Osamdeseta godišnjica Slobodne Dalmacije, koja je uspjela izbjeći sudbinu Vjesnika i Borbe, a dijeli dobar dio korijena s Oslobođenjem, Pobjedom i Delom, bila je protekle sedmice politički i društveni događaj prvog reda u Hrvatskoj. Od dubiozne službene proslave koja se prvi put i to vjerovatno zbog dolaska premijera Plenkovića i dobrog dijela Vlade na nju, nije odvila 17. lipnja na stvarni datum osnivanja, nego par dana ranije, preko velike splitske izložbe otvorene na sam datum, do rasprava o povijesti i značaju te novine na kraju, iz kojih je opet izostala cjelina zbog koje i nastaje ovaj tekst.

Naime, koliko god nacionalisti raznih profila i iz svih ovdašnjih republika i nacija tvrdili suprotno, socijalistička vlast nije, opet nasuprot svojim proklamacijama, iz temelja urušila građanski svijet koji joj je prethodio i sagradila nešto potpuno novo na njegovim ruševinama.

Prvi razlog zbog kojeg nije, krio se u tome što je taj svijet svakako već bio prilično srušen od strane okupatora i kolaboracionista u Drugom svjetskom ratu, drugi u tome što je na čelu Komunističke partije Jugoslavije bilo dovoljno razumnih ljudi koji su shvatili da se na industrijskim i intelektualnim temeljima starog svijeta može graditi novi i da je to puno jednostavnije od građenja od nule, a na koncu tu je i treći razlog u činjenici da je u antifašističkoj borbi sudjelovalo dosta pripadnika tog građanskog svijeta, što se ipak moralo honorirati na kraju.

I tako smo, zahvaljujući kombinaciji ova tri faktora, dobili brojne industrijske pogone koji su pod novim imenima i kasnije znatno prošireni, ali ipak bili pokrenuti u postojećim tvornicama, dok su velike nacionalne institucije i postojeće akademije, kao Matica Hrvatska i Matica Srpska, Leksikografski zavod te JAZU i SANU nastavile djelovati.

U svemu tome su kao jedini autentični doprinosi partije i radničkog pokreta jugoslavenskim društvima ostali radnički nogometni i sportski klubovi te partijske novine, kao i one koje su stvorene u antifašističkoj borbi. Odatle i jeste najtužnije što je zagrebački Vjesnik, radi smiješne racionalizacije troškova, ugašen upravo u mandatu SDP-ove Vlade. Ali one novine koje su uspjele preživjeti 80 godina u kontinuitetu, što Slobodna Dalmacija jeste uspjela, bi zato mogle služiti ne samo za detaljnu priču o povijesti novinarstva, nego i kao studija slučaja suvremenih povijesnih lomova, karaktera ljudi, cenzure i autocenzure i kao idealna platforma za komparatističku historiografiju socijalističkog, tuđmanističkog i posttuđmanističkog doba u Hrvatskoj.

Mogla bi, ali nažalost ne služi, jer se nitko toga nije ozbiljno istraživački uhvatio, a također su izostali i barem analitički novinski tekstovi povodom 80. rođendana.

Kad bih pokušao izdvojiti nekoliko ključnih momenata Slobodne Dalmacije, vrijednih pažnje, to bi bile ishodišna, partizanska faza i njena nezaobilazna uloga u širenju glasa otpora, ali i stvaranju fotoreporterske mreže i prvih novinara.

Zatim momenat sterilnosti i apsolutne partijske kontrole, praćen niskim zanimanjem čitatelja za novinu, što jeste bila linija koja je držala kontinuitet čitavo vrijeme, sve do danas, ali je u bitno različitoj mjeri bila prisutna u raznim fazama.

Potom njen lokalni moment, zahvaljujući kojem je zapravo i preživjela sve izazove i ovoliko dugo, a kojeg opet može zahvaliti Miljenku Smoji kao rodonačelniku istoga, kao i mreži lokalnih dopisništava, odnosno njegovom Pometu i kasnijoj nadogradnji koncepta kroz Feral, preko Ćiće Senjanovića do trojca feralovaca, Ivančić, Lucić, Dežulović.

Njena tzv. jugoslavenska faza u doba posljednjih previranja i raspada zemlje, kada je prvi i zadnji put imala relevantnost na razini Jugoslavije, je također nezaobilazna, a ogleda se najviše kroz uredničku ruku Joška Kulušića, definitivnu kreativnu eksploziju feralovaca i kolumnistički angažman Aleksandra Tijanića i Juga Grizelja. Ovdje vrijedi primijetiti kako su se praktično sve Tijanićeve prognoze ispisane tih dana u Slobodnoj pokazale kao pogrešne.

Međufaza između raspada zemlje i preuzimanja te novine od strane Tuđmanovih pretorijanaca, odnosno te dvije godine, između ‘91. i ‘93. vrijedne su izučavanja zbog jedinstvene situacije u kojoj je Joško Kulušić balansirao između slobodnog novinarstva i pokušaja dodvoravanja režimu, ne bi li spriječio preuzimanje. Pa tako imamo istovremeno fascinantne reportaže feralovaca s balvana u Kninskoj krajini i iz ratom zahvaćenih i poharanih Drniša, Dubrovnika i Vukovara, izvještaje Zvonimira Krstulovića o mučenjima u Lori, ali i nacionalističke feljtone Ivana Aralice protiv Bosne i Hercegovine.

Herojski štrajk u Slobodnoj Dalmaciji iz 1993. godine, protiv ideje Tuđmanovog preuzimanja već privatizirane novine, o kojem se logično ništa nije govorilo na proslavi i nakon čijeg sloma je nastao kultni Feral Tribune kao samostalni tjednik, preuzevši jugoslavensku relevantnost Slobodne, jeste peti ključni trenutak vrijedan proučavanja.

Nakon toga, Slobodna je sljedećih desetak godina funkcionirala kao platforma hard-core nacionalističke desnice, uz pokoje redakcijsko iskakanje, odigravši i ključnu ulogu za mobilizaciju u onom velikom i sramotnom prosvjedu za Mirka Norca na Rivi.

Sve ono što je uslijedilo nakon toga, odnosno u posljednjih dvadeset godina, u kojima je uređivačka politika lavirala, kad su se dogodili i veliki povratak dobrog dijela ljudi koji su otišli u Feral i nova privatizacija te još jedna promjena vlasničke strukture, turbulentna selidba u Dugopolje i povratak u grad i možda najupečatljiviji moment potpunog antinovinarskog otkaza Borisu Dežuloviću, odvijalo se kao tipična tranzicijska priča, ali i kao priča o jednoj novini čiji značaj je nastavio egzistirati gotovo isključivo u granicama Splita i u ponekoj enklavi u ostatku Dalmacije, ponajprije na otocima. I to je otprilike to.

Danas Slobodna Dalmacija, u novonastalim okolnostima, ponajprije zbog vezanosti lokalne zajednice uz nju, ali i zbog uhodanih poslovnih odnosa s raznim razinama vlasti, koji ne uključuju gradske vlasti, živi zapravo neki svoj post-život. Koji može još dugo trajati, baš iz razloga što je sveden na mjeru koja nikoga ozbiljno ne ugrožava. To jeste tužno, ali je eto na koncu i preživjela.

(Peščanik, Foto: N1)