Bivši komandant Drinskog korpusa Vojske Republike Srpske, ratni zločinac Radislav Krstić, osuđen na 35 godina zatvora zbog pomaganja genocida u Srebrenici, zatražio je od Međunarodnog mehanizma za krivične sudove prijevremeno puštanje na slobodu.

Značaj Krstićevog pisma

Tim povodom priložio je i pismo koje je napisao u junu 2024. godine, nakon što je u Generalnoj skupštini Ujedinjenih nacija usvojena Rezolucija o danu sjećanja na genocid u Srebrenici.

Prema službenom dokumentu MMKS-a, Krstić je zatražio javnu objavu pisma u kojem je još jednom preuzeo odgovornost za svoju ulogu u izvršenju genocida u Srebrenici, priznao genocid i izjavio da bi glasao za rezoluciju o genocidu u Srebrenici.

“Za ovu rezoluciju glasala je većina zemalja na svijetu, za ovu rezoluciju glasam i ja iako nemam pravo glasa. Nemam pravo glasa jer se u ovoj rezoluciji pominje i moje ime. Moje ime se pominje jer sam pomagao i podržao genocid. Moje ime se pominje jer sam počinio nezamislivo i neoprostivo krivično djelo. Ne tražim oproštaj, ne tražim opravdanje, ne tražim razumijevanje jer znam da ga ne mogu i ne trebam dobiti”, piše Krstić.

Zločinac Krstić, dakle, ne samo da potvrđuje genocid, već jasno i glasno izjavljuje da bi podržao Rezoluciju o genocidu. Bez obzira na njegove razloge za pisanje pisma i (ne)postojanje istinske želje za pokajanjem, ovo je jedan od najvažnijih dokumenata u pogledu priznanja genocida iz jula 1995. godine do danas.

A zašto?

Zato što padaju u vodu svi izgovori relativizatora i onih koji kažu: “Nisam bio tamo, ali ne mogu da potvrdim da je počinjen genocid”. Krstić je, eto, bio tamo, učestvovao je u ideološkoj arhitekturi i krvavoj egzekuciji, zna i potvrđuje da je bio genocid. Ko može bolje od njega znati prirodu, način i izvršenje genocidne nakane?

Prigovarati Krstiću da laže jednako je kao savjetovati advokata kako će braniti klijenta.

Ovo mrtvima i porodicama ubijenih ništa ne znači, ali…

Uz jasno povučenu crtu da ovo mrtve neće vratiti i da priznanje ne znači gotovo ništa porodicama onih kojima su ubijeni najmiliji u genocidu, Krstićevo pismo ima neprocjenjiv značaj za budućnost opstanka svih naroda na ovim prostorima.

Kako?

Krstić u pismu ističe da “genocid ne mogu počiniti narodi” i da “ne postoje genocidni narodi”, već da su genocid počinili pojedinci, među kojima je i on. Dakle, onaj koji je počinio genocid jasno kaže da narodi nisu genocidni, već konkretni pojedinci s imenom i prezimenom, među kojima je i on – Radislav Krstić. Time je razbijena još jedna manipulacija o “kolektivnoj genocidnosti” kojom su manipulisali Vučić i Dodik sve vrijeme dok su varali Srbe.

Mladić 1992, a Krstić 2024.

Na kraju, ovo je, uz Mladićevo priznanje genocidne namjere s početka rata, najvažnije priznanje jednog visokog oficira RS-a o genocidu.

Podsjetiću vas, u maju 1992. godine, na 16. sjednici Skupštine srpskog naroda u Banjaluci, zločinac Mladić je izjavio: “Prema tome, mi ne možemo očistiti niti možemo imati rešeto da prosijemo samo da ostanu Srbi ili propadnu Srbi, a ostali da odu. Pa to je, to neće, ja ne znam kako će gospodin Krajišnik i gospodin Karadžić objasniti svijetu. To je, ljudi, genocid! Mi moramo da pozovemo svakog čovjeka koji je čelom poljubio ove prostore i teritoriju države koju hoćemo da napravimo.”

Dakle, imamo jasnu najavu genocidne namjere iz maja 1992. godine koju konstatuje Ratko Mladić, zapovjednik izvršenja genocida, imamo počinjenje genocida iz jula 1995. godine koje je sproveo Mladićev potpisani general Krstić, i imamo danas njegovo priznanje genocida.

Kako bih vam rekao, stvar je jasna kao dan! I da ne bude zabune, stvar je jasna kao dan od prvog dana, od 10. jula 1995. godine ili još od aprila 1992., ne samo u Srebrenici, stvar je jasna i nakon silnih forenzičkih nalaza, izjava svjedoka tužilaštva, stvar je jasna i nakon najobimnijih spisa o ratnim zločinima u modernoj povijesti; Stvar je jasna nakon izjava preživjelih, nakon forenzičkih nalaza, a ovim – jednom za svagda – zatvaramo usta svim negatorima genocida, kojih je bio nemali broj u srpskom nacionalnom korpusu. Negiranje genocida postalo je ne samo nacionalni sport već i put ka političkom i društvenom uspjehu.

Stvar je jasna od Mladića, preko Krsića i Dodika, genocid je priznat

Na koncu, ne zaboravite Dodikove riječi iz 2007. godine kada je rekao: “Dakle, ja znam savršeno dobro šta je bilo. Bio je genocid u Srebrenici. To je presudio sud u Hagu i to je nesporna pravna činjenica. Ono što sam trebao da uradim, bilo je akcijom koju smo poveli, pokušati vraćati povjerenje, koje se ne može riješiti u jednoj godini ili u pet godina, ali može dugoročno.”

Nakon svega ovoga, može se reći da je slučaj strašnog i sramnog priznanja genocida u Srebrenici završena stvar čak i u srpskom svijetu, čak i među negatorima genocida.

Na koncu, monstrum Krstić će, šta god da napiše, ostati monstrum i toga je on itekako svjestan, ali priznanje kao čin ostaje zauvijek zapisano:

“Volio bih da moje riječi pročitaju i razumiju mladi koji danas žive na prostorima gdje je nekada bila zemlja koja se zvala Jugoslavija. Volio bih da ljudi koji će zajedno živjeti na tim prostorima, kada mene ne bude, ako do njih nekim čudom dođu moje riječi, da zastanu i pomisle – nikad više. Nikad više rat, nikad više smrt zbog toga što je neko druge vjere, druge nacije ili drugačijeg uvjerenja, nikad više genocid”, napisao je ovaj osuđeni ratni zločinac Krstić.

Kome se Krstić obraća?

I ove riječi se odnose, prije svega, na sve one koji negiraju genocid, jer porodicama ubijenih u samoj srži ne znače ništa. To je tek šuplji eho zločinca koji bi rado izašao van.

I odmah da vam kažem, od tog puštanja nema ništa. To je irelevantna stvar. Kao što je irelevantno da li se Krstić iskreno pokajao ili je ovo formalnost.

Jedino što je bitno u svemu ovome jeste još jedan dokument – priznanje izvršioca zlodjela da je isto počinio i da jasno razumije njegovu kvalifikaciju i da ta kvalifikacija apsolutno stoji.

A genocid jeste počinjen, Srebrenica jeste bila mjesto genocida, priznanje ubijenima i porodicama ne znači ništa, ali negatori genocida nakon svega ovoga, nakon Krstićevog pisma/izjave/priznanja, mogu samo da zašute – zakonski i etički.

Zauvijek!

(Al Jazeera)