Skip to main content

Društvenim mrežama ne vlada nikakva digitalna demokratija, nego autoritarizam iza koga stoje ozbiljne cyber operacije i profiti zasnovani na algoritmima

Građani 31. jan 2024.
5 min čitanja

"Uz virtualni osjećaj slobode, građanske slobode u stvarnom svijetu se sve više smanjuju na račun svijeta bogatih i moćnih"

Prije nekoliko godina Odbor Senata za oružane snage SAD-a pozvao je direktora Nacionalne obavještajne službe Jamesa Clappera (bio na toj poziciji od 2010. do 2017, i jedan od glavnih savjetnika za obavještajne poslove predsjednika Baracka Obama) da definira vrstu napada ili incidenata koji bi mogli izazvati vojnu intervenciju. Odgovorio im je: “To je stvar percepcije”.

Kada šef jedne od američkih obavještajnih službi na ovakvo pitanje odgovori da je to stvar percepcije – koja se formira na osnovu okruženja, odnosno informacija iz okoline, što uključuje i dezinformacije, fake news, misinformacije, cyber djelovanje, medije…, a upravo je posao obavještajnih agencija da to selektiraju, onda je svijet krenuo do đavola. Što se i pokazalo u narednim godinama – militarizacija cyber prostora dovela je do nove trke u naoružanju u (stvarnom) svijetu, jer se militarizacija cyber prostora puno brže razvijala i širila od pozitivnih mehanizama koji su to trebali i morali pratiti.

Uz to, kao jedan od najuspješnijih produkata cyber djelovanja, populizam sve više postaje konstanta suvremenog svijeta, a prva žrtva digitalnog prostora bila je sloboda, jer neograničene slobode su otišle u drugu krajnost rušenjem svih demokratskih, etičkih i moralnih vrijednosti u toj “sivoj zoni“ gdje ne vrijede nikakvi zakoni i nikakva pravila, u kojoj svaki pojedinac krijući se iza “slobode govora“ može pričati šta hoće – digitalnu demokraciju pregazio je digitalni autoritarizam iza kojeg stoje ozbiljne cyber operacije i profiti zasnovani na algoritmima.

Televizije i frižideri

Dok je na ruskim ulicama izvođen državni udar predvođen KGB-om u kome je zatvoren dotadašnji predsjednik Mihail Gorbačov, građani Sovjetskog Saveza su na svojim televizorima gledali “Labudovo jezero“ Petra Iljiča Čajkovskog. “Da biste zauzeli Kremlj, morate zauzeti televiziju“, govorio je jedan od Gorbačovljevih suradnika, a ruski analitičari su politiku Kremlja opisivali kao borbu između “televizije i frižidera“ – vjeruješ li svom praznom frižideru ili porukama o blagostanju nacije koje slušaš s TV-a.

Svoju vladavinu Vladimir Putin je uspostavljao i monopolom televizije, kao glavnim izvorom informacija kojoj su građani Rusije najviše vjerovali, što mu je uvelike pomoglo da kod građana stvori iluziju stabilnosti i entuzijazam obnove velike i jake Rusije. Režim Vladimira Putina ne da je ovladao ruskim cyber prostorom (virtualni svijet koji obuhvata sve što je na internetu) nego ga je iskoristio i koristi ga kao prostor za geopolitičko nadmetanje, što je pratilo razvijanje ruskih (novih) medija izvan Rusije za šta Kremlj godišnje izdvaja preko 100 miliona dolara.

Centar informacijskih (globalnih) obračuna postala je svijest ljudi, odnosno njihova percepcija događaja, što uključuje percepcije sloboda, prava, vrijednosti, jer operacije u cyber prostoru su jedan od načina ratovanja kojima se neprijatelj bez ikakvih posljedica može ozbiljno poljuljati djelovanjem na psihu ljudi i stanovništva u cjelini.

Ruski dužnosnici su shvatili da automatski generirani sadržaj na društvenim mrežama nije dovoljan da utječe na razgovore i rasprave što je dovelo do znatnog ulaganja u ljudske resurse, odnosno osposobljavanje pojedinaca i regrutiranjem ljudi sa znanjem stranih jezika (preko za to osnovanih agencija) da utiču na internetske rasprave. Ta je sposobnost ilustrirana u Agenciji za istraživanje interneta, državnoj farmi trolova posvećenoj utjecanju na publiku u zemlji i inozemstvu. Ti su događaji pomogli Rusiji da razvije sposobnosti informativne kampanje koja je omogućila aneksiju Krima 2014. godine.

Rusko Ministarstvo odbrane informacijsku konfrontaciju opisuje kao sukob nacionalnih interesa i ideja, gdje se teži za kontrolom moći ciljanjem protivničke informacijske infrastrukture. Ruske težnje za kontrolom izvan njenih granica, odnosno u “sferi uticaja“ na koje polaže pravo zasniva se na uvjerenjima da je Rusija sigurnija što su njeni neprijatelji nesigurniji. Ruske oružane snage pod informacijskim ratom u praksi pokrivaju vrlo široku lepezu aktivnosti od kojih su mnoge fokusirane na ljudsku psihu, i oblikovanje mišljenja i stavova putem dezinformacija, degradacija, raznih psiholoških pritisaka. Ruske obavještajne službe, i civilne i vojne, imaju obučene jedinice za cyber djelovanje preko kojih izvode cyber operacije u cijelom svijetu.

Nove vrijednosti i nove kulture

Sigurnosne agencije svih zapadnih zemalja upozoravaju da se radikalizacija, terorizam, i razni ekstremizmi razvijaju i jačaju zahvaljujući upravo internetu, a kolektivni imaginarij izgrađen na vrijednostima društvenih mreža ima sve veći uticaj i na javne politike sa čim se nesumnjivo može povezati i jačanje populizma koji je osnov politike svih desničarskih organizacija, ali i političkih partija.

