„Jedan čovjek, povratnik, ako baš hoćete Hrvat, mučki biva pretučen do smrti nadomak Dervente. Ubijen je! A zašto? Jer je branio svoju zemlju, svoju šumu i jer se ubicama moglo. A većina hrvatskih političara sramno šuti, jer je Marko bio povratnik u RS-a, a RS je feud Milorada Dodika, velikog prijatelja hrvatskih politika.“

Pravo je pitanje, znamo li svi mi ko je Marko Mišić? Ne moramo znati, ali bi bilo dobro da znamo.

Marko je imao 68 godina. Marko se 2008. vratio na svoju zemlju, u svoje Brezike kod Dervente. Marko je živo mirnim, povučenim i poštenim životom sa svojom suprugom. Marko se nikome nije zamjerio.

A vidite, Marko je mrtav.

Marka su ubili neljudi zato što nije dozvolio da se krade njegova šuma. Marko, kao hrvatski povratnik u entitet Republika Srpska iskusio je sve što se dalo iskusiti, od ignorantstva, do fizičke represije i na koncu smrti. Upamtite ovo je 2023, a ne 1993. godina. Pa opet, ovo nije smetalo neljudima, da tuku do smrti Marka.

Povratnici su nevidljiva bića

Zvanična vijest glasi da su tokom napada 12. oktobra 68-godišnjem Marku nanesene teške tjelesne povrede zbog kojih je smješten na Odjel intenzivne njege u bolnici u Slavonskom Brodu. I onda je nastala predmortalna agonija, teško pretučenog čovjeka, a izdahnuo je 14. novembra.

Zvanična vijest dalje kaže da je u napadu Marko zadobio povrede glave, grudnog koša, povrijeđena su mu i pluća, slomljena rebra. A zašto? Šta je toliko vrijedno ljudskog života?

Mještani-povratnici godinama ukazuju na lokalne šumokradice koje nadležni ne vide, ne obraćaju pažnju i nikako da se sa njima obračunaju. Jer riječ povratnika je nijema, zapinje i gubi se tamo negdje na poljima oko Dervente. Riječ povratnika je nepostojeća, riječ povratnika se ne čuje, jer je povratnik u entitet Republika Srpska, nekakav polučovjek, niže vrijedno biće, koje je, možete misliti, došlo na svoju imovinu da nekom lopovu soli pamet, kako ne treba sjeći tuđe. Šumokradice znaju to bolje od svih nas, pa atakuju na nezaštićene povratnike, jer kažem, oni su nevidljivi manjem BiH entitetu. I ne radi se ovdje samo o nacionalizmom i mržnjom inspirisanom napadu, ovdje sa radi o jednom gotovo rasističkom stavu prema povratnicima, ovdje se radi o potpunoj bahatosti i nedostatku bazične-ljudske empatije sa jedne strane i onome što se zove odsustvo pravne države sa druge strane.

I ne, ne kažem to samo ja.

„Tužilaštvo ne funkcioniše i nema sankcija, zbog toga se nasilnici osjećaju slobodnije… Da su na vrijeme dizali optužnice, to bi bio jasan znak i poruka nasilnicima“, govori zamjenica ministra za ljudska prava i izbjeglice Duška Jurišić. Ali, ko će čuti Dušku u entitetu, koji se odavno ponaša kao da je zasebna država sa svojim zakonima, od kojih su rasni najviše boldovani.

A, evo prilike vlastima RS-a da urade nešto! Napadači su lišeni slobode, a jedan od njih je maloljetnik. Zamislite samo, maloljetnik sudjeluje sa svojim „kolegom“ u smrtnom prebijanju starijeg čovjeka?! Kakav početak jednog života i kakvo okončanje drugog, nevinog ljudskog života!

„Porodica ovo smatra ubistvom. Marko se mjesec dana borio za život u bolnici, ali povrede su bile strašne i sve je vodilo ka tragičnom ishodu“, kazuje za N1 sin Marka Mišića, Jurica Mišić.

