Za sve ove godine nisu uspjeli ni da okreče sve što si ti sagradio, ali su zato uspjeli da rasprodaju.

Crvena vrpca za „investitore koji otvaraju radna mjesta“, se redovno i sve češće presijeca, ali nažalost ne kao u (propagandnom) filmu “Lepa sela lepo gore”. Jer niko od njih dok presijeca traku ne iskrvari i ne povrijedi sebe. Ne, povrijede radnike. One koji bi još na tome trebali biti zahvalni, jer su dobili radno mjesto. Dobili su najmanje osam sati dnevnog maltretiranja koje će rezultirati mizernom platom i „komforom“ da se povodom samog posla i ljudskih prava ništa ne pitaju. Radničko samoupravljanje, koje je podrazumijevalo sistem bez eksternih dioničara po principu jedna osoba – jedna dionica, je zamijenjeno bahatom eksploatacijom radnika.

Nije kao da su samo radnička prava „promijenjena“. Od noviteta ti još mogu reći da strukturalno urušavaju javno zdravstvo i školstvo. Kažu da je to neka nova stvar koja se zove „kapitalizam“, a da smo mi „zapeli u tranziciji“, te ne kapiramo to baš najbolje… Nema više onih jakih parola poput „bratstva i jedinstva“. To je prodato i raskrvavljeno. Pa nam je Aleksandar Stojković napisao novi moto „Život bez življenja, u tijelu duh bez osmijeha. Samo prati i ćuti.“

I prate i ćute. Isti oni koji su lagali tebe da su komunisti, sada lažu „boga“ da su vjernici. Kažu branio si im da vjeruju i slave… fašističkog kolaboranta Popa Macu i ostalu kliku. Sada redovno šetaju po ulicama sa ikonama i slikama ratnih zločinaca, brane imovinu i novac crkve druge države koja je optužena da širi ruski uticaj na Balkanu. Znam, naježićeš se pri pomisli o staljinizmu, i otkud sad Rusi i crkva, ali nije to to. Nego mnogo gore – putinizam.

Amerika i Evropa glasno ćute. Sad se mi kao pravimo da želimo njihovu pomoć, a oni se kao prave da će nam pomoći… Nema više prijema kod visokih zvaničnika. Naše političare dočekaju pomoćnici domara ogranka ambasade. U najboljem slučaju, visoki zvaničnik izdvoji minut da se sa njima fotografiše, kao što fudbaleri potpišu đetetu dres, pa produže dalje.

Moram ti još nečim izazvati gorak ukus u ustima… Takozvana Komunistička partija Jugoslavije, koja sada vjerovatno broji samo par staraca, je u koaliciji sa ekstremno desničarskom partijom koja sebe opisuje kao „DEMOKRATSKI front“.

Čudno se sada koristi ta riječ „demokratija“. U tvojoj navodnoj diktaturi, kažu mi stariji, smo živjeli mnogo demokratskije nego danas. Puna su nam usta demokratije. O apstraktnim konceptima se, valjda, najviše priča tamo gdje ih najmanje ima. Šta meni znači da se praznim po novinama i Tviteru, ako to nema nikakvog uticaja? Kao što si sam rekao: „Sloboda čovjeka nije samo u njegovom pravu da slobodno izražava svoja mišljenja i težnje, nego prije svega u pravu i mogućnostima da čovjek suvereno odlučuje o svim pitanjima svoga života.“

Nema više suverenosti, kolektivizma i „socijalističkog čovjeka“.

„Oslobođeni“ smo i radničkih akcija. “Na tim radnim akcijama vaspitavala se naša omladina u socijalističkom duhu, u duhu kolektivnog rada i života”, rekao bi nam.

Umjesto toga sada imamo strane radnike da grade puteve. Nije neka infrastruktura, kraj radova će se čekati par decenija, otićemo koju milijardu u državni dug, a i možda nam uzmu i koje strateški bitno preduzeće. Neće mladost da gradi puteve za Dritana/Mila/Andriju. Nije kao da bi ih i oni sami koristili, zar ne? Prije gledaju kako da odu odavde glavom bez obzira… Ali teško. J*biga, sada treba viza. Ko bi im povjerovao da su došli samo da razgledaju gradove, i da će kupiti povratnu kartu za pakao nacionalizma i korupcije.

Pakao za devedesetdevet posto, a raj jednom procentu. Političari i tajkuni prvo obezbijede dobro plaćeno (ne)radno mjesto potomku, pa tek onda prave đecu.

Da ne ispadne da su sve tvoje satrli, mogu ti reći da se itekako sjećaju one „Nemojmo se držati zakona kao pijan plota!“. Vjerujem da nisi baš mislio na šverc cigareta, izbjegavanje poreza i služenje interesima drugih država, ali šta je tu je…

Nešto uradi da se svi zajedno sjetimo i svega ostalog. Svog djelovanja, svih narativa, nesvrstanosti i ekonomskog blagostanja. Pušenja kubanskih cigara u Bijeloj kući, odbrane od rusofilije i klerikalizma, i srednjeg prsta eksploataciji i tlačenju naroda. Ustani, da svi počinemo. Pošalji nekako stotine ili hiljade titoista. Ne treba nam samo jedan. Uz dužno poštovanje, ne želimo kult ličnosti i centralizaciju, pa ponovni raspad i krvoproliće nakon gašenja jednog života. Potrebne su nam generacije ljudi sa sistemom vrijednosti sličnom tvom. Ti si (sada) simbol, ne osoba.

Druže Tito, računamo na tebe.

(CdM)