Sjećate li se onog vica: predsjednik Filip Vujanović otišao u Peking, u službenu posjetu. Primili ga tamo na najvišem nivou, pogledali njegovu skromnu delegaciju pa ga pitali: a koliko je vas u Crnoj Gori? Šesto hiljada, rekao im Vujanović. Pa oni njemu rekli: a što niste svi došli, brate?

Sad su odlučili da poslušaju Kineze i da u Njujork odu svi. Jednu delegaciju predvodi duh Hamletovog oca – pardon, duh Momira Bulatovića. Drugu vodi Dritan. Realno, ni jedni ni drugi tamo nemaju posla. Njihovo prisustvo biće simboličko. Njihovo odsustvo niko ne bi primijetio.

Šta god da tamo misle da imaju da kažu, mogao bi umjesto njih, i to bolje i ljepše, reći predstavnik Srbije. To je kudikamo praktičnije nego da Vučić diktira njima, pa se oni zbune i pogrešno prenesu. Uostalom, i Vučić i Milatović i Abazović se slažu da u odnosima Srbije i Crne Gore ne treba biti posrednika. Treba sve biti kako Srbija kaže.

Uostalom, da je Crnoj Gori iskreno stalo do dobrih odnosa sa Beogradom, sami bi sklonili svoju zastavu iz UN-a. Da ne nervira Vučića i da je njegovi ne moraju micati, kao u Lovćencu.

Ova generacija crnogorskih političara, na čelu sa Dritanom i Milatovićem, jednostavno nije dovoljno submisivna za ukus Beograda. Jesu oni podatni, preko svake mjere i ukusa. Kad se neko ponižava uvijek je mučno gledati: ali to još uvijek nije ni primaći submisivnosti koju su pred Miloševićem pokazivali Momir i Pavle Bulatović. Ali ja vjerujem u te momke. Uvjeren sam da mogu doseći svoje uzore.

Elem… Naši će u Njujork ko nekad u Trst: da prošetaju i kupe farmerice.

Milatoviću nije pravo što ide i Abazović. A Abazoviću za sve svejedno: on se kao premijer ludo provodi, putuje po takozvanim luksuznim destinacijama i muva se u blizini takozvanog džet-seta. Znam da su mnogi, uključujući tu i mene, bili protiv toga da Dritan bude premijer. Ali kad ga vidim koliko je veseo jer je vlast, jer ga voze u dugačkim kolonama crnih automobila i prate agenti tajne službe, a on se osjeća, pa stoga i ponaša kao idealna kombinacija neuspjelog klona Al Paćina, Iznoguda i Pere Kojota, kažem vam: pogriješili smo. Neka je bio premijer: sevap je. Možda smo mogli naći nekoga ko bi bio bolji premijer, ali ne i nekoga kome bi bilo bolje što je premijer.

Napokon… Prisustvo crnogorske, kao i delegacije svih ostalih ex-YU država na sjednicama UN-a je besmisleno.

Titova Jugoslavija je bila međunarodni igrač. Naše su države tek protektorati i klijenti. Ono za Srbiju koja zastupa Crnu Goru bila je, naravno, zlobna šala. I Crna Gora i Hrvatska i Srbija i Bosna i Kosovo, dakako i Slovenija – sve to može zastupati i Amerika. Ili Željko Mitrović, koji je novopromovisani ovlašteni distrubuter američkih interesa u regionu.

Ono kad je Titova Jugoslavija išla u UN, i ovo sada, kada idu ove naše nesreće… To je kao u sjajnom bosanskom vicu. Koji kaže: gledao dedo unuka kako danima i nedjeljama igra video igrice i ne izlazi iz kuće. Jednoga dana dedo sjedne kraj unuka i kaže mu: slušaj, sine; u tvojim godinama, ja sam sa društvom išao u Trst. Odemo u javnu kuću, pa pravac gore, u sobe. Onda siđemo do šanka, popijemo sve što imaju. Onda odbijemo da platimo. Kad se oni pobune, slomimo i njih i lokal.

Sluša to mali i pomisli: to zvuči dobro.

Izađe unuk napokon iz sobe i ode na put. Vrati se sav u gipsu.

Pita ga dedo: šta je bilo?

Ovaj kaže: pa poslušao sam te. Otišli smo u Trst, našli javnu kuću, sve uradili kao vi, ali kad nismo htjeli da platimo, ovi nas polomili.

A sa kim si sine bio u Trstu?

Sa društvom, išli autobusom.

Eeeeee, kaže starac: a dedo je bio sa partizanima.

Andrej Nikolaidis (CdM, Foto: Gradski.me)