Ratni zločinac Nebojša Pavković, obratio se 20. aprila ove godine putem videolinka prisutnima u osnovnoj školi “Đura Jakšić“ u vojvođanskom Kaću nadomak Novog Sada. I ne da se obratio nego je onako “profesorski“ na javnom času koji je bio otvoren za javnost održao predavanje svima koji su ga slušali, a među njima su bila i djeca sa roditeljima. Tema je bilo Kosovo i kako stoji u naslovu “Priče heroja“.

Možete li shvatiti tu perverziju?

Profesor za deportacije, progon i ubistva

Ratni zločinac, pravomoćno osuđen na 22 godine robije zbog zločina počinjenih na Kosovu, djeci u osnovnoj školi drži predavanje, i to baš o herojstvu???

Da vas podsjetim, a kako javlja Vijeće mladih Vojvodine, Nebojša Pavković za vrijeme rata na Kosovu bio komandant Treće armije Vojske Jugoslavije. Pravosnažno je osuđen pred MKSJ na zatvorsku kaznu od 22 godine, za zločine protiv čovječnosti nad Albancima na Kosovu 1999. godine. Pavković je odgovoran za deportacije, druga nehumana djela (prisilno premeštanje), ubistva i progon kao zločina protiv čovječnosti i krivična djela ubistva kao kršenje zakona i običaja ratovanja“, kazali su iz Inicijative mladih za ljudska prava u Srbiji (YIHR Srbija).

Sjetite se ovdje samo ubijene porodice Beriša. Sjetite se ubijene djece. Sjetite se vršnjaka ovih učenika u Kaću ili mnogo mlađe djece, kojim ratni zločinac Pavković danas iz zatvora drži moralno predavanje o herojstvu!

Kratka priča o Gencu Beriši koja trijezni ljudske duše

Davno sam napisao tekst za druge zločince na Kosovu, kazavši da treba pitati malenog Genca Berišu, kakvo je lice zločinca. A taj Genc Beriša bi najbolje kazao ko je i kakav je Nebojša Pavković sa ostalim generalima zla u srbijanskoj vojsci. Jer Genc zna. Genc je to osjetio. I to je zadnje što je osjetio u svom prekratkom životu.

Evo vam kratka priča o malenom Gencu:

Genc ima četiri godine. Ima brata Granita od dvije godine. Njih dvojica stoje pored mlade, trudne žene Lirije. Granit u ustima drži cuclu, dok Genc u desnoj ruci ima par klikera…

A onda je Vojska Jugoslavije, tog 26. oktobra 1999. u Suvoj Reci na Kosovu pucala i pucala… u živo ljudsko meso, koje se povijalo pod baražnom paljbom. 48 članova familije Beriša, među njima i Genc od četiri godine, među njima Granit od dvije godine, među njima Eron od devet mjeseci. I svi su ubijeni. Svih 48 članova porodice i 18 dječaka i djevojčica među njima. Preživjele su nekim čudom, sakrivene među leševima, Shyhreta i Vjolca Beriša, e kako bi svijetu svojim bolnim svjedočenjem kazale istinu.

A Genc i Granit nisu našli tu smiraj. Nemojte misliti da je za ubijenu albansku djecu bilo mira nakon smrti, jer nije. Kosti su im razvlačene, da bi na koncu famoznim hladnjačama poluraspadnuta tijela bila prebačena u Batajnicu, tu pod nosom Beograda. Pa su ta ubijena djeca ugledala svjetlost dana u junu 2001. I da bio je Genc, bila je Lirija, bio je Granit, bila je nerođeni fetus u Lirijnom stomaku, bilo je Eron of devet mjeseci…

Pored Genca su pronađene dvije cucle, grickalica za nokte, nekoliko drvenih bojica i češalj. Genca, brata mu i trudnicu Liriju uz stotine drugih, ubila je regularna vojska Srbije, tada vojska Jugoslavije, a onda ga je u hladnjači, kao životinjsko meso, sve kako bi zataškala tragove i prevezla u Srbiju užu, ne dajući Gencu niti u smrti smiraj.

A jedan od komandanata, koji je povezan sa zločinom po komandnoj odgovornosti bio je “predavač“ iz finskog zatvora, general Nebojša Pavković.

