E i zbog ovoga je ”Quo Vadis, Aida“ pobjednik! Zato što je film zapušio usta hiljadama, desetinama hiljada srpskih nacionalista, šovinista i fašista koji kažu, strašno je to napisati, da je Srebrenica “mali Blajburg“.

Film ”Quo vadis, Aida“ nije uspio da dobije zlatnog kipića za najbolji film sa neengleskog govornog područja. To na neki način u današnjem svijetu filma jeste očekivano jer je “izašao na crtu“ sjajnom danskom filmu ”Još jedna runda“. Ali ovdje nije riječ o takmičenju, o kompeticiji, jer umjetnost na koncu nije ni boks, ni rvanje, ni utrka na stotinu metara. Umjetnost je nešto iznad toga, često neuhvatljiva i nesamjerljiva, pa su možda reakacije razočaranih ljudi u Bosni i Hercegovini bile i očekivane. Naprosto, ljudi su poistovjetili sportska natjecanja sa izborom za najbolji film jedne svjetske filmske akademije. 

Film koji nas je već sad nadživio

A to ni izbliza nije toliko važno, koliko je važan i značajan uspjeh Jasmile Žbanić i njenog filma. “Quo vadis, Aida“ na svjetskim pozornicama. Film- predstavnik jedne male zemlje, među 200 i više zemalja svijeta ušao je tako u najuži izbor, a kako se vidi bio je među dva najozbiljnija kandidata za najbolji “strani“ film. No, čak ni to nije dovoljno bitno za cijelu ovu priču:

Pa zašto je ”Quo vadis Aida“ pobjednik, i to ne samo poslovično moralni, nego i odistinski pobjednik u svijetu filma za 2021? Osim što se radi o odličnom filmu, bez i da dobije bilo koju nagradu, a dobio ih je pregršt, riječ je prije svega o kulturno-istorijskom ostvarenju koje je temu genocida vratilo iz ralja prošlosti i zaborava i lupilo je u lice uspavanoj i zaboravnoj Evropi, koja je uz vojsku Republike Srpske, logistiku Srbije i njene kasapine, doslovno najodgovornija za srebrenički genocid. I, da se razumijemo, tema genocida nikad neće biti do kraja ispričana, jer je to zbog organizovanosti, zbog veličine i monstruoznosti čina naprosto nemogće.

Pored toga, postoje oni – osim srpskih vlasti na svim nivoima koje drže čvrsto začepljene oči i uši i koji ne žele znati istinu za koju su djelimičo i sami odgovorni. Da, to je famozna Međunarodna zajednica! I zato – Aida!

“Aida“ je nevjerovatno ostvarenje, koje će se decenijama nakon nas prikazivati u edukativne svrhe za djecu i za odrasle, ali to je ostvarenje koje će se i izučavati – jer je način suočavanja sa prošlošću i istinom, kao i prevladavanje trauma i oprost jedinstveno formiran i prikazan u ovom filmu, viđen i vođen očima rediteljke Jasmile Žbanić. Pa zato, svako onaj ko (prirodno) osjeća razočaranje što film nije dobio Oskara, treba da bude svjestan kako je “Aida“ – a to nije fraza – zaista stvorena za nešto više, dalje i bolje. Za neku vrstu permanentne kulturološke trajnosti, koja će nadživjeti i vas i mene. Zasluženo.

I zato je ”Quo vadis, Aida“, odavno u našim srcima, ali i glavama i dušama, i kao takvog ga trebamo posmatrati i doslovno iščitavati. Iza njega stoji zemlja Bosna i Hercegovina, stoji cijeli progresivni svijet, stoje ponajbolji svjetski kritičari, stoje sjajni glumci iz Vojvodine. Dakle, nema zime za život ovog filma, mimo nas i mimo festivala. On je kreiran da traje. 

