Film “Quo vadis, Aida” je u užem izboru za Oskara!

Ovo su sjajne vijesti za BiH film, ovo su sjajne vijesti za građane ove zemlje, ali ovo su prije svega, ohrabrujuće vijesti za istinu, ukoliko se išta oko Srebrenice i počinjenog genocida može podvesti pod riječ ohrabrujuće.

Aida, iznad mržnje i Šekspira

Film je to koji treba pogledati svaki čovjek na Balkanu. A zašto? Prvo, riječ je o odličnom Žbanićkinom filmu, koji nijednog trenutka ne koketira sa patetikom niti podilazi gledatelju dražeći mu primarne nagone bijesa, osvete, zlobe i mržnje.

Zapravo, najveća umjetnička vrijednost ovog ostvarenja i jeste taj vrhunski balans koji redateljica svedenim filmskim postupcima donosi pred gledatelja. Scene nasilja su minimizirane, pa se površnom gledatelju može učiniti da ih je “nedovoljno“, da ih je premalo. Neko će reći, neko je rekao-film je preblag. A, zapravo, upravo redukcijom nasilja zarad nasilja i minimiziranjem scena masovnih ubistava, Jasmila Žbanić pravi otklon ka jednoj dubljoj, psihološkoj drami lokalne porodice.

Najtačnije, riječ je o očuvanju “kora“- suštine porodice na najbazičnijem i najprimarnijem nivou. Riječ je o strukturi koja ne smije pasti, koja ne smije biti ništena i uništena, a porodicu na svojim plećima nosi, hrani i brani žena, majka Aida, koju maestralno glumi srbijanska glumica Jasna Đuričić. Jasnu su, za one koji ne znaju, srpski nacionalisti zbog uloge ”na neviđeno“ verbalno iskasapili na društvenim mrežama, postavljajući joj pitanje “hoće li nastaviti živjeti u Srbiji?” (Sic!)

E, ta i takva Jasna Đuričić nosi film, pa je on i feministički manifest, on je i biološki manifest dobra, on je portret obrazovane, emancipovane majke sa kraja dvadesetog vijeka u jednoj evropskoj zemlji na čijem tlu se baš taj dan sprema izvođenje samog genocida. I to, apsurda li, pred očima državljana Holandije, jedne od najvećih i najliberalnijih evropskih demokratija, a čiji je jedini zadatak bio spasiti nevino stanovništvo Srebrenice. Mogli bi reći izuzetan, šekspirovski predložak za kakvu dramsku fikciju, osim što je na žalost huda povijesna realnost.

Đuričićka (Aida) u svom trčanju najbukvalnijem, balansira između sunarodnika stiješnjenih u UN bazi, između budućih genocidaša Vojske Republike Srpske i uškopljenih administrativaca budućeg pakla oličenih u holandskim bataljonskim trupama smještenim u bazi.

Ta tenzija se diže iz sekunda u sekund, a srpski vojnici osim par scena ubistava ostavljeni su kao nepatvorena i neumitna sila zla, koja po nekoj svojoj ustaljenoj formi i klauzuli ništi ljudske živote. Birokratki nehajno zapravo izvršava ono što je bio naum velikosrpskog projekta, a što Holanđani samo aminuju u tom momentu 11. jula 1995.

Aska i vuk- Aida i Mladić

Eto, takva je to postavka u kojoj prije svega gledamo ples odlaganja smrti Aide, kao onomad Aske u Andrićevoj pripovijetci ”Aska i vuk“, samo sa reperkusijama koje nadmašuju i nadilaze najstrašnije izmišljene horor pripovijetke. Aidi se neće desiti ništa, štiti je čudesna UN akreditacija, ali će joj se desiti sve, jer njuši ona vonj smrti što ga donose Mladićevi koljači u porobljeni grad.

Ćuti u vazduhu Aida, jedna od rijetkih u tom trenutku tu masovnu, isplaniranu i isprogramiranu genocidnu smrt, a čuće je i pažljivo uho gledatelja, koji u par sekvenci pojavljivanja ratnog zločinca Ratka Mladića-na sastanku i u za genocid pripremljenom ”Lastinom“ beogradskom autobusu, može čuti zujanje muhe, simbola smrti i raspadanja.

