Predsjednik Srbije Aleksandar Vučić i nesporni vladar entiteta Republika Srpska, koji je (još uvijek) u BiH, Milorad Dodik, uz asistenciju poglavara Srpske pravoslavne crkve (SPC) patrijarha Porfirija najavili su da će na pravoslavni Uskrs 5. i 6. maja u Beogradu, ali i u drugim dijelovima Srbije i vrlo vjerovatno srpskog sveta, biti održan veliki Vaskršnji (Uskršnji) sabor Srbije i Republike Srpske.

Periodično ponavljanje velikosrpskog neočetničkog karnevala

Kad smo kod učesnika ovog neočetničkog političkog karnevala, vrlo vjerovatno će na isti biti pozvan i prvi čovjek skupštine Crne Gore, Andrija Mandić, koji je i do sada svojim prisustvom na sličnim događajima svjedočio da je ova država iako u NATO paktu ipak krenula putem beogradsko-moskovskog bespuća.

Naravno, ovo nije prvi put da se srpski nacionalisti na pozicijama moći pod plaštom legendarne, a nepostojeće srpske ugroženosti sastaju kako bi ojačali šovinističke i lokalne zavojevačke težnje, kojima je cilj nekad “Velika Srbija”, a danas srpski svet. I dok je “Velika Srbija” nastala pod idejom ”svih Srba u jednoj državi“ razbijena u paramparčad srpskim porazima devedesetih, srpski svet se zalaže zapravo za više država, koje će predominatno biti srpske, pa je utoliko taj program perfidniji i opasniji.

Nego, šta je poenta najnovijeg srbovanja na tragu Načertanija iz 1844. i Memoranduma SANU-a iz osamdesetih godina prošlog vijeka?

“Na tom Saboru biće donijete važne odluke o opstanku srpskog naroda na svojim ognjištima, njegovom ekonomskom napretku, očuvanju srpskog jezika i ćiriličkog pisma i zajedničke kulturne baštine”, navodi se u zvaničnom saopštenju.

Lažna srpska ugroženost kao paravan za nove sukobe

I tako čujemo uvijek iste, a zlokobne formulacije o “opstanku srpskog naroda“, njegovoj “ugroženosti“, “spaljenim ognjištima“ i ostalim topografskim histeričnim izrazima, koji su bili semantička priprema za velikosprke osvajačke ratove.

Ili, kako je to sarajevski novinar Boro Kontić najbolje elaborirao jednom prilikom: “Kad čujem da su Srbi ugroženi odmah obiđem podrum. Da provjerim uslove za duži boravak. Jedanput kad su Srbi bili ugroženi proveo sam s porodicom četiri godine pod njihovim granatama.“

Doista, legendarana “srpska ugroženost“, bila je priprema za sve srbijanske osvajačke ratove krajem prošlog vijeka, ali je ukazivala i na povijesne trenutke u regiji koji su omogućavali rasplamsavanje neočetničkog plamena.

Naime, za one koji ne znaju, ovom, najnovijem Vaskršnjem saboru je prethodila još tamo 2017. godine “Deklaracija o zaštiti i opstanku srpske nacije”, koju su pompezno najavljivali Vučić i Dodik.

Očigledno je da tadašnja geostrategija, politička situacija na terenu, nenadana pojava COVID virusa i stanje prije svega u Americi nakon Trumpa nisu išle u korist razvijanja najnovijeg srpskog Načertanija. Pa se postavlja sasvim legitimno pitanje, a šta je to što uliva toliko povjerenja tandemu Vučić-Dodik da baš sad prave nove zavojevačke projekte.

Zašto je 2024. “dobra godina“ za srpski nacionalizam?

Nekoliko je tu stvari, a najvažnije su:

Uspješno izvedena četničko-litijaška kontrarevolucija u Crnoj Gori 2020.
Agresija Putinove Rusije na Ukrajinu koja se sada odvija tako da Putin nije kažnjen i da je prijetnja po cijelu Evropu.
Nenadana naklonost EU partnera prama Vučiću i Dodiku koji postaju stabilokratski faktori na Balkanu u koje vrijedi investirati i s kojima je poželjno politički trgovati.
Najavljeni i očekivani (ponovni) dolazak Trumpa u Bijelu kuću, koji bi oslabio NATO pakt i operativnu snagu EU.