Ubistvo, nego šta!

Ne lomite mi bagrenje

Situacija je ovdje poprilično jasna: Jedan čovjek, povratnik, ako baš hoćete Hrvat mučki biva pretučen do smrti. Ubijen je! A zašto? Jer je branio svoju zemlju, svoju šumu i jer se ubicama moglo.

Balašević bi kazao, ne lomite mi bagrenje. Ovo „bagrenje“ je slomljeno, čovjek je ubijen, ubice poznate i do sad imamo jedno veliko ništa.

A, šta je konkretno to ništa?

Ako pitate ljude iz RS-a, šta se to toliko strašno desilo 12. oktobra i još strašnije danas, slabo ko će vam ko znati kazati. I to ne zato što ljudi vole da šute, nego zato što nisu informisani. Što se tiče većine medija u manjem entitetu, ova tragedija se nije desila ili se desila taman toliko da se nehajno provuče vijestica u medijima negdje između šahovskog komentara, margine portala i banera za kakve čarape. Eto, toliko je vrijedan život povratnika u RS.

Nešto kao neprijatna, nužna nevidljivost.

Jer se vlasti u RS-u tako ponašaju prema povratnicima od prvog dana. Nema tu neke tajne i neke nepoznanice. Povratnici su nevidljivi neki ljudi, koji nisu trebali doći na „srBsku zemlju“ da kvare neočetničku idilu.

I pretučeni Marko je tako ležao na zemlji tog 12. oktobra, pored nekog žbunja, teško povrijeđen. Pronašao ga je komšija Omer nakon što je vidio da je kuća Mišića otključana i prazna pa posumnjao da nešto nije uredu. Da nije Omera, Marko bi tu na utrini ležao do smrti, ne bi dočekao bolnicu u Slavonskom Brodu, gdje je danas izdahnuo.

Zašto hrvatski zvaničnici šute?

A kad smo kod današnjeg dana, do trenutka pisanja ovog teksta, nisu se oglasili hrvatski zvaničnici – ni oni u BiH, ni oni u Hrvatskoj. Našao sam samo kratku izjavicu potpredsjednika RS-a Davora Pranjića. Ostalim to nije bio prioritet.

Valjda neće da pokvare idilu političkog braka sa Miloradom Dodikom. Pa su povratnici, Hrvati u RS-u, izgleda Dodikov miraz, neka vrsta svojine, koju on krčmi kako hoće. Bez i jednog pitanja iz Zagreba ili Zapadnog Mostara.

Jer, ko šljivi neku tamo Derventu, to je RS, to nije Herceg-Bosna na čije opetovano osnivanje poziva Dodik u Zagrebu hrvatske političare. Da se ubojstvo povratnika dogodilo negdje u Federaciji, cijeli region bi preko Plenkovića i Milanovića brujao o tome, što bi bilo i ljudski i logično. Ovako, sva nezgodacija pokojnog Marka Mišića je što se rodio i odrastao nadomak Dervente, a Derventa je ratna stečevina RS-a i Derventu u RS-u ne spominju hrvatski zvaničnici, čak i kad je ubijen Hrvat-povratnik.

Jednako tako isti ti hrvatski zvaničnici ne znaju gdje je prijedorsko selo Briševo, koga je VRS zbrisala sa lica zemlje.

Da ih podsjetim, 24. jula 1992. godine, oružane snage Republike Srpske sa dvije brigade napale su selo Briševo i njegovih potpuno nenaoružanih 400 stanovnika, uglavnom bosanskih katolika. Za dan i po polovica Briševa je spaljena, 68 Briševljana ubijeno, par desetina je odvedeno u logore, a više žena je silovano. Krivi zato što su živi, zato što su živjeli na svojoj zemlji i zato što su bili Hrvati, katolici.

I danas nakon svega kažu da nema rata! Pitajte to ubijenog Marka Mišića. Kad bi mrtva usta mogla govoriti!

(Radio Sarajevo, foto: Autonomija)