“Po naredbi načelnika opštine Bratunac Srđana Rankića započela je sanacija Poljoprivrednog magacina u Kravici gdje je 13. jula 1995. ubijeno 1.300 civila, muškaraca i dječaka iz enklave Srebrenica. Ovo je još uvijek mjesto zločina dok Tužilaštvo BiH ne kaže drugačije”.

Ovo je na svom tviter nalogu napisao direktor memorijalnog centra Srebrenica Emir Suljagić.

Dakle, vlasti Bratunca u entitetu Republika Srpska, svjesno i namjerno mjesto genocida pretvaraju u neku vrstu građevinskog radilišta. Time se i arhitektonski u konačnici briše mjesto stradanja, preciznije mjesto genocida. Time se na najbukvalniji, materijalni način nište tragovi samog genocida i ekosistema u kome je on počinjen, a genocid je upravo ovdje u ovom skladištu u Kravici bio najvidljiviji, najopipljiviji.

Kako je uništavanje dokaza o genocidu i zločinima postalo ‘nauka’

O tome nešto kasnije, ali bi bio red podsjetiti se na crtice doktrine, “intelektualaca” Republike Srpske, koji čak i u univerzitetskim naučnim radovima pišu o “problematici” ništenja mjesta stradanja i načinima “rješavanja” te problematike.

Tako u sramnoj publikaciji “Srebrenica, stvarnost i manipulacije” u nekoj vrsti antinaučnog rada iz RS-a o prirodi masovnih grobnica u kojima su skončali nesrbi u genocidu i masovnim zločinima autori Miroslav Baljak i Dragan Đokić iz nekakvog Istraživačko-edukacijskog centra Zvornik kažu:

“Grobnice su humana i higijenska obaveza Vojske RS-a, a ne skrivanje zločina”

Dobro ste pročitali. Pa pojašnjavaju:

“Cilj je izbjegavanje zaraza i naknadnih ljudskih žrtava..”

Dakle, budimo posve jasni: ubistvo Bošnjaka, masovno ubistvo nesrba i genocid bilo gdje na teritoriji BiH bila je borba protiv zaraze?! Jer kako drugačije objasniti ubijanje nevinih ljudi, civila koje je neposredno potvrđeno i u ovoj tzv. studiji, nego da je to preventiva od zaraze za Srbe. Samo prvi čin ništenja prije asanacije. Teren treba vratiti prirodi, a kako vidimo objekte “prvobitnoj namjeni”.

Inače, pun naziv smeća, koje je naučnim radom potpisano “Asanacija bojišta – humana i higijensko sanitarna obaveza VRS, a ne čin skrivanja zločina”.

Znači, ne radi se ovdje samo o nekakvoj pukoj, nasumičnoj nakani zataškavanja mjesta stradanja, nego o paranaučno-ideološkoj osnovi, po kojoj treba delati, kako bi se i nakon smrti Bošnjaci ništili i iz forenzike, a onda i iz memorije. Dakle, ne radi se ovdje čak ni o nacionalizmu, ovo je klasični rasizam, sa opetovanim i naknadanim genocidnim osnovama

Pa tako naredba načelnika Bratunca, Srđana Rankića koji bi magacin smrti stavljao u nekakvu radnu ili bilo koju drugu funkciju osim primarno komemorativne, zapravo je djelovanje po upisanom kanonu, a ne nikako eksces. Hoću da kažem, nije Rankiću tek tako “palo na pamet” da mjesto najmasovnije egzekucije pretvori u objekat sa novom funkcijom.

Pakao Kravice

Da se vratimo na sam čin genocida, za one koji ne znaju ili se prave da ne znaju, e vjerujte ima takvih; u Kravici je 13. jula 1995. ubijeno oko 1.300 civila iz enklave Srebrenica.

Prva velika egzekucija dogodila se poslijepodne 13. jula 1995. godine.

Između 1.000 i 1.500 bošnjačkih muškaraca i dječaka iz kolone, koji su bježali kroz šumu, zarobljeni su i zatočeni na polju kod Sandića. Odvezeni su autobusima ili pješice u gore pomenuti magacin u zloglasnu Kravicu. I onda je počeo horor, nezabilježen od Drugog svjetskog rata i djelovanja nacista. Oko 18 sati, kad se skladište napunilo, vojnici su počeli ubacivati ručne bombe i pucati u ljude nagurane u skladištu. Tek tako, kao da se radi o nekom virusu, koji treba determinisati i uništiti, a ne o živim i nevinim civilima. Dolazimo do onog “naučnog rada” u kome se postfestum zapravo potvrđuje da su Bošnjaci tretirani kao neka vrsta virusa, a ne kao ljudska bića.

