Kada je slovenački muzičar Robert Pešut, poznatiji kao Manjifiko (Magnifico), napisao pjesmu Pukni zoro za Bjelogrlićev film Montevideo, Bog te video vjerovatno ni sam nije slutio da će postati dio jednog klasičnog balkanskog eksperimenta prekrajanja povijesti, svojatanja autorskog djela i stvaranja instant mitova in vivio u 21. stoljeću.
A evo o čemu se radi…
Čuli ste to i pročitali ovih dana kako je Milorad Dodik, u svojim izjavama bez političkog, moralnog i svakog drugog kompasa, između ostalog, kazao da pjesma Pukni zoro zapravo potiče iz Prvog svjetskog rata i da su je pjevali srpski vojnici u Bici na Kajmakčalanu. Najpreciznije, Dodik, odgovarajući opozicionom političaru Branislavu Borenoviću, kaže: “To je divna pjesma, koju su pjevali srpski vojnici na Kajmakčalanu prvi put. U teškim borbama su se borili da se vrate na prostor Srbije, na Solunskom frontu, i jedna divna pjesma koja ne vrijeđa nikoga, koja pjeva i opjevava ratnike koji se vraćaju iz rata, a ne ratnike koji idu u rat”, podcrtao je Dodik nakon sjednice Predsjedništva Bosne i Hercegovine.
Manjifiko sa Kajmakčalana
Dakle, srpski vojnici su nekako prošli ne samo kroz Kapiju slobode na kajmakčalanskom vrhu Sveti Ilija te 1916. godine, nego su prošli i kroz vremensku kapiju, pa su se nekako zatekli u 2010. godini u ljubljanskom studiju Manjifika, koji sklada muziku za Dragana Bjelogrlića. Onda je neko od putnika kroz vrijeme, skloniji muzici, zapisao note i tekst sa kompjutera, pa se svi zajedno vratili na krvavo kajmakčalansko poprište, koje je Stevan Tucović, brat Dimitrija Tucovića, opisao kao klanicu.
Ovo je, dakle, najsuvisliji i sve jednako nemoguć scenario po kojem Dodik obmanjuje sebe i javnost, dok se sprda i sa istorijom, i sa solunskim borcima.
I tek tu, zapravo, počinje perverzija. Perverzija po kojoj se djelo staro 11 godina uvrštava u vijek stare pjesme srpske vojske u Prvom svjetskom ratu. Naravno, svakom onom koga interesuje dovoljna su dva klika “mišem” i sve se provjeri – i autor, i pjesma, i stihovi, i vrijeme nastanka, čak imate izjave samog Manjifika o procesu stvaranja te pjesme.
Jednom prilikom on 2018. godine kaže: “Bjela [Dragan Bjelogrlić] mi je tražio da bude novo, a da opet bude staro… Kasnije su kružile legende o tome ko je pjesmu napisao, čak se pričalo da je zapis nekog starog ratnika, ali nije, napisao je jedan Ljubljančanin, to jest – ja! Mnogi u to nisu mogli da povjeruju, čak sam i svoju majku jedva ubijedio da sam ja stvorio Pukni zoro.”
I možda bi se neko od arhitekata “srpskog sveta” pravdao kako je ovaj podatak skriven, da nije pustog fakta kako Manjifiko sve navedeno izgovara u Žikinoj šarenici, jednoj od najgledanijih i najpopularnijih emisija u Srbiji.
Od tužbalice do paravojne himne
Ali, ostavimo po strani sad Manjifika, koji odista jeste napisao pjesmu i čak je posvetio svom djedu, solunskom borcu. Vratimo se na Dodika, ali i na cjelokupan političko-istorijski i društveni ekosistem u kome je ovakva lagarija uopšte moguća. Preciznije, zapitajmo se – kako je moguće da član Predsjedništva Bosne i Hercegovine ovako gnusno izmišlja?
Pa, jednostavno, on vjeruje u taj konstrukt, taj izmišljeni instant mit, star svega desetak godina. Nije se Dodik niti jednog časa presipitivao, niti ga je doveo u pitanje. Nije provjerio njegovu istinitost, jer mu istina i ne treba. I nije Dodik jedini…
Odmah po nastanku, 2010. godine, pjesma Pukni zoro, preko kafana i splavova, uvukla se u sive i crne pore srpskog društva, postala je nekakva tužbalica momaka sa vrućeg beogradskog asfalta, da bi vremenom nastavila svoj život i kao (para)vojna himna.