Zločinca Mladića je briljantno odglumio srbijanski glumac Boris Isaković, koji je uz takav zanatski minimalizam, bez preglumljivanja, bez nepotrebnih pokreta, bez usiljene oponašajuće mimike, iznio lik monstruma, da se čovjeku ledi krv u žilama od tog mira i tih naučenih JNA fraza “neće vam biti ništa, tu je naša vojska“ iza kojih se krije nepatvoreni genocid. Treba li reći da je i Isaković od strane srpskog nacionalističkog mnjenja “pošašćen“ silnom željom da bude protjeran iz Srbije i da mu se zabrani rad?!

U trolistu glavnih glumaca ističe se i Emir Hadžihafizbegović, koji je u ulozi srpskog oficira terenca, desne ruke Ratka Mladića, dakle operativac zadužen za egzekucije. Lokalac, koji je tu i koji sa svojim domaćim ljudima, sve sa autobusima treba da sprovede pakleni naum u djelo. Tenzija koja se osjeća dok gledamo Hadžihafizbegovića u uniformi VRS-a je nevjerovatna. Priča se da je dvoje statista Sreberbičana na snimanju palo u nesvijest, izbacivši stare traume kad je vidjelo Emira u uniformi. To je jedna od uloga koju samo dovoljno harizmatičan glumac može iznijeti, a Emir je to sigurno.

Naš najbolji.

Filmovana odgovornost Evrope

I da se razumijemo svaki od ovih likova, od Aide, preko likova ratnih zločinaca, do ljudi iz holandskog bataljona su višeslojne ličnosti. Cjelovite sa svojom heroikom, sa svojim strahovima, ali i sa svojim kukavičlukom i bašibozlukom. To je taj birokratski, naučeni kukavičluk, kukavičluk nepreuzimanja ljudske odgovornosti, sakriven iza regula u kome prednjače Holanđani.

Ima jedna scena, možda najpotresnija, u kojoj pripadnik holandskog bataljona prijavljuje Mladićevim ubicama dječaka koji se sa majkom u koloni zaogrnuo i preobukao u djevojčicu ne bi li se spasio trenaže. Taj jednosekundni miks kafkijanske birokratije u liku mladog UN-ovca i reakcije njegovog pretpostavljenog koji ga šamara, predstavlja mikrokatarzičnu scenu na jednom nivou na kome bi se evropska javnost prije svih trebala susresti i suočiti sa filmom, ali još više sa svojom odgovornošću i krivicom.

A hoće li, vidjećemo?

Poruka iznad riječi i sabura

Film je to, na koncu, koji nudi tako jaku antiratnu poruku, koja je ujedno univerzalna, ljudska poruka u kojoj se vizuelno kaže da djeca poratna, eksplicitno nemaju, niti mogu imati bilo kakvu krivicu.

Jasmila Žbanić (između ostalog) je velika rediteljka, jer je ovaj film mogla završiti na trilijardu drugih načina, mogli smo se npr. kupati u celuloidnim potocima krvi, ali nije to učinila. I niko joj ne bi zamjerio i da jeste, jer bi i tada prikazala istinu. Ovako, stvorila je jednu intimnu svedenost, kreirala je nešto što imanira, nadrasta zlo, nešto što nadilazi čak i praštanje. Za to “nešto“ i sabur je mala riječ.

Na koncu, u dvorani u kojoj su strijeljani odrasli ljudi i golobradi dječaci, neka nova dječica sadašnjosti imaju školski igrokaz za roditelje. Tu su djeca povratnika i djeca očevidnih ratnih zločinaca. Zajedno!

I tu je među njima Aida, koja od života i zločinaca zahtijeva samo svoj maleni stan i par fotografija svoje ubijene djece.

Jesam li vam rekao da je i Aida povratnica, nastavnica u Srebrenici, zaboravljenoj i od Boga i od vlasti u svijetu realnosti u kome bivši holandski vojnici primaju 5.000 hiljada evra pomoći od svoje Vlade, valjda za kukavičluk, a majke srebreničke i dalje hodaju između kosturova svojih sinova, ne bi li prepoznale svoj porod?

E zato ”Quo vadis, Aida”!

E zato bi ovaj film trebao biti obavezan za svako ljudsko biće na Balkanu!

Hoće li dobiti Oskara sa početka priče? Bilo bi odlično, ali nije u konačnici ni važno. Među 15 je najboljih svjetskih ostvarenja u prošloj godini.

”Quo vadis, Aida“ je napravljen zarad istine i trajanja u vječnosti, ako ništa ostaće u toj istorijskoj vječnosti zbog 8.372 ubijena ljudska bića u genocidu. A tu misiju je položio i ispunio!

Quo vadis, Aida-naša dužnost da te vidimo!

(Al Jazeera)