Slučaj je tako htio da je Državno odvjetništvo u Zagrebu odbacilo prijavu protiv Borisa Dežulovića za prošlogodišnji tekst pod naslovom ‘Jebo vas Vukovar’, jer nije u njemu pronašlo elemente poticanja na mržnju i nasilje, upravo nekoliko dana nakon ovogodišnjeg obilježavanja godišnjice pada tog grada. I to je, jasno, dobra vijest. Ono što nije dobra vijest jeste to da se u suštinskom smislu po pitanju ostavljanja ratova u prošlosti, umjesto njihove aktivne političke eksploatacije u sadašnjosti, ništa nije promijenilo u proteklih godinu dana. Niti ima ikakvih naznaka da će se u skorije vrijeme promijeniti. Sve je to pak dio procesa kojeg je Viktor Ivančić u televizijskom intervjuu kojeg sam radio s njim proteklog tjedna definirao kao ranoholizam: „Ja mislim da su ovo ranoholičarski narodi. Ja mislim da se ovdje ranoholizam užasno uhvatio. Ovisnost o ozljedama, ovisnost o ranama. Na normalnim mjestima se trude, postoji neki napor da vremenom rane zacijele, a ovdje se ulaže ogroman napor u to da rane što duže ostanu svježe. Zbog toga imamo te ili revizionističke ili žrtvoslovne spektakle.“

Problem je što ovdje postoji ne samo službeno državno nastojanje da to tako bude, nego u istom smjeru rade čitave društvene skupine ili pojedinci s nacionalističke desnice, pri čemu imaju dva zajednička cilja. Prvi je uspostavljanje tabua i vječno održavanje atmosfere rata, a drugi je suspenzija bilo kakvih drugačijih pogleda na ova pitanja i suspenzija rasprave, budući da bi svako takvo nastojanje sasvim sigurno dokinulo tabue i uspostavilo društvo mira. Najgore od svega je što se dugogodišnjom praksom u kojoj su država i spomenuti pojedinci i grupacije bili koordinirani i povezani došlo u situaciju u kojoj to čak i više nije slučaj, ali mehanizam i dalje savršeno funkcionira. Budući da grupe za pritisak samoinicijativno odrađuju ono što bi državne politike željele kanonizirati.

Odatle i ono okretanje leđa Anji Šimpragi u Škabrnji i negodovanje zbog toga što su Milorad Pupovac i predstavnici srpske zajednice došli u Vukovar dan ranije. Pri čemu je situacija iz Škabrnje posebno bizarna i istinski razotkrivajuća. Dakle, nakon što politički predstavnici Srba naprave točno ono što kompletna desnica i najveći dio, ne samo desne javnosti, uporno traži, a to je priznanje civilnih žrtava i sućut prema njima, ovi im opet okrenu leđa. Da nisu došli, protestirali bi zbog toga što nisu došli, jer koji god da potez naprave neće valjati, samo iz razloga što bi ranije spomenuti ranoholizam počeo biti razgrađivan.

Da se sada vratim na slučaj Dežulović. Iz onoga što smo saznali, prijavu protiv njega je podnijelo nekoliko pojedinaca, jedna stranka i nekoliko udruga. Praksa pak prijavljivanja ljudi Državnom odvjetništvu zbog izgovorenih stavova koji nerviraju nacionaliste, upravo s istim kvalifikacijama, da potiču na mržnju i nasilje, uhodana je i raširena praksa u Hrvatskoj barem od Karamarkovog doba, tj. od 2015. godine. Znam to iz prve ruke, budući da sam u dva navrata saslušavan od strane policije zbog anonimnih prijava u fazi u kojoj je Državno odvjetništvo odlučivalo o istoj stvari, tj. hoće li podići optužnicu. Stvar je, međutim, potpuno jasna i govori samo o tome da mnogi u hrvatskom društvu žele vratiti verbalni delikt i posve sam siguran da bi do riječi upotrijebili onu pravnu formulaciju o uznemiravanju javnosti. Sretna je okolnost što je to na koncu ipak više nemoguće u današnjim okolnostima, ali to u ovom konkretnom slučaju teško da može donijeti preveliku satisfakciju Borisu Dežuloviću koji je bio izložen dugotrajnim prijetnjama i javnom linču zbog napisanog teksta.

I kad god čovjek sluša nacionalističku javnost koja skače na svaki pojedinačni tekst ili iskaz ljudi koji predstavlja manjinsko mišljenje o ratu, uvijek se susreće sa zamjenom teza i tvrdnjom da je ta nacionalistička većina ostala bez prava glasa, da se falsificira povijest, da se ne poštuju rane i slično.

Što me vraća na beogradsku tribinu u organizaciji forum ZFD-a, povodom objavljivanja knjige priča „Trenutak kad je meni počeo rat“, na kojoj sam sudjelovao ove sedmice. I odmah da kažem, rado sudjelovao, unatoč prigovorima i čuđenjima bliskih mi ljudi koji su se bunili protiv toga da na tribini govore ljudi s čijim se mišljenjima ne slažu, odnosno netko s druge strane, odnosno u konkretnom slučaju pisac i kolumnist Muharem Bazdulj. Rado sam, dakle sudjelovao i smatram da je puno smislenije razgovarati o traumatičnoj prošlosti u polemičkoj atmosferi, nego u krugu marginaliziranih istomišljenika koji ćemo jedni druge hrabriti da ustrajemo na margini.

No, ključna teza koju je Bazdulj tamo izrekao, naglašavajući da mu je to bio i glavni motiv dolaska na tribinu, odnosi se na istu zamjenu teza. On je zborniku, u kojem se nalazi i njegova priča, prigovorio to da je tendenciozan i da nema tzv. autentično srpske pozicije u njemu, odnosno autora Srba koji su doživjeli rat u vlastitom gradu, spomenuvši konkretno Vladimira Tabaševića i Vuleta Žurića kao neke od mogućih autora.

Kad stvari pak stavimo u realnost, ispada da bi ljudi i stavovi koji su dio mainstreama morali biti i na margini među onim rijetkim ljudima i autorima koji osporavaju dominantni narativ. Što nas onda dovodi do pitanja, a gdje bi se onda mogao i trebao čuti i neki drugi glas?

(Peščanik, foto: N1)