Neđelja, 10 sati. ,,Dragi gledaoci, pomaže Bog!“, čuo se sa ekrana glas pun ushićenja, sa elementima bogobojažljivosti, a opet dirljivog osjećaja za važnost istorijskog trenutka.

Da, baš tako je počeo direktan televizijski prenos. Ne na televiziji Vatikana; nije to bilo ni preuzimanje sa Iran TV, tamo bi se valjda počelo sa ,,Selam alejkum“; a nije činodejstvovala ni televizija Kurir ili Marić-Ćirilica-Happy TV, tu bi se sigurno pojavio Vučić, da nešto crta, objašnjava ili prijeti.

Ustoličenje vladike Crkve Srbije Metodija direktno je prenošeno na – Parlamentarnom kanalu Televizije Crne Gore.

Da, na Javnom servisu crnogorskih građana, u okviru programa koji je, kada je počeo sa radom 25. marta ove godine, reklamiran kao ,,jedan od najznačajnijih projekata koji će umnogome povećati transparentnost i otvorenost Skupštine Crne Gore i njenu dostupnost za građane“.

Da je dostupno, bilo je. Da je bilo transparentno, jeste. Direktan prenos zastiđa, ponižavanja građanskog društva i poništavanja preostalog zrna sekularizma.

Nije više bitno da li je – a definitivno jeste – prekršen Zakon o javnom servisu zloupotrebom kanala RTCG. Čak ne moramo ni da se pitamo da li će se pokrenuti pitanje po čijoj naredbi je uklonjen znak Javnog servisa tokom direktnog prenosa i ko je naredio direktan prenos na Parlamentarnom kanalu.

Kasno je, slika o Crnoj Gori otišla je u etar, slika o porazu građanskog koncepta države. Tužna slika. Viđeli smo kako nevakcinisani premijer Krivokapić, inače predsjednik Koordinacionog tijela za borbu protiv korona virusa, uživo liže obrednu kašičicu, pokazujući vjernom narodu da, ako ne može da pomjera brda i planine, može da izbriše sve granice morala.

Da, gledali smo i onu dvojicu heroja-specijalaca, Kneževića i Rakonjca, što su onomad Joanikija helikopterski isporučili na Cetinje kao neki police-glovo servis, gledali smo ih kako su zabanili u stolicama i aplaudiraju, kao da gledaju pozorišnu predstavu. Viđeli smo i ,,prvo uho Crne Gore“, šefa Agencije za nacionalnu bezbjednost Vukšića, kako – dok odmara od nadzora privatnih razgovora ,,neprijatelja SPC“ – ushićeno prati ceremoniju ustoličenja.

Koja je, mimo crkvenih uzansa, baš za ovu priliku, bila izmještena iz crkve i prebačena na binu, kao da se izvodi neka pučko-muzičko-scenska predstava tipa ,,prvi glas svetosavlja“.

Predstava, ceremonija, hepening? Ne, već tragikomedija apsurda, koja je vjerno, uživo, dočarala propast i poništenje profesionalnih standarda i programskih principa, na kojima bi trebalo da počiva Javni servis. Ali i propadanje crnogorskog društva.

Nije to iznenađenje. Vlast koju je formirala Crkva Srbije ne može drugačije nego da opstaje kao sluga crkve, a ministri i državni službenici kao poslužitelji. Kao i menadžment Javnog servisa, kojeg je većina u Savjetu izabrala da bude medijsko služinče vlasti i Crkve Srbije.

Ipak, mora se čestitati generalnom direktoru, starom liberalu Borisu Raoniću i Mariji Tomašević, ,,vanstranačkoj“ portparolki Demosa. To što su oni postigli za mjesec, malo ko bi mogao, a da se ne zapita o vlastitom moralnom posrnuću. Posmjenjivali su, ili u zabit medijske kuće poslali, novinare i urednike koji su – ogromna većina njih – godinama mukotrpno gradili brend Javnog servisa. Sada su Raonić i Tomašević otišli još dalje: menadžment Javnog servisa – direktnim prenosom, na Parlamentarnom kanalu, crkvene ceremonije Crkve Srbije – uveo je RTCG u ,,skupštinu srpskog sveta“ kojim suvereno upravlja Beograd.

I ne moraju, prvenstveno Raonić, da se brinu oko one skandalozne podmetačine o ,,pucanju na policiju“ na Belvederu. Neće ga niko, makar iz Savjeta, iz policije ili tužilaštva prozvati na odgovornost – okajali su grijehe ovim ,,parlamentarnim“ direktnim prenosom.

A smiješi se i bolja budućnost, njima i RTCG. Paradoksalno, zastiđe sa direktnim prenosom otvara brojne mogućnosti za šefove Javnog servisa. Eto, ako bude mudar, direktor Raonić bi čak mogao da se okiti i nekim svešteničkim imenom, na primjer: Raonikije, pa da se dalje krene u oslobađanje televizije – od novinarstva i etičkih standarda.

A, ko zna, možda se stvaraju uslovi i da Javni servis namakne neke dodatne novce izmjenom programske šeme. Da kroz uvođenje nove TV forme – crkvenog rialitija – direktno prenose svadbe srpskih popova, ili crkvene procesije DF-a i Demokrata, uz sasluženje novinara RTCG? Nešto kao ,,Parovi“, ali sa svetosavskim šmekom.

E, to bi bila divna prilika da Javni servis promijeni ime u RTCGSPC. Pa da se Savjet i menadžment RTCG, poput Vlade Crne Gore, biraju u crkvi. Samo ne na Rumiji, jer će morati ponovo da se koriste NATO helikopteri, ako Raonić, kao iskusni planinar, može da istrči do gore.

(Pobjeda / Antena M, Foto: CDM)