To mu već dođe kao neka autoimuna bolest: kad god nešto samostalno zucne premijer Milojko-vjerujte-mi-na-riječ-Spajić zaobiđe istinu koja mu ne odgovara. Ili da budemo konkretni – masno slaže bez treptanja.

Evo i juče: nakon što je u petak slagao da će u subotu biti u Briselu, a završio je kupajući se sa dragom na Miločeru, Spajki je ponovo pokušao da zamuti priču. Kada poslanici DPS-a nijesu dozvolili da premijer odgovara na pitanja, jer prethodno nije uradio što je morao po skupštinskom poslovniku – da pošalje odgovore poslanicima – Spajić je slegnuo ramenima, jedva dočekavši da se ne muči ljetnji dan popodne sa tim prokletim, dosadnim opozicionarima.

– Nijesam imao priliku zbog zgusnutog rasporeda da odgovorim ranije – uz osmijeh izusti premijer pred novinarima, bez imalo stida što svi znaju da ne govori istinu i da je bio dužan da prije premijerskog sata pismene odgovore dostavi poslanicima.

Tako je Milojko Spajić ponovo izvrgao ruglu jedan od temeljnih postulata parlamentarizma: dijalog poslanika i prvog čovjeka izvršne vlasti, sve pred očima javnosti. To već nije stvar dobre volje, slobodnog vremena – to je premijerova obaveza.

Ali, rekosmo već, nije to izolovan slučaj, sindrom Pinokijevog nosa odavno je obuzeo Spajića. To omnilaganje moglo se primijetiti još onomad, nakon što je decembra 2020. zasjeo u ministarsku fotelju kod Zdravka-koji-pomjera-planine-Krivokapića.

No, tek kada je postao profesionalni političar, virus lagarije je uzeo maha. Prvo je, kad je zaželio biti predśednik Crne Gore dugo lagao oko imanja/nemanja srpskog državljanstva, a kada je razotkriven da je slagao, onda se vadio kako je, njemu nevinome, majka Natalija-Nata sve zakuvala kada ga je prijavila za srpsko državljanstvo na adresi u Beogradu; i to, pazi sad, bez njegovog znanja?!

Nije ga mnogo promijenila ta teška blamaža zbog koje je morao da odustane od predsjedničke kandidature: znao je da dolazi vrijeme promjena i vladavine mlađanog PES-a umjesto umrtvljenog i okoštalog DPS-a.

Pa je nastavio, đe je stao. Prvo je krio imovinu, neki stan u Beogradu, pa neku kuću u naselju Muo u Boki; pa mu i to bilo malo, te je – sve dok se hvalisao ljubavnim avanturama sa Japankom-komunistkinjom i Kineskinjom-budistkinjom – sakrivao od očiju i vlastitu kćerku i majku vlastite kćerke, službenicu Fronteksa Sanju Marinković?!

Neđe daleko odavde, u normalnijem društvu, bio bi ismijan i odbačen za ozbiljno bavljenje politikom. No, Spajki je izgleda dobro, instinktom prevaranta, osjetio da je crnogorsko društvo odavno prestalo da ljude obavezuje zbog date riječi i da ovđe najbolje prolaze ljudi koji svima puno obećavaju, a onda ispunjavaju obećanja samo onima za koje im je interes da im obećanja ispune.

Nije čudo da je u toj i takvoj Crnoj Gori Milojko Spajić postao i lider Pokreta ,,Evropa sad“, a onda i 44. crnogorski premijer. Bolje reći: kriptopremijer, odnosno čovjek koji je priznao da ,,nema mentalnog kapaciteta“ da se bavi ozbiljnim pitanjima politike, diplomatije, bezbjednosti, kulture…

Da, Milojko ne zna ništa o onome što jednu državu i čini državom. Zato je Spajić počeo da glumata nekog neshvaćenog ekonomskog reformatora, da se razbacuje ,,uskoro velikim platama od 1.000 eura“ i ,,minimalnom penzijom od 700 eura“, da se diči idejom da od Crne Gore napravi Singapur na Balkanu, znajući da će ta muzika obećanja prijati prosječnom građaninu, željnom da sanja bolji život.

Ali, Milojko, osim što nema mentalnog kapaciteta za bavljenje ozbiljnom politikom, nije baš mag populizma, iako ga tapšu po ramenima. Na kraju, građani su ubrzano počeli da vrte glavama, da sumnjaju u riječi lidera PES-a i premijera, a priča o ,,Evropi sad 2“ je počela da se sama urušava kao kula od karata…

Krah na izborima značio je i krah opsjenarske politike. Ispostavilo se da Milojko nije baš ni inventivan kao Ostap Bender ili maštovit kao Minhauzen: jedna prizemna laž je počela da stiže drugu, jednako primitivnu. To više nije bila umjetnost opsjene, već obično – političko šibicarenje. I, kao što smo predvidjeli: ne možete lagati sve vrijeme sve ljude.

Posljednjom lažljivom pričom o dvojnom državljanstvu Milojko Spajić je došao do ivice litice: mnogi iz njegovog PES-a mu ne vjeruju, mnogi iz parlamentarne većine ne žele da slušaju njegova lažna obećanja, sada se drži grčevito za ruku Andrije Mandića i pogleduje u pravcu Beograda… Ako politički i preživi ovu krizu, ostaće samo ljuštura.

(tekst i foto: Pobjeda)