Par riječi i ološu

Eli, ima jedna druga stvar. Citiraću:

“Dobro je što Jasmila Žbanić nije dobila Oskara. U suprotnom bi smo opet imali Srebrenicu kao centralnu temu javnog života u BIH i  beskonačne jalove rasprave i novo dizanje tenzija. Pokušaj političke kapitalizacije zločina u Srebrenici, drži BIH zarobljenom u vremenu.“

Reklo bi se da je ovo tvit ili post kakvog velikosrpskog nacionaliste ili naprosto bota-sendvičara, koji odrađuje svoju apanažu mržnje na društvenim mrežama. I dobro bi se reklo, samo što se taj bot- sendvičar i nacionalista odaziva na ime Milana Tegeltije, osobe koja je donedavno bila prvi čovjek BiH sudstva. Dakle, čovjek koji je najprije i najbitnije zadužen da se pozabavi najtežim oblikom zla, pravno kvalifikovanim, a to je genocid i koji se desio – gle čuda – baš u njegovoj zemlj, a čiji je on prvi tužilac (bio) – hvali odluku po kojoj Žbanićka nije dobila Oskara, jer, pazite sad, nagrada bi ”digla tenzije“ i imali bi “jalove rasprave“. 

Na sramotu mu! Na sramotu nekad predsjedniku Visokog sudskog i tužilačkog vijeća Bosne i Hercegovine, a sad Dodikovom otužnom klovnu, koji bi nekako da se riješi i filma, i genocida, i teme masovnih zločina. A Tegeltiji treba reći da je genocid, zauvijek neispričana priča i da će to ostati tako čak i kad srpski nacionalni korpus sa svojim liderima i u Srbiji i u manjem BiH entitetu prizna isti. Zašto – pa rekoh vam – razmjere monstruoznosti su takve da intenzivno pisanje na ovu temu u narednih par vijekova ne bi bilo dovoljno. 

Dakle, to je jedan sraman aspekt poimanja i seirenja nad faktom da film “Quo vadis, Aida” nije dobio Oskara, a drugi je onaj spušten međ’ srpski plebs otrovan nacionalizmom i ksenofobijom: 

“Kad shvatiš da nema ništa od Oskara i da si izdala svoj narod.“, napisao je izvjesni neočetnik “veritas“ na tviteru, koji je uz komentar postavio fotografiju iz filma sa zabrinutim licem glavne glumice Jasne Đurićić aka Aide. 

U ovih par riječi je sadržana valjda sva psihopatologija i sociopatija oboljelih dijelova naroda, kojim je neopisivo drago što film nije dobio Oskara, pogotovo zbog uloge glavne glumice povjerene sjajnoj Vojvođanki. 

Ako vam to nije dovoljno, zalutajte bespućima tvitera pa pogledajte salve mržnje upućene glumici i producentici Bojani Maljević, koja se “drznula“ da podrži film i svoje kolege prije dodjele nagrada Američke filmske akademije. To zlo je neprepričljivo i teško je riječima artikulisati isto.

Dovoljna vam je, npr, ova poruka Bojani Maljević:

“Želiš sreću filmu koji promoviše lažni genocid kojim se baca stigma na narod kojem pripadaš i na taj način saučestvuješ u propagandi protiv sopstvenog naorda…Autošovinistička farsa!!! Toliko o umetnicima koji razbijaju stereotipe. Srebernica=mali Blajburg i točka”

U potpisu izvjesni Vuk Tankosić.

E, i zbog ovoga je ”Quo Vadis, Aida“ pobjednik!

Zašto?

Pa zato što je zapušio usta hiljadama, desetinama hiljada srpskih nacionalista, šovinista i fašista na račun stotina hiljada normalnih ljudi iz Srbije, koji su se zgrozili nad ovakvim seirenjem i koji su sami sebi i svojim najmilijim rekli – DA, TO JE VRHUNSKI FILM!

Quo vadis, Aida, prijeki lijek

“Quo vadis, Aida” djeluje prvo kao vatra i plamen koji štakore izvlači na površinu, onda radi kao vakcina, pa jedan dio zaluđenog naroda pelcuje protiv fašističkog zla, i na koncu radi kao antibiotik – svojim djelovanjem sprečava rast pomenutog zla u čovjeku. Oni, koji su film pogledali, znaju o čemu pričam.

Oni drugi, koji nisu i neće da ga pogledaju jer “svetasrpska zemlja; šta-su-oni-nama radili; Kosovo; Jasenovac; dogodine u Prizrenu…“, e za njih postoji ona divna sintagma čiji je autor novinar i prije svega antifašista Daško Milinović, i glasi:

“Stopa izlečenja od nacionalizma je tu negde kao i od heroina.”

A tu ni deset Aida, milosti punih, ne pomaže!

(Autonomija)