“Odjednom, u skladištu je nastala velika pucnjava, a mi nismo znali odakle dolazi. Bilo je pušaka, ručnih bombi, rafala; u skladištu se tako zamračilo da ništa nismo mogli vidjeti. Ljudi su počeli jaukati, vikati, zapomagati. Onda bi nastalo zatišje, pa bi onda odjednom sve počelo iznova. I tako su oni nastavili pucati sve dok nije pala noć”, ispričao je jedan svjedok.

Stražari raspoređeni oko zgrade ubijali su zatvorenike koji su pokušavali pobjeći kroz prozore. Kad je pucnjava prestala, skladište je bilo puno leševa. Analize DNK kose, krvi i ostataka eksplozivnih materijala sakupljenih u skladištu Kravica neosporni su dokazi da se ondje ubijalo. Na zidovima i podu zgrade vještaci su pronašli tragove hitaca, ostatke eksplozivnog materijala, metaka i čahura, kao i ostatke ljudske krvi, kostiju i tkiva.

Priča o skupljaču kostiju koja potvrđuje organizovanost ništenja u smrti

Nego, znate li ko je Ramiz Nukić, iz pomenutog sela Kravica na padinama Kameničkog brda kod Bratunca? On je čovjek koji je preživio genocid, koji se vratio svojoj porušenoj kući, a najvažnije za ovu priču, on je čovjek koga zovu srebrenički “sakupljač kostiju”. Dobro ste pročitali, ljudske kosti su toliko razastrte na poljima i poljima genocida da ih Ramiz, godinama pronalazi, sakuplja, klasifikuje, koliko zna i umije:

“Kosti k’o kosti, teško je bilo prepoznati oca i braću, ali sam vidio da ima dosta kostiju po šumi, po potocima i odlučio sam da ih počnem kupiti, zapravo da pronalazim kosti i zovem Institut za traženje nestalih, da im pomognem, ali da ujedno pomognem i žrtvama, porodicama žrtava koje tragaju za svojim najmilijima. Nekad bude jedno tijelo, nekad tri tijela u tim kostima, nekad tek pokoja kost. Raznesu ih životinje, a bile su i poplave prije četiri godine, požar prošle godine…”, kazuje Ramiz za Deutsche Welle.

Zašto je ova priča važna- pa zato što pokazuje razmjere genocidnosti koje su nastale nakon samog čina genocida. Pokazuje i organizovanost takvog jednog morbidnog poduhvata. Pokazuje kako su nakon Kravice ljudi doslovno rasparčavani, pa onda tako razmiještani u primarne, sekundarne i tercijarne grobnice. Sve do momenta kad je pronalazak jedne kosti familiji ubijenog značio uspjeh.

Možete li shvatiti – preko 200 ljudskih kostiju u tijelu odrasle osobe, mrvljenjem i famoznom asanacijom dovelo je do toga da od čovjeka ostane pronađena tek jedna jedina kost.

Dakle, zamislite sad šta bi se desilo, ne u Njemačkoj ili Poljskoj ili Austriji, nego na planeti zemlji, kada bi neko pokušao logore Aušvic, Treblinka, Mathauzen…da “sanira” i dovede ih u predratno stanje? Zasmislite kada bi neko počeo da gradi, šta znam, željezničku stanicu u Jasenovcu? Ne možete? E, ako se ne zaustavi sve ovo uskoro bi neki gazda mogao na mjestu zločina, u Poljoprivrednom skladištu u Kravici otvoriti kakav “proizvodni pogon”. Pa se još hvaliti kako je zaposlio lokalno stanovništvo, možda porodice ubica ili čak familje ubijenih, sve pod jednim krovom. (Sic!)

I kako ovo bizarno i nezakonito stanje riješiti?

Bilo bi logično pozvati se na sudski sistem, na tužilaštvo.

Ali.

Ali, upravo prvi čovjek Memorijalnog centra, Emir Suljagić kaže kako tužiteljica Gordana Tadić i v.d. glavnog tužioca Tužilaštva BiH Milanko Kajganić godinama sprečavaju Memorijalni centar Srebrenica “i porodice žrtava da dođu u posjed predmeta pronađenih u masovnim grobnicama, tobože zato što su predmet istrage”.

“Predmeti za to vrijeme propadaju, dok srpske vlasti istočnoj Bosni uništavaju stratišta”, zaključuje je Suljagić.

Dakle, Tužilaštvo ne da ne štiti povijesno, komemorativno naslijeđe, nego, kako se čini, svjesno ili nesvjesno omogućava transformisanje istog u građevinsko zemljište i sanirane objekte, koa da se ništa nije desilo.

Nema stratišta, nema objekata u kojima se počinjeni zločini i genocid, nema ljudi koji su pobijeni, nema odnosa prema žrtvi…nema žrtve. A sve ovo je siguran put za opetovni trijumf zla.

Jesu li ovo zaslužili pobijeni u genocidu i njihove porodice?

Do nas je!

(Al Jazeera)