„Kakav su ustaše napravile pokolj nad Srbima u Jasenovcu, takav je pokolj Gagi Antonijević napravio sa Darom nad filmskom umjetnošću“, ovo ne kažem ja, ovo kaže filmski kritičar i to iz Banjaluke Davor Pavlović na svom FB zidu.

I nije Pavlović daleko od istine. Naprotiv. Reditelj Predrag Antonijević naprosto nije znao šta bi sa ovako velikom temom. A pojela ga je ta ogromna i strašna tema. I to, na žalost, očekivano. Izgleda se ni sam nije mogao odlučiti da li da je smjesti na lični, mikroplan ili da je digne na istorijsku zvaničnu, univerzalnu razinu? Da li da napravi intimnu ispovijest li istorijski spektakl?

Pokušao je oboje Antonijević i nije uspio.

Nema u filmu života djevojčice Dare. Njenu priču mi ne znamo. Ona je otrgnuta iz njedara Potkozarja i tako bačena nama pred ekran. Odmah treba reći da je djevojčicu Daru, sjajno odglumila malena Biljana Čekić i to je vjerovatno najsvjetlija strana filma.

Uostalom, ne znamo mi ni priče ostalih zarobljenih žena. Nije se redatelj sa scenarističkim timom pretjerano potrudio da kontekstualizuje svoje glavne likove. Postupak je to tako tužno sličan dosadašnjem tezgarenju srbijanskih reditelja na BiH tlu da je i sam jedno veliko tezgarenje. U tom kroki-napadu na scenario umjesto razvijenih likova tako dobijamo najjeftinije stripovske polukaraktere. Do groteske su tako dovedeni likovi ustaša, neke vrste obezličenih infantilnih karikatura, koje mantraju tri četiri rečenice, poput -Brže! -Kreći! -Naprijed!…i to sve u pauzama klanja, trovanja i ubijanja.

Umjesto Jasenovca, gledali smo samodovoljni krvavi pir

I da, jeste, najstrašnije je to što je jasenovačka genocidna stvarnost izgledala hiljadu puta užasnije od Antonijevićevog filma, ali u filmu mi to ne vidimo ni u naznakama. Mi to ne saznajemo. U filmu kao da je riječ o Čarlsu Mensonu, masovnom ubici iz Amerike, koji sa svojom sektom, preobučen u ustaše otima neke Amiše, dijeli ih u dvije grupe i onda u nekom hangaru uz orgije priređuje krvave žurke, nad istovjetno kostimiziranim zarobljenim ljudima. Kao da je Tarantino bez talenta sreo Leni Rifenštal bez scenarija.

Ne vidi se veličina tragedije i srazmjer užasa sistema logora Jasenovac!

Nema tu nikakvog šireg konteksta. Čak ni onog vizuelnog. A nemojmo nikad, nikad zaboraviti da je organizovani sistem logora smrti znan kao Jasenovac, nešto što je užasno, nešto što je nedopustivo u istoriji čovječanstva i ponajviše, nešto što je organizovano od strane cijele Nezavisne Države Hrvatske. Nije to bio tek krvavi incident desetak luđaka i luđakinja, kako se vidi u filmu, kojima je to tek tako palo na pamet. To je bio dio sveopšteg plana!

I treba i to znati – taj pogon logora bio je jedini koji je mimo njemačkog sistema imao je svoj zaseban, autonoman i dobro organizovan unurašnji sistem smrti. Ovako su ustaški poglavnici Maks Luburić i Ante Vrban predstavljeni kao bolesnici, koji bi se hipotetički na neuračunljivost mogli izvući od smrtne kazne, a bili su sve – samo ne neuračunljivi i bolesni!

Ovim filmom, ne da nije prikazan organizovan sistem uništavanja ljudskih duša, srpskih, židovskih i romskih, uz sve ostale antifašističke, nego je sve svedeno, velim, na puki serijski ubilački incident u kome grupa kostimizranih nadrilikova samo mijenja ubilačke metode. Konteksta i radnje, najjednostavnije rečno – nema.

Za sve su krivi, a ko bi drugi, nego partizani

Kad smo kod stereotipizacije, uz ustaše, hodajuće mentalne bolesnike, a u stvarnosti su to bili dobro proračunati monsturmi, nikako bolesnici, kažem uz njih tu je gotovo pitoreskna slika Nijemaca, koji su ili krhki profesori filozofije ili svježi gušteri koji povraćaju na ubistva.