Preciznije, zbog ovog (i ne samo ovog) zločina pred Međunarodnom sudu za ratne zločine počinjene na području bivše Jugoslavije su optuženi tadašnji predsjednik SRJ Slobodan Milošević, predsjednik Srbije Milan Milutinović, potpredsjednik vlade SRJ Nikola Šainović, ministar unutarnjih poslova Srbije Vlajko Stojiljković i vojni i policijski generali Nebojša Pavković, Vladimir Lazarević, Dragoljub Ojdanić, Sreten Lukić i Vlastimir Đorđević.

Dakle, Nebojša Pavković – ratni zločinac kome na dušu idu zločini nad djecom, predaje djeci? Ima li išta strašnije od ovog?

Pa možda i ima!

Ratni zločinac, predavač uz dozvolu lokalnih i državnih vlasti

Vidite, ne bi jedan osuđenik mogao držati čas putem videolinka da ne postoji saglasnost prvo osnovne škole, opštine, grada, pa onda i države Srbije.

Pa je tako direktora osnovne škole “Đura Jakšić“ u Kaću Verica Letić jedna od najodgovornijih, što je uopšte upriličila čas sa ratnim zločincem. Jednako, ako ne i veća odgovornost ide na dušu gradonačelniku Novog Sada Milanu Đuriću, koji je, pazite sad, aktivno sudjelovao na predavanju uz ratnog zločinca Pavkovića, samo uživo. Da mu osigura podršku, šta li???

Dakle, ni direktorka, ni prosvjetni radnici, ni gradonačelnik drugog po veličini grada u Srbiji, ni roditelji djece ne vide ništa sporno, što ih videolinkom pozdravlja presuđeni ratni zločinac, koji na svojoj duši ima i ubijenu kosovarsku djecu?

E to je Srbija danas.

Kad smo kod državne podrške, treba podsjetiti da je Nebojša Pavković već imao promociju knjige i to u aprilu 2019. godine u Domu Vojske Srbije u Beogradu, pod pokroviteljstvom Ministarstva odbrane. Ratni zločinac Pavković se tada obratio prisutnima video zapisom iz zatvora. A Pavkovićeva knjiga je samo jedna od publikacija koju je Ministarstvo odbrane, na čijem čelu je tada bio Aleksandar Vulin, izdalo još 2018. godine.

Dakle, od vrha države, vrha Crkve Srbije koja ordenjem kiti zločince, pa do gradonačelnika, nastavnika, učitelja, direktora, roditelja, niko ne vidi ništa loše u tome što ratni zločinac drži predavanje djeci????

I ovo predavanje bi ostalo neprimijećeno da nije strašnog zločina u Beogradu

I da se razumijemo – i ovo sramno predavanje bi palo u zaborav da nije događaja od prije desetak dana, kada su u strašnom masakru pobijena djeca, učenici beogradske osnovne škole i kad se dio društva javno zapitao, na kakvim vrijednostima nam odrastaju djeca i ko su im heroji? Da nije bilo tog strašnog zlodjela, Pavković i njegov “predavačku“ talenat bi prošli ispod radara, jednako kao što bi prošla i posjeta kriminalca Kristijana Golubovića jednoj drugoj osnovnoj školi.

Pa je pravo pitanje, ne kakvi su kriminalci, ratni zločinci i pravni sistem koji ih podržava, nego kakvo je srbijansko društvo danas koje je očigledno plodno tlo za zločince i sigurna kuća za ove nakarade?

A današnje srbijansko društvo počiva na jednoj premisi koja glasi: Ne postoje naši ratni zločinci, mi smo ove ljude izručili u Haag samo zbog ustupaka međunarodnoj zajednici!

Ništa više, ništa manje od toga.

Srbija ne da se nije suočila sa svojom prošlošću, ona tu prošlost ili negira ili još gore, zločince u procesu mentalne restitucije uzdiže na nivo heroja. A taj proces ste vidjeli svi – od onog murala Ratku Mladiću par stotina metara od mjesta gdje je počinjen masakr nad djecom, preko gostovanja ratnog zločinca Šešelja u TV programu vezanom za ubijenu djecu, pa evo do javnog časa osnovnoškolcima koji drži jedan drugi ratni zločinac.

I u takvoj atmosferi, u takvom ozračju gdje svaka državna i religijska poluga moći stoji na strani zločinca NIKAKO se ne može govoriti o nekakvom iscjeljenju, ozdravljenju ili katarzi srbijanskog društva. Naprotiv, ono ratne zločince doživljava kao istinske heroje.

Pa je onda krvavo zlo koje se desi u današnjoj Srbiji zapravo posljedica ovakvih nakaradnih sistema, a ne neki iskrivljeni i nasumični događaj, koji se ekscesno pojavljuje.

(AJB)