke poslao uz njegovu fotografiju s Benjaminon Netanyahuom. Nema sumnje da SNSD i HDZ i BiH i Hrvatske imaju razloga za otvorenu podršku Izraelu, jer se time dodvoravaju američkoj administraciji (do koje su i Dodik i Čović išli upravo preko Izraela), zauzvrat očekujući podršku za njihove politike i projekte u BiH koje nikad niko na Zapadu nije podržavao, pogotovo ne SAD. Bosanci/Bošnjaci na čijoj strani su još od devedesetih i (međunarodno) pravo i istina i pravda, ne trebaju upadati u te perfidne zamke preko kojih se Zapadu žele potvrditi teze HDZ-a i SNSD-a da sve probleme u BiH uzrokuju ”muslimani”, dok su oni čuvari (kršćanskih) zapadnih vrijednosti a svojim politikama sprečavaju stvaranje islamske države u srcu Balkana.

Argumentacija za rat

Niti jedna američka administracija, od 90-tih do danas nije bila ni protiv bosanskih muslimana/Bošnjaka, a ni protiv BiH. Čak i Samuel Huntigton u svom ”Sukobu civilizacija”, otvoreno nenaklonjen Bosni i Bošnjacima, navodi da su SAD u sukobima u BiH uvijek bile na ”strani muslimana”. On također konstatira (ono što se i u BiH zaboravlja): ”Najšire i najdjelotvornije civilizacijsko okupljanje bilo je okupljanje muslimanskog svijeta na strani muslimana” u vrijeme sukoba u BiH.

Ovdje treba dodati da su Bosanci/Bošnjaci imali i podršku američkih Jevreja – od Henryja Siegmana, predsjednika Američko-jevrejskog kongresa, do Simona Wiesenthala. Podsjetimo i da je u novembru 1998. zamjenik ministra vanjskih poslova u ime BiH uručio Wiesenthala odlikovanje Srebrni orden sa bosanskim grbom kao čin velikog poštovanja za njegovu časnu i postojanu borbu za kažnjavanje zločina i traženje pravde za sve žrtve genocida.

Huntigtonovi navodi imaju još veću težinu ako se zna da je on svoje teorije razvijao u Harvardovom Centru za međunarodne odnose, gde su radili i neki od najuticajnijih kreatora američke spoljne politike, poput Zbignjeva Bžežinskog i Henrija Kisindžera, odnosno jedan je od istaknutijih američkih neokonzervativaca koji već godinama imaju ključnu ulogu u oblikovanju američke spoljne politike. Politike koja je nakon 11. septembra 2001. i terorističkog napada na SAD napravila veliki zaokret uzrokujući tektonske promjene u cijelom svijetu, ali koju je neophodno poznavati i razumjeti kako zbog globalnih promjena, tako i zbog pozicioniranja BiH u svijetu, a u krajnjem i njenog “svrstavanja“. Ne zato što BiH ima neki geopolitički uticaj, nego zato što je to neophodno za njen opstanak u globalnim promjenama.

U autorskom tekstu za Washington Post Lawrence F. Kaplan je u februaru 2003. pisao o radu Richarda Perle, Douglasa Feitha i Davida Wurmsera iz 1996. godine pod nazivom “Čist prekid: Nova strategija za osiguranje kraljevstva“. Ovaj rad je izraelskom premijeru Benyaminu Netanyahuu predao Perle jer se kraljevstvo odnosilo na Izrael. Kako je pisao Kaplan “uklanjanje Sadama Husseina s vlasti“ u tom radu je opisano kao sredstvo obuzdavanja Sirije i važan strateški interes Izraela. Podsjetimo, bilo je to vrijeme neposredno pred intervenciju SAD u Iraku s ciljem skidanja s vlasti Sadama Huseina koji je optuživan za kršenja ljudskih prava i proizvodnju hemijskog naoružanja koje u Iraku na kraju nije pronađeno ali je Irak uništen.