U sveopštem tonu revizije, u ljotićevskom i nedićevskom tonu, tako u jednom momentu katolička časna sestra u jednoj sceni kaže, parafraziraću – da su za čitavu ovu situaciju, dakle za zarobljene i pobijene i žene i djecu u logoru – krivi partizani (sic!). Pa je gledatelju ostalo da klimne glavom i da se složi – i jesu, jer da nije bilo „zlih“ partizana i bitke na Kozari, po toj iskrivljenoj logici „šta bi bilo, kad bi bilo“, ne bi bilo ni Jasenovca.

E to je tek suludo!

O četnicima Uroša Drenovića, Laze Tešanovića, Rade Radića i ostalih, koji su učestovali na strani ustaša i Nijemaca u Kozarskoj ofanzivi i koji su proslijedili sve ove ljude u Jasenovac, pretpostavljate, nema ni riječi.

Nije tajna da je film propaganda, ali je on LOŠA propaganda

Naravski, film jeste pamfletna propaganda, koja je i nastala propagande radi, a direktno kao “utuk“ na Quo vadis, Aida i nikakve veze nema sa nagradom Oskar. Ali kao državni projekat Dara iz Jasenovca, za čiji nastanak je bio zadužen direktno Aleksandar Vučić, kako se sam pohvalio, morao je uz milionsko novčano podmazanje da se nađe u toj trci, pa makar nominalno. Film, objektivno, po svojim kvalitetima, nije zaslužio da se spominje u kontekstu bilo koje ozbiljne festivalske nagrade.

I da, apsolutno niko, kažem, ni ne krije da je riječ o propagandnom filmu, koji više liči na dvosatni trejler za film, ali i propagandnih filmova ima raznih.

Ovaj je tako napravljen da i najzagriženiji sprski desničari kažu, „ma, biće bolje drugi put“. Čak i oni vide ogromnu rupu u filmu, iz koje izbija poruka – ovdje radnje nema – to je tek snafovski red sekvenci, iskasapljen od logike i konteksta, red scena koje se redaju i koje ne povezuju bilo šta.

Ako je iko ikada i pomislio, sasvim naivno i neiskvareno da je film namijenjen nekom bijelom svijetu, nekom Urugvajcu ili Francuzu ili Malezijcu, koji bi trebali shavatiti o čemu se tu radi, prevario se. Ni jednog trenutka namjera reditelja i filma nije bila to. Ovo je tek regionalno pamflet-djelo, koje će sigurno produbiti mržnju i podjele.

Jer, on nema (uz mnogo drugih stvari) ono što ima Jasmilina Aida, a to je katarzični kraj, koji poziva na praštanje i smiraj. Naprotiv. On diže fizički pritisak čovjeku, koji će najvjerovatnije nakon odgledanog filma pasti u nacionalistički trans. Jedni će ga do besvijesti pravdati, drugi pljuvati. A tako se ne prave veliki filmovi. Pogotovo na temu Jasenovačkog genocida. On se ne propituje i ne propituje gledatelja i njegove rasudne moći. On zahtijeva od gledatelja da bude u “istom stroju“.

I najprecizinije – i autori filma, ali i država Srbija, koja stoji iza istog, poistovijetili su film sa odistinskim stradnjima Srba u Jasenovačkom genocidu. Pa tako onaj ko čak i dobronamjerno kritikuje film, a koji jeste za kritike, postaje iz tog nadrealnog unisonog diskursa u očima javnog mnjenja “izdajnik“, “smrad“, “kritizer Jasenovca“ i “negator ustaškog genocida“, što je suludo. To poistovjećivanje filma sa stvarnom istorijskom tragedijom, otišlo je toliko daleko da se čak i srpski desničari, a koji se bave filmom, boje da ukažu na greške u istom, jer su u strahu za pustu egzistenciju od-za linč spremne svjetine.

Na koncu, valja reći da jedna tako velika, važna i strašna tema poput Jasenovačkog genocida zaslužuje bolji film od Dare iz Jasenovca – ako ništa, onda iz pijeteta prema ubijenim ljudima u tom istom genocidu!

(Radiosarajevo.ba)