”Novu stvarnost” i ”nove vrijednosti” prati pop (narodna) kultura. U slučaju Balkana najilustrativniji primjer je turbofolk koji je ”pomeo” rock povezivan s revolucijama i buntom mladih. Po Ericu Gordyu, ”turbofolk uglavnom ne govori o politici niti o stvarima koje su ljudima bitne. Umjesto toga, daje lažnu sliku glamura, dobrog života i luksuza u okruženju gdje niko ko nije kriminalac sebi to ne može priuštiti“. U prilog ovoj tvrdnji Gordy citira refren pjesme “Coca-cola, Marlboro, Suzuki“: “Diskoteke, gitare, buzuki, to je život, to nije reklama, nikom nije lepše nego nama.“

Kao odgovor na dominantne narative i promicanje društvene pravde na zapadu se pojavila woke kultura za koju njeni zagovornici tvrde da joj je cilj “uklanjanje društvenih predrasuda, diskriminacije i nejednakosti u raznim područjima, kao što su obrazovanje, mediji i politika“. No, nije malo onih koji smatraju da je woke kultura doprinijela širenju desno orijentiranih političkih i ideoloških pokreta na šta su utjecale i reakcije konzervativaca i njihovih tvrdnji kako je woke kultura prijetnja tradicionalnim vrijednostima i društvenim normama. Osim toga mnogi woke kulturu kritiziraju zbog njenog (agresivnog) odbijanja suprotnih mišljenja, pa čak i za tendencije gušenja otvorenih dijaloga i intelektualnih različitosti, sve pozivajući se na slobodu govora i slobodu pojedinca da iznosi svoje stavove.

Woke kultura je prihvaćena u industriji zabave, gdje je već izazvala nekoliko kontroverzi, jer se “nameću“ manjinske skupine, poput LGBTQ osoba ili afroamerikanaca, što po kritičarima proizvodi sadržaje upitne vjerodostojnosti, pa je tako npr. u filmu Kleopatra kraljica koja je bila grčkog porijekla prikazana kao Afrikanka, što je dovelo do rasprava u javnosti. Ali, svi oni koji se na neki način suprotstave woke kulturi rizikuju da budu “cancelovani“, kako pojedinci tako i kompanije. No, po mnogima woke kultura pruža nadu za društvenim promjenama, jer osnažuje ljude da prepoznaju društvene probleme, angažiraju se i sudjeluju u izgradnji boljeg društva. Nadu, jer moderni svijet drugog odgovora zasad nema.

Carstvo slobode ili kontrola

Zašto u tekstu o cyber sigurnosti uz cyber djelovanje (politika i sigurnosnih institucija) i kutura (pop, turbo, rock i woke)? Zato što su i stanje u politici (i sigurnosnim agencijama) i u kulturi ogledalo stanja u (globalnom) društvu. Odnosno, i jedno i drugo ilustrira koliko je internet, uz pozitivne trendove, promijenio svijet, društva i pojedince na gore. I koliko svaki pojedinac ima važnu ulogu u društvu, državama i globalnom svijetu i snosi dio odgovornosti za ono što se događa.

Kao što bi trebale biti zajedničke vrijednosti većine svijeta, ljudska prava i slobode, tako se povezuju i radikalni ekstremistički pokreti čije su ideologije zasnovane na antisemitizmu, islamofobiji, rasizmu, supremaciji, fašizmu i neofašizmu…

Iako je internet pružio brojne mogućnosti i slobode marginaliziranim grupama i omogućio im da se čuje i njihov glas, istovremeno, internet je platforma koju koriste i oni koji šire mržnju a koji su često i najaktivniji u cyber prostoru. Internet i društvene mreže koji su slavljeni kao “carstvo slobode“, zbog neograničenih mogućnosti i nepostojanja bilo kakvih ozbiljnijih kontrola, sve više postaje mjesto monopola i najrazličitijih vrsta kontrola kojih građani najčešće nisu ni svjesni.

Ujedinjene nacije su još 2018. godine usvojile tri rezolucije o ponašanju u cyber prostoru, no u raspravama koje i danas traju dominiraju stajališta da su države odgovorne za stvaranje pravila, i da cyber prostor u tome ne bi trebao biti izuzetak. Navedimo ovdje da je među najvećim zagovornicima cyber suvereniteta Kina, koja je svojim građanima ograničila korištenje sloboda na internetu, ali svoju tehnologiju prodaje svim zemljama svijeta i zato joj treba suverenost interneta. Argument mnogih protiv bilo kakvog ograničavanja interneta je i to što globalne kompanije rade globalno, ne u granicama država, i da je za njihovo poslovanje važna internetska sigurnost. Što očito podrazumijeva slobode bez ikakvih ograničenja, po bilo koju cijenu.

Cijena je da zahvaljujući internetu danas uz globalne kompanije profitira organizirani kriminal – od trgovine oružja, preko trgovine ljudima, do pedofilije, sve se može naći na internetu koji je organiziranom kriminalu dao tržište i mogućnosti kakve nikad prije nisu imali. S druge strane zbog neograničenih sloboda na internetu najmanje koristi, a što je vidljivo već sada, imat će građani jer uz virtualni osjećaj slobode njihove slobode u stvarnom svijetu se sve više smanjuju na račun svijeta bogatih i moćnih u kome se ozbiljnu prepliću globalne korporacije (zajedno s vlasnicima društvenih mreža), korumpirani političari i menadžeri, i nosioci organiziranog kriminala.

Dženana Karup Druško (Slobodna Bosna,foto: Pixabay)