Kaplanov tekst bio je dio šire rasprave koja se u to vrijeme vodila u SAD-u o Iraku i uopće spoljnoj politici SAD, a “Čist prekid“, kao prijedlog nove strategije američke spoljne politike našao se na stolu američkog predsjednika Georgea W. Busha (2001-2009) zahvaljući upravo Perli, Feithu i Wurmseru koji su u Bushovoj administraciji bili na visokim pozicijama.

Sredinom 2002. egipatski predsjednik Hosni Mubarek upozorio je na razorne posljedice za Bliski istok ukoliko Irak bude napadnut: “Bojimo se da bi u regiji moglo zavladati stanje nereda i kaosa“. Po Brianu Whitakeru (The Guardian, septembar, 2002) ono što bi za Mubareka bilo loše, jastrebovi su smatrali da je dobro, ali jedni i drugi se slažu oko jedne stvari: “Rat s Irakom mogao bi dovesti do katastrofe za nekoliko režima na Bliskom istoku“.

U to vrijeme s tim se slagao i tadašnji izraelski premijer Ariel Sharon (Scott Horton, februar 2023). No, njegov glavni oponent Benjamin Netanyahu u septembru 2002. svjedočio je pred Kongresom SAD-a tvrdeći da izraelska obavještajna služba pouzdano zna da Sadam Husein ima tajni program obogaćivanja urana naglašavajući: “Ako uklonite Sadama, Sadamov režim, jamčim da će to imati goleme pozitivne odjeke u regiji.” Sharon će ubrzo promijeniti svoje stavove.

Whitaker je upozoravao da nova doktrina Bushove administracije “preokreće uobičajeni pristup u međunarodnim odnosima gdje se stabilnost vidi kao ključ mira, i bez obzira volite li svoje susjede ili ne, morate pronaći načine kako živjeti s njima. Ne, kažu jastrebovi. Ako vam se ne sviđaju susjedi, riješite ih se.“

Povratak jastrebova

Kaplan nije smatrao da Perle, Feith i Wurmser “ispunjavaju naredbe Izraela“, navodeći da su oni i u drugim područjima štitili američke interese i ideale, od Grenada, preko Nikaragve i Afganistana, do Bosne i Kosova. S druge strane po profesoru povijesti sa Sveučilišta Illianois Paulu W. Schroederu bilo je očigledno da se plan za invaziju promovira “u interesu Izraela“. Neki autori su išli dotle da su sukob SAD s Irakom nazivali “Sharonov rat“ (Robert Novak), a kolumnistica Washington Timesa (Georgia Anne Geyer) pisala je da neokonzervativci planiraju voditi rat u Iraku, a zatim “demokratizirati cijeli Bliski istok, uključujući Siriju i Saudijsku Arabiju ako je potrebno i vojnim sredstvima kako bi se osigurao Izrael Ariela Sharona“. Po Danu Sanchezu “američko bombardiranje Bagdada 2003. dovelo je do smjene režima u Iraku čime je započelo ‘ponovno crtanje karte Bliskog istoka’, a ‘Bushova doktrina’ ponovo je uspostavila ‘načela prevencije’“, što Sanchez direktno povezuje s Netanyahuovom opsjednutošću slamanja Hezbollaha i dominacijom nad Libanonom zbog čega je spreman okrenuti veći dio Bliskog istoka naglavačke.

David Shuster početkom 2005. navodi izjavu generala Tommya Franksa koji je nakon što je napustio Irak optužio zamjenika ministra obrane Douglasa Feitha da je podcijenio otpor Iraka, opisujući ga kao “jebeno najglupljeg tipa na svijetu“. Kasnije će tadašnji državni tajnik Colin Powell neokonzervativnu mrežu oko Busha opisati kao “zasebnu vladu“ unutar vlade, a Perle će u intervjuu za Vanity Fair hladno ustvrditi da se rat u Iraku pokazao kao pogreška. I nastaviti sklapati unosne poslove na Bliskom istoku: 2008. Wall Street Journal izvijestio je da Perle istražuje mogućnost ulaganja u naftne interese u Iraku i Kazahstanu, ironično podsjećajući na tvrdnje protivnika rata u Iraku da je rat u Iraku vođen zbog pristupa iračkoj nafti. Politico je 2011. izvijestio da je Perle dva puta putovao u Libiju s Monitor Group, u kojoj je od 2006. bio viši savjetnik, s ciljem da unište imidž “Libije i tadašnjeg diktatora Muamera Gadafija u Sjedinjenim Državama“.