Kada se ovako poslože stvari, zapravo 2024. godina je u očima vođa srpskog sveta ocijenjena kao “dobra godina“, a što po difoltu znači mrak za sve ostale balkanske narode ili makar one na Zapadnom Balkanu – od Hrvatske, preko Crne Gore, Bosne i Hercegovine, Kosova do Sjeverne Makedonije. Na kraju, to potvrđuje i izvještaj američkih obavještajaca za ovu godinu koji kažu da će eventualni izvor sukoba biti ili na Kosovu ili u Bosni i Hercegovini i to zaslugom velikosrpskih elita na terenu ako im se ukaže prilika i ako ruski utjecaj bude dovoljno jak.

“Čelnik bosanskih Srba Milorad Dodik poduzima provokativne korake kako bi neutralizirao međunarodnu zajednicu i nadzor u Bosni i osigurao de facto otcjepljenje za svoju Republiku Srpsku… “, piše između ostalog u ovogodišnjem izvještaju Obavještajne zajednice SAD-a.

Sa druge strane, Vučić je eksplicitan i direktan najavljujući Vaskršnji sabor dok govori o “teškoj političkoj situaciji u kojoj se nalazi cjelokupni srpski narod”. Dakle, ta uskršnja deklaracija odnosiće se na, kako kaže, “težak položaj” svih Srba u regiji. A svi znamo (s početka teksta i s početka devedesetih) šta znači “težak položaj Srba“. Dakle, prijetnje, tenzije, mržnja i mogući sukobi.

E zato Vaskršnji sabor u maju i zato Vučić i Dodik iza njega!

Crkva Srbije kao mirođija u velikosrpskoj čorbi

Taj će događaj odrediti smjernice, prije svega, kratkoročnog djelovanja prema nezavisnom Kosovu, ali i prema Bosni i Hercegovini i Crnoj Gori.

Ništa nije slučajno pa ni tajming ovog djelovanja. Kao što nije slučajno ni aktivno učešće Crkve Srbije, kao najjačeg velikosrpskog kohezionog faktora na terenu i najbolje organizirane nacionalističke organizacije u ovom dijelu svijeta, koja odavno ne funkcioniše po kanonima jedne hrišćanske crkve, nego prema pravilima svetosavske pralamilitarne sekte.

“Patrijarha srpskog gospodina Porfirija (koji se naravno odazvao Vučićevom pozivu) upoznali smo sa težinom političke situacije u kojoj se nalazi cjelokupan srpski narod i od Njegove svetosti zatražili blagoslov i podršku Srpske pravoslavne crkve” piše između ostalog u Vučićevom i Dodikovom saopštenju.

Da, Crkva Srbije je ta koja će (ne samo duhovno ili uopšte ne duhovno) koordinirati radom “ljudi na terenu“. Ovdje se treba sjetiti terorističkog napada u Banjskoj na Kosovu kad je ubijen kosovski policajac, a tada je istoimeni manastir Banjska Crkve Srbije u blizini Zvečana služio kao logističko-teroristička baza.

Da rezimiram, Putinova pobjeda u ruskoj šaradi od izbora i trenutna geopolitička situacija i u regionu i šire itekako idu na ruku bojovnicima srpskog sveta, koji po direktivama Moskve radi na očiglednoj destabilizaciji regije. Pa će Vaskršnji sabor biti neka vrsta najnovije mape puta koja će trasirati umjesto jedne Velike Srbije put niza srpskih zemalja.

Pravo je pitanje hoće li se region i još više Brisel i Washington (na vrijeme) sjetiti da pogledaju u ovom pravcu i hoće li vidjeti šta se sprema.

Jednom, sa početka devedesetih su opasno zakasnili, a znamo šta je velikosrpska armada tada napravila.

(Al Jazeera/foto: Autonomija)