Kažem, stvar se toliko otela kontroli da srpski desničari pominju kako su vojnici Srbije “umirali sa ovom pesmom na usnama“ u Bitci na Košarama, koja se desila, 1999. godine na Kosovu. Da li se opet radi o putnicima kroz vrijeme ili najobičnijoj i najvulgarnijoj mitomaniji? Uvijek je ovo drugo u pitanju.
I onda, nakon svega, imamo Dodikovu neustavnu i nelegalnu poluvojnu paradu 2019. godine, na kojoj se, uz “drevnu srpsku pjesmu“ Pukni zoro, pjeva i Himna kosovskih junaka, koja je, kako kažu, nastala 1389. godine“. Naravski, i ova pjesma je skladana za potrebe filma, i to Boj na Kosovu, i nastala je 1989. godine, a ne 1389. godine, dakle 600 godina poslije, i komponovao ju je Dragan Mijačević Dadula iz Inđije.
Laž kao identitetski moto
Dakle, da se vratim na pravo i jedino pitanje – kako je moguće da se ovako gnusno sprda s ljudima poginulim u Prvom svjetskom ratu i da se još gnusnije laže? Pa zato što istina kao takva i nije neki vrijednosni aksiom u “srpskom svetu”. Taj “svet” radi i dela po maksimi – dobro je ovako iskonstruisano, a ako nije po našem, slagaćemo. Lažemo kad prepravljamo bošnjačku i crnogorsku povijest, lažemo kad kažemo da nije bilo genocida, lažemo kad najveće srpske zločince smatramo herojima, lažemo kad kažemo da smo u zlatnom dobu, pa šta je onda malo slagati za porijeklo jedne pjesme. Ništa, ili gotovo ništa.
I to je smo početak problema. Vidite, za laž je potrebno (najmanje) dvoje. Onaj koji proizvodi laž i percipijent koji je apsorbuje. U ovom slučaju možemo reći da je druga strana ogroman dio društva iz svih socijalnih slojeva, što doslovno, najdoslovnije, graniči sa sociopatijom masovnih razmjera.
Jer, ako se niko ne zapita kako je moguće sjećanje na solunske borce miješati sa lažima koje je tako lako raskrinkati, moramo razgovarati o drugoj strani, onoj koja prihvata laž za istinu. A to je narod, toliko hipnotisan i u tolikom poricanju realnosti da konzumira baš sve: i onda kad na banjalučkom trgu na nepostojeći praznik nepostojeće države, koja je entitet, pjeva nepostojeću pjesmu iz Prvog svjetskog rata. Poricanje je toliko opasan psihološki mehanizam da magli i briše gotovo sve realne predjele jednog naroda.
Naravno, lijek je uvijek jedino i stalno suočavanje sa prošlošću, koja nije ni divna, ni herojska, ni i krasna, nego je takva kakva jeste. A u toj prošlosti, osim heroja, koji se lažima skrnave, ima na desetine, stotine, hiljade kukavica, koje su u neko naše ime počinili najgnusnije zločine i genocid. Priznati takve stvari znači izlazak iz kolektivne infantilije.
‘Lažemo da bismo obmanuli sebe’
Ovaj slučaj Dodikovog izmišljanja i učitavanja nečeg što se nije desilo zapravo može biti ljekovit u smislu masovnog buđenja, katarzičnog trljanja očiju i pokušaja da se sagleda realnost u svojoj cijelosti i punini. Ako se to ne desi, na žalost, dobar dio planete će promatrati i srpske politike kroz onu stereotipiju koju napisao baš “otac moderne srpske nacije“ Dobrica Ćosić davne 1961. godine u Deobama, gdje kaže:
“Mi lažemo da bismo obmanuli sebe, da utešimo drugoga; lažemo iz samilosti, lažemo iz stida, da ohrabrimo, da sakrijemo svoju bedu, lažemo zbog poštenja. Lažemo zbog slobode. Laž je vid srpskog patriotizma i potvrda naše urođene inteligencije. Lažemo stvaralački, maštovito, inventivno…”
Da, do političkih vrhova “srpskog sveta” je, ali je i do naroda. Nadati se da će mu pući zora istine pred očima.
STUPS: Odbrojavanje