Giorgio Spagnol (Institut Europeen des Realtions Internationales) u svom radu (mart 2021) piše o doktrini neokonzervativaca po kojoj se SAD trebaju aktivno miješati u politiku drugih zemalja, uklanjati nepoželjne režime, promicati svom snagom liberalnu demokraciju, osigurati svoju planetarnu hegemoniju svim mogućim sredstvima i boriti se protiv zemalja koje izazivaju vrijednosti i vojnu hegemoniju Zapada. Među najistaknutijim neokonzervativcima u Washingtonu Spagnol on vidi Roberta Kagana, (njegovu suprugu) Victoriu Nuland, Bretta McGurka i Kurta Campbella. Pišući o Nulandovoj navodi njenu aktivnu ulogu u organiziranju i podršci obojene revolucije u Ukrajini 2014. godine pri čemu je rekla “zloglasno savjetujući američkog veleposlanika Geoffreyja Pyata: ‘Jebeš Evropsku uniju’.“

“Veliki povratak jastrebova“ brojni autori, među kojima i (višestruko nagrađivani) Robert Parry, James Carden i Glenn Greenwald, povezuju upravo s dešavanjima u Ukrajini, odnosno pogoršanjem odnosa SAD s Rusijom. Tako Parry u svom tekstu (20.03. 2014) tvrdi da su “neokonzervativci potaknuli sukob oko Ukrajine“ s ciljem da udalje tadašnjeg predsjednika Baracka Obamu od Vladimira Putina i sabotiraju njihovu suradnju oko Irana i Sirije. Parry podsjeća da je Victoria Nuland, supruga Roberta Kagana, podržala državni udar protiv izabrane vlade Ukrajine. Iako je to bilo prvi put, kako piše Parry, nakon Drugog svjetskog rata da jedna vlada na evropskom kontinentu uključi naciste u izvršnu vlast zapadni mediji su ih, pod uticajem neokonzervatističkog narativa, tretirali kao “ urbane legende“.

James Carden (15.12.2021), kritizirajući politiku neokonzervativaca ističe da su ih rehabilitirali liberali, a po Glennu Greenwaldu najfanatičniji neokonzervativci gladni rata koji su oblikovali Bush/Cheneyjev militarizam, postali su najpopularniji stručnjaci u američkom liberalizmu. Greenwald navodi da je njihova taktika optužiti svakoga tko se protivi njihovim ratovima: oni koji su se protivili invaziji na Irak bili su tako na “Sadamovoj strani“, oni koji su se protivili Obaminoj NATO intervenciji u Libiji bili su “pro-Gadafijevci“, oni koji su dovodili u pitanje opravdanost CIA-ine operacije promjene režima u Siriji bili su “asadisti“, a oni koji su protiv uplitanja u Ukrajinu “agenti Kremlja“.

Izraelska realpolitika prema Rusiji

Prema Jevrejskoj telegrafskoj agenciji (JTA) kad je riječ o Ukrajini Izrael se razilazi s nekim od svojih najvjernijih američkih saveznika, točnije s neokonzervativcima – i to nije prvi put: “Nesklonost Izraela da se previše približi Sjedinjenim Državama u nastojanju da izolira Rusiju tipična je za izraelsku realpolitiku koja je dovela do prošlih sukoba s američkim neokonzervativcima. Ali izraelsko stajalište nije dovoljno dosljedno da izazove svađu između prijatelja, rekli su neokonzervativni znanstvenici.“

