Možete li zamislit situaciju u kojoj jedan ranjeni vojnik, početkom 1993. godine u Ženevi, na velikim mirovnim pregovorima replicira ratnom zločincu Radovanu Karadžiću, koji kaže za sebe da je predstavnik srpskog naroda u Bosni, riječima: “Ti i Mladić predstavljate samo četnike i to dobro ih predstavljate, a ja i ovakvi kao ja predstavljamo srpski narod u Bosni.”
Rade od Bosne
Da, bio je to Radomir Rade Zoranović, Srbin, heroj odbrane Sarajeva, čovjek koji je ustao i uz svoje sugrađane, od Žuči do završnih borbi, branio i odbranio svoj grad. Naime, kao komandant jednog dijela vatrene linije, odbranio je Žuč u septembru 1992, a junački se borio i u bici za Kotu 850, kada je učestvovao u proboju četničkih linija. Ranjen je 8. decembra 1992, dan uoči oslobođenja kote.
Radomira su ranili četnici, Radomir je i danas na nekakvom popisu “srpskih izdajnika“, kako ga krste današnji neočetnici, pa usprkos ili u inat tome, Radomir Rade Zoranović je heroj Bosne i Hercegovine. On je svojom životom, svojim ratnim putem pokazao da je sin ove zemlje, da ova zemlja odista nije samo i jedino bošnjačka, nije hrvatska, nije srpska, nego je zemlja svih njenih ljudi, svih građana, koji i u miru i u ratu znaju pročitati šta im piše na pasošima i šta im je pribilježeno, a to je važnije, u srcima.
U sjajnom razgovoru s Elmom Hadžimejlić za Faktor.ba, Rade kaže da on nije ni “akademik, ni politolog, ni pravnik niti fakultetski obrazovan čovjek” i dodaje za sebe:
“Rade je običan čovjek iz naroda koji se trudi ljudima, a posebno mladima, ispričati o tome kako smo mi branili i odbranili našu državu od 1992. do 1995. godine. Mladima kažem da su BiH branili, do tada široj javnosti nepoznati ljudi, obični ljudi i sirotinja. Od takvih ljudi formirana je Armija Republike Bosne i Hercegovine, najbolja bosanska vojska u historiji, a vjerojatno i najbolja bosanska vojska ikad. Trebalo nam je 529 godina da imamo svoju vojsku konačno i svoju nezavisnu državu. Naletom Osmanlija Bosna gubi svoju samostalnost i vratili smo je tek na referendumu 1992. godine.“
Ima u životu Rade Zoranovića, osim herojskih podviga, osim odlučnog i jasnog stava kojim se branila Bosna i Hercegovina podosta rečenica, mnogo misli iz kojih bi svi zajedno trebali nešto naučiti. Eto tako, bezmalo godinu dana prije njegovog obraćanja svijetu i replike ratnom zločinu Radovanu Karadžiću, Rade će na pitanje, šta će on ovamo, Habiba Idrizovića, komandanta bataljona PL Pofalići, početkom aprila ‘92. godine, kazati:
“Ja jesam Srbin, ali nisam četnik i neću s njima da učestvujem u ubijanju muslimana. Ako ova vojska, koja se kod tebe okuplja, nije muslimanska ili SDA-vojska, nego bosanska, hoću zajedno s vama da se borim protiv četnika.”
Srce moje zemlje
Zamislite samo, a ne morate zamišljati, živ je Rade, upoznajte se dakle sa osobom koja je već do početka 1993. godine imala kristalno jasne stavove:
1. On je autentični Srbin, on je najautentičniji predstavnik srpskog naroda u Bosni i Hercegovini, a ne ratni zločinci koji vode zemlju u propast, a bošnjački narod u fizičko nestajanje
2. On ima punu svijest da je sirotinja formirala Armiju BiH, najbolju u povijesti i da je sirotinja odbranila ovu zemlju.
3. On zna da je jedina autentična vojska u BiH, Armija BiH koja nije i ne smije biti ni stranačka ni jednonacionalna.
E s takvim čovjekom, ili pored takvog čovjeka mi danas živimo.
Zašto kažem s takvim, pa zato što imamo sreću da nam je Rade savremenik. A zašto, pored takvog, zato što ga se sjetimo jednom u deceniji ili ni toliko – vrijeme briše tragove i živih i mrtvih heroja.
Rade Zoranović, ranjavan, pa opet ratnik, čovjek od digniteta, koji je besjedio u Ženevi, koji je suze na oči reporterima svjetskim tjerao dok im je pričao svoju životnu i sarajevsku ratnu priču, koji je uživo svodio Karadžića i Mladića na njihove mizerne mjere, dakle on NIJE dobitnik Zlatnog ljiljana! Neopravdano? Procijenite sami.
Ova zemlja ima heroje posljednjeg rata. Od Refika Višće, od doktora Sekula Stanića, od Srđana Aleksića, do mnogih neznanih i svi oni su mrtvi. Umrli i ubijeni za više ciljeve.
Rade, borac koji čuva obraz Srbima
Ima ova zemlja i jednog živog (i ne samo jednog), ali jako vrijednog Radomira, koji je stao na životnu i etičku crtu Radovanu i Ratku i koji se svojim životnim primjerom borio i izborio za slobodnu i nezavisnu Bosnu i Hercegovinu, ali i za zrnca ponosa, časti i digniteta u srpskom narodu. Niko objektivan u budućnosti neće moći kazati, svi Srbi su isti, genocidni i zločinački, dok je ljudi poput Rade Zoranovića. Niko dobronamjeran!
Na koncu, mnogi zlonamjerni će Radu uklopiti u mantru srpskog sveta o autošovinistima. Reći će da je on tek još jedan “izdajnik srpskog naroda“. Međutim, tamo u prvoj polovini devedesetih taj i takav Rade, znao se obračunati sa svim zlonamjernicima. Davno, decenijama prije uspostavljanja nakaradnog i bezvrijednog termina “autošovinizam“.
U fenomenalnoj knjizi “Bosanski ratnici”, autora Šefke Hodžića ima ovaj pasus koji se tiče Rade Zoranovića:
“Na konferenciji za štampu u Bonu me pitao jedan novinar kako to da ja volim muslimane, simpatišem Hrvate, a mrzim Srbe i da li se osjećam izdajnikom svoga naroda. Ja sam odgovorio da je moj narod bosanskohercegovački narod, na koji je izvršena agresija od JNA i srpsko-crnogorskih četnika. Znao sam na što su ciljali, pa sam dodao da bi se sutra borio i protiv svakog drugog agresora na Bosnu, pa i kad bi taj agresor bio – bošnjački narod.”
Eto ovako se bezuslovno voli svoja zemlja!
Znamo li za Radomira Radu Zoranovića, heroja odbrane Sarajeva, običnog čovjeka i kako za sebe reče, “Srbina sa dna kace, koji se borio protiv četnika“, a koji je osim Sarajeva i Bosne branio i obraz srpskog naroda.
STUPS: Bestijarijum