Patrijarh Crkve Srbije Porfirije bio je u Tuzli, ali nije otišao da se pokloni ubijenoj tuzlanskoj mladosti na Kapiji. Jer ga se ne tiče! Ili je možda poslušao zločinca Novaka Đukića, ubicu te djece, koji kaže da tu ništa bilo nije??? Daleko si Porfirije i od Boga i od ljudskosti!

Patrijarh Crkve Srbije Porfirije zna biti u Tuzli, ali ne zna otići na Kapiju i položiti cvijeće za ubijenu tuzlansku mladost. Pa tako njegove riječi da je vjera ono na čemu se zida život na ovim prostorima, a koje je kazao u Sabornom hramu Uspenja presvete Bogorodice u Tuzli, povodom 140 godina od njegovog osvećenja, zvuče u najmanju ruku cinično.

A, još ciničnije odzvanja praznina glasova u kojoj veli Patrijarh da je uz pomoć vjere opstajala ljubav čovjeka prema čovjeku bez obzira na teškoće.

Porfirije, taj totem hrvatskih pripejd ljevičara i neoliberala u Srbiji, a zapravo najobičniji radnik u službi srpskog sveta, zna držati liturgiju, zna pričati o Božijim i ljudskim zakonima, o navodnoj ljubavi, ali se ne zna pokloniti Bogu kome navodno služi i ljudima Tuzle pred strašnom smrću, smrću koja je posijana i u njegovo ime kad su ubijena djeca na toj tuzlanskoj Kapiji.

Da zna Porfirije za zlo koje je četnička armada napravila stao bi pred Kapiju, pa pročitao velike Makove riječi:

„Ovdje se ne živi samo da bi se živjelo,

Ovdje se ne živi samo da bi se umrlo,

Ovdje se i umire da bi se živjelo.“

Ili ga sve to pretjerano ne dotiče? Ili sve to ne mora Porfirije?

Pa dobro, ništa se ne mora. A, znam pak mnoge Ljude koji pripadaju srpskom narodu, a koji ne moraju pa opet svaki dolazak u Tuzlu prvo započnu tim buketom ili tek cvijetom ili naklonom za djecu ubijenu. Za njih 71. Za onaj dan mladosti kad je srpska granata zauvijek ubila tu mladost.

Ili se mora nešto drugo? Ili patrijarh Crkve Srbije treba svojim nedolaskom na sveto mjesto Tuzle ispoštovati neke druge toteme i bogove rata i zla?

Možda se, eto, mora ispoštovati direktiva i opseravacija Novaka Đukića, zlotvora koji je komandovao odredima smrti i koji je ubio tuzlansku mladost, direktiva koja kaže da su se Tuzlaci, kao onomad Sarajlije samogranatirali. Pa kad su Markale oba puta natopljene ljudskom krvlju, kad je Sarajevo Grad heroj krvario u okruženju četiri godine, šta fali i jedno malo samogranatiranje u kome je onako – reda radi, ubijeno sedamdeset i jedno mlado ljudsko biće? Eto to je ta perverzna logika. I da nije te perverzne logike, Porfirije bi bio pored titule patrijarha i Čovjek. Ali, ništa od toga.

A moglo je bolje, kaže Bijelo dugme. Mogao je taj ljubitelj Azre i Psihomodo popa, biti makar uniformisani, mantijaški pokušaj Vilija Branda.

Samo, što njih dvojice ne mogu biti niti u istoj rečenici. Jer da mogu, ne bi Porfirije sa Miloradom Pupovcem bio na Dodikovoj četničkoj paradi 9. januara na neustavnom Danu RS-a, kao što je bio. Da Porfirije ima u sebi trunke empatije za svakog drugog, ne bi držao velike i epopejične govore u hramu Uspenja presvete Bogorodice u Tuzli, nego bi prvo na Kapiju otišao.

Ali ne!

„… Danas ima mnoštvo sistema vrijednosti. Najveći broj sistema vrijednosti