No, čini se da je sve jasnije zauzimanje strane Ruske Federacije na Bliskom istoku isprovociralo reakciju Izraela, tako je Amir Weitmann, šef zastupničkog kluba stranke Benjamina Netanyahua, gostujući krajem oktobra na ruskoj državnoj mreži RT, zaprijetio: “Rusija podržava neprijatelje Izraela. Rusija podržava naciste koji žele počiniti genocid nad nama i Rusija će platiti cijenu. Pobijedit ćemo u ovom ratu. Nakon toga, nećemo zaboraviti što radite, nećemo zaboraviti, doći ćemo, pobrinut ćemo se da Ukrajina pobijedi.“

Koliko god Netanyahuov režim prijetio svima koji se usude kritizirati njihove vojne operacije u Gazi, sve je jasnije, pogotovo onima koji kritiziraju i Rusiju zbog agresije na Ukrajinu, da je ono što radi Izrael u Gazi neodbranjivo i sa stajališta humanosti i sa stajališta međunarodnog prava, a brojnim kritikama nije izložen samo Netanyahuov režim nego i Bidenova administracija.

Početkom novembra 2023. bivši ambasador Indije u Uzbekistanu i Turskoj M.K. Bhadrakumar u autorskom tekstu piše o “dvostrukom govoru“ Bidenove administracije koji po njemu ističe “bizaran neokonzervativistički projekt“ kojim se želi putem sile promijeniti režim u Gazi i uspostaviti popustljiviji režim što bi bilo pola puta do “rješenja s dvije države“. Navodeći svjetsku osudu užasnog kršenja međunarodnog humanitarnog prava u Gazi koja Izrael ne sprečava da nastavi svoje vojne operacije u Gazi, citira 55 članova Kongresa koji su apelirali na Bidena i Blinkena da bi izraelska vojna operacija trebala “uzeti u obzir“ međunarodno pravo, i Pramilu Jayapal koja je u Zastupničkom domu, kritizirajući Netanyahuov režim, rekla da SAD “gubi vjerodostojnost“ na globalnoj sceni zbog svojih “dvostrukih standarda“ (prema Ukrajini i Palestincima) što vodi “izoliranju SAD u ostatku svijeta“.

Američki mediji su sredinom novembra objavili “interni memorandum“ koji je potpisalo 100 zaposlenika State Departmenta i USAID-a u kome pozivaju visoke američke dužnosnike da preispitaju svoju politiku prema Izraelu i zatraže prekid vatre u Gazi. Prema komentarima nekih američkih medija ovaj memorandum je pokazao i raskol u Demokratskoj stranci između onih koji podupiru prekid izraelske 53-godišnje okupacije Palestine, i neokonzervativaca na najvišim položajima u Bidenovoj administraciji, koji bezuvjetno podupiru Izrael. To uključuje Antonyja Blinkena, Victoriju Nuland i samog predsjednika Bidena.

U isto vrijeme kad se u javnosti pojavio ovaj memorandum Chris Lehmann (13.11.2023) piše o Bidenovoj bezuvjetnoj podršci Izraelu koju dovodi u vezu s padom njegove podrške među demokratama za nevjerojatnih 11 odsto u odnosu na prošli mjesec, te navodi učinak Bidenove politike na mlade glasače, koji su najglasnija antiratna skupina, gdje vrtoglavo gubi podršku.

Dodik i Čović u Izraelu

Ako ostavimo po strani geopolitička dešavanja, ali imajući na umu šahovsku partiju velikih sila, i s obzirom na sve naprijed navedeno, treba li čuditi interesiranje Dodika i Čovića za Izrael i njihove posjete i podrška Netanyahuu što su mnogi u to vrijeme u Sarajevu pratili s podsmijehom. No, nakon prošlogodišnjih zvaničnih posjeta Dodika i Čovića Izraelu, Dom naroda Parlamenta BiH, na Čovićev prijedlog je usvojio definiciju antisemitizma Međunarodne alijanse za sjećanje na holokaust (IHRA), dok je Predsjedništvo BiH na Dodikovu inicijativu, kao tadašnjeg člana Predsjedništva, usvojilo rezoluciju koja se odnosi na definiciju Holokausta.

