Unija poslodavaca Crne Gore svako malo digne (dirigentsku) palicu da podsjeti javnost na svoju pravu misiju: vraćanje radne neđelje i, ako se može, radnog vijeka od 70 godina. Ova bizarna organizacija služi kao neka rogobatna parodija na sindikate. Dok se sindikati formiraju da bi radnici, solidarno, zaštitili sebe od eksploatacije odozgo – Unija poslodavaca postoji da zaštiti gazde od sopstvenih radnika. Da, dobro ste pročitali – zaštita privilegovanih od potlačenih. Lisice se organizuju da bi se zaštitile od kokošaka.

Unija poslodavaca je dijalektička negacija sindikata – svojevrsna perverzija ideje kolektivnog udruživanja. Gdje se sindikati bore protiv eksploatacije, unije poslodavaca se bore za njeno očuvanje.

Kažu da nije dovoljno da ljudi rade šest dana u sedmici. Nije im dosta što većina zaposlenih radi za minimalac koji ne pokriva ni minimalnu potrošačku korpu. Nije im dosta što imamo epidemiju anksioznosti, depresije i burnouta. Oni bi da se vratimo unazad – još jedan dan rada, još jedan dan za “produktivnost”, još jedan dan kao poklon kapitalu, turistima i kompleksašima koji žive od tuđeg rada. Samo ako se dovoljno trudite i “crnčite” – svima njima će biti bolje.

To me neodoljivo podsjeća na jedan stari vic. On ide otprilike ovako:

Došao sam na posao, i ugledao svog šefa kako na parkingu zaključava novog, uglancanog Lamborghinija žute boje. Oduševljeno sam ga pogledao, i kazao “Vau! Kakav nevjerovatan automobil!”

Na što je šef odgovorio: “Ako budeš naporno radio, uložio sve svoje prekovremene sate i težio izvrsnosti, sljedeće godine ću nabaviti još jedan!”

Sjetite se žutog Lamborhinija svaki put kada se ponovo oglasi Unija zabrinutim tonom kako kraće radno vrijeme znači ponor crnogorske ekonomije. Jer ne zahtijevaju oni duže radne sate, duži radni vijek i rad neđeljom zbog sebe i svog luksuza. Nego zbog društva. Jašta.

Ali hajde da budemo precizni: poslodavci ne žele produktivnost – oni žele potčinjenost. Svjesno ili nesvjesno. Ideologija nije nužno stvar ličnih motivacija koje obrazlažemo sebi prije nego zaspimo. Ona je strukturalna, često nevidljiva stvar. A mi njeni agenti.

Zbog toga gazde žele da se radno vrijeme proteže, da se granice između posla i života potpuno izbrišu, da zaboravimo šta znači slobodno vrijeme, društveni život ili, “ne daj bože”, političko samoorganizovanje. Jer slobodan dan je potencijalno opasan dan: dan za protest, za šetnju, za čitanje, za razmišljanje. A takvi dani su prijetnja svakom autoritetu. Takvi dani donose uvide, prostor za kritiku i maštu koja gura strukturalne promjene.

I dok sitna i krupna buržoazija priča o radnoj neđelji kao nekoj benignoj reformi, ne možemo a da se ne sjetimo onoga što su dijalektički materijalisti odavno rekli: robovlasništvo nije ukinuto jer su ljudi postali bolji ili moralno napredniji, nego zato što je robovlasništvo postalo materijalno neisplativo. Postalo je lakše ljudima davati plate “pa nek se sami snalaze”, umjesto da im pružate smještaj, nadgledate ih da ne pobjegnu, dajete im hranu i kakvu-takvu zdravstvenu njegu. A ako se danas razmatra povratak radne neđelje, pitanje koje se logično nameće je: a što ne vratite i robovlasništvo? Možda se i ono ponovo isplati, u ovom sistemu u kojem je čovjek samo resurs, a vrijeme novac koji treba iscijediti iz tuđe kože. Nije li red da to bude eksplicitnije? Da opet svedemo ljude na ono kako ih kapital vidi – puki resurs?

Ako kapitalizam naiđe na krizu reprodukcije rada i ako mu se više ne isplati održavanje radnika kroz plate, možda bi i robovlasništvo moglo postati ekonomski ‘racionalno’. Kao što je to bio i rad djece u fabrikama.

S obzirom na razvoj algoritama, nadzornih tehnologija, fleksibilnih ugovora i prekarne ekonomije – mogli bismo reći da savremeni kapitalizam i ne traži da budemo slobodni ljudi, već funkcionalni robovi: dostupni 24/7, bez sindikata, bez stabilnosti, bez prava. Dakle, ako je robovlasništvo ranije bilo neefikasno jer je tražilo previše nadzora, hrane i kontrole – danas bi sve to mogla da obavlja aplikacija. Zašto da plaćate čovjeka po satu, kad ga možete iznajmiti po zadatku, bez obaveza, doprinosa, bez brige da li će kolabirati nakon obavljenih zadataka?

Nije li onda ponovno uvođenje robovlasništva odraz “preduzetničkog duha” i hustle kulture?

Ovdje treba stati, da im ne bismo davali dodatne ideje. Kad su mogli da neironično prave udruženje poslodavaca, možda će im na pamet pasti i kampanja za vraćanje robovlasničkog sistema. Makar one ortodoksne verzije, jer modernu već živimo.

Sistem je projektovan tako da svi stalno rade, bez obzira na to da li to društvu koristi. Umjesto da oslobodimo vrijeme, mi ga sve više prodajemo. I zato je radna neđelja savršen simbol te ideologije: ideologije u kojoj je rad svetinja, a radnik potrošna roba.

Zato kad sljedeći put čujete kako “stručnjaci” govore o fleksibilizaciji rada, o potrebi za većim angažovanjem zaposlenih, o radnoj etici, o “uhljebima” – sjetite se da nije riječ o moralnim vrijednostima, već o klasnoj borbi. I da je svaka odbranjena neđelja mali, ali važan čin otpora.

A kad Unija poslodavaca sljedeći put predloži da “modernizujemo” radne zakone, slobodno ih pitajte: ako vam se toliko sviđa rad – što ne predložite i povratak robovlasništva? Mada, ruku na srce, možda to i jeste ono što nam nude – samo upakovano u startup jezik, Excel tabele i osmijeh HR menadžera u hodniku korporativne zgrade.

“Like they understand you, in the back of their jet

When you can’t put gas in your tank

These fuckers are laughin’ their way to the bank, and cashin’ their check

Askin’ you to have compassion and have some respect”

(CDM, foto: Autonomija)