Koliko su Dodik i Čović bili (ne)uspješni u svom lobiranju, ubrzo se saznalo i to od ambasade Izraela za BiH i Albaniju koja je pozdravljajući Dodikovo i Čovićevo zalaganje za ovu definiciju Holokausta, dala podršku “prijedlozima Izbornog zakona hrvatske strane“. Iako je na ovo reagirao predsjednik Jevrejske zajednice u BiH Jakob Finci upozoravajući da ga čudi postupak Izraela, jer bi predloženim HDZ-ovim izmjenama Izbornog zakona BiH bio umanjen politički značaj Jevreja, Roma i drugih manjina u Bosni i Hercegovini, Čović je podršku za svoje izmjene Izbornog zakona BiH dobio i od SAD-a, odnosno Američke ambasade u BiH, naravno i Britanske, a onda posljedično i od drugih zapadnih ambasada.

Ono što bi Sarajevo dodatno trebalo zabrinuti i potaknuti na ozbiljnu diplomatsku ofanzivu su i sljedeće činjenice: kad su HDZ i Dragan Čović 2018. tražili svoje promjene Izbornog zakona BiH u okviru ozbiljne kampanje koje su pokrenuli oko toga naišli su na oštre reakcije OHR-a, Američke ambasade i skoro cijelog diplomatskog kora u Sarajevu. Američka ambasada je 2018. oštro reagirala tvrdeći da izmjene Izbornog zakona BiH “ne dolaze u obzir” nakon raspisivanja izbora, te komentirajući kako “gospodin Čović nije bio ni ranije zainteresiran za postizanje kompromisa, a nije zainteresiran za kompromis ni sada”. Naravno, radilo se o dugogodišnjim opstrukcijama da se implementira presuda Evropskog suda u predmetu Sejdić-Finci.

U izbornoj noći 2022. visoki predstavnik je posegnuo za promjenama Izbornog zakona koje su HDZ ne samo instalirale u vlast nego mu i omogućile da dominira Federacijom, što su podržali američka, britanska i brojne druge zapadne ambasade, a podržavaju i zahtjeve za dalje izmjene Izbornog zakona. Podsjetimo i da je Dodik ostao na vlasti i pored brojnih dokaza o izbornoj krađi.

HDZ-ovi zahtjevi iz 2018. o izmjenama Izbornog zakona BiH nisu se promijenile, ali jeste politika i SAD i Zapada prema BiH. Zašto?

Američka i zapadna politika su podržavale BiH i odbijale zahtjeve HDZ-a o promjenama Izbornog zakona BiH kad je bila SDA na vlasti. Sigurno je da se ova stranka mora zapitati kako to da su došli do toga da postanu “neprijatelji“ Zapada i izvor problema koji je trebalo skloniti, dok su SNSD i HDZ ostali u vlasti. S druge strane pitanje je je li trojka uopće svjesna koliku su odgovornost preuzeli na sebe i kako je ozbiljna utakmica pred njima ako misle spasiti državu od onoga što planiraju (i rade) Dodik i Čović, a za šta trenutno imaju podršku i Rusije i SAD-a. To je ta zbunjujuća situacija – kako se jedino u BiH Rusija i SAD slažu oko “rješenja“? Nema sumnje da su tome uz promjene u svijetu doprinijela i, s jedne strane politička lobiranja Dodika i Čovića u Izraelu, SAD i Rusiji, a s druge strane anemična i bezidejna politika stranaka koje su predstavljale i predstavljaju kako Bošnjake tako i interese svih probosanskih građana.

Palestinizacija Bošnjaka

Zaokret u američkoj politici prema BiH očito je uzrokovan dešavanjima u Ukrajini i na Bliskom istoku, jer sukob na Balkanu, ni u BiH ni na Kosovu, u ovom trenutku Zapadu ne treba zbog čega očito prihvataju sva rješenja koja to mogu bar djelimično garantirati. Ali, vidimo kako se Kurti bori za interese Kosova (čak i protiv američkih prijedloga), dok to u Sarajevu, nažalost, ne vidimo. No, dobijamo poruke iz stranaka na vlasti o promjenama Izbornog zakona BiH po željama HDZ-a, a iz OHR-a o podjeli državne imovine, dok traje borba oko Ustavnog suda BiH. Gubljenjem bilo koje od ovih strateško više no važnih bitki, gubi se i država BiH, što će ozbiljno narušiti stabilnost i sigurnost BiH, jer jednom je zbog toga već vođen krvavi rat u ovoj zemlji i teško da se BiH može podijeliti “mirnim putem“ kako Dodik tvrdi a Čović podržava.

Nije ovo prvi veliki izazov pred BiH, koliko god neko mislio drugačije, puno gore je bilo devedesetih u vrijeme sukoba. I nije kasno da se nešto promijeni uz ozbiljne politike Sarajeva i jasna rješenja koja bi morala imati pomoć i podršku šire zajednice, odnosno civilnog društva – akademske zajednice, nevladinih organizacija i medija. U suprotnom, neće pogriješiti niko ko zaključi da sadašnja vlast povlači poteze protiv države a u interesu SNSD-a i HDZ-a što će biti neodbranjivo, uz svu medijsku podršku i populističke poruke, kao što je danas neodbranjivo ono što radi Netanyahuov režim u Gazi.

Robert Kagan, kako smo vidjeli jedan od najuticajnijih vašingtonskih jastrebova, bio je među onima koji su se jako zalagali za američku intervenciju u BiH. U svom autorskom tekstu 6. novembra 1995. detaljno je obrazložio kako je BiH od evropske “periferije“ došla do “vitalnog američkog interesa“. Ti argumenti se nisu promijenili i kreatori politika i donosioci odluka u Sarajevu bi to morali znati. Sam Kagan upitan godinama nakon toga zašto su SAD uključile u dešavanja u BiH odgovorio je: “Moj argument u to vrijeme, kao i sada je da nema jasnog razdvajanja između naših ‘interesa’ i naših moralnih obveza. Često se spajaju, kao na Balkanu. Zapravo, često su jedno te isto.“

Nema sumnje da su jačanje antiameričkog raspoloženja i priča o palestinizaciji Bošanjaka, ovih dana prisutni na društvenim mrežama i u nekim medijima (očito podstaknuti i iz nekih centara), kontraproduktivne i po Bosnu i po Bošnjake. Prvo, jer su potpuno neutemeljene, a drugo jer time samo jačaju politike Dodika i Čovića. Jedino rješenje za BiH je jačanje njenih evropskih i atlantskih integracija, pogotovo u svjetlu velikih geopolitičkih promjena, bez obzira na sve trenutne krize liberalne demokracije ili greške zapadnih politika. Ozbiljan posao za ozbiljne političare koji žele zaštiti svoje građane i imati jaku i stabilnu državu.

BiH zbog svoje prošlosti mora uvijek biti uz žrtve i protiv svakog kršenja međunarodnog prava, uostalom to joj je i obaveza zbog široke podrške koju je imala u vrijeme agresije Srbije i Hrvatske. A obaveza bh. političara prema žrtvama BiH je jaka i stabilna država, pogotovo bez (antiustavnih i antidejtonskih) ustupaka onima koji su i doveli do tih žrtava.

Tekst je izrađen uz podršku regionalnog projekta SMART Balkan – Civilno društvo za povezan Zapadni Balkan kojeg implementira Centar za promociju civilnog društva (CPCD), Center for Research and Policy Making (CRPM) i Institute for Democracy and Mediation (IDM), a finansijski podržava Ministarstvo vanjskih poslova Kraljevine Norveške

(Slobodna Bosna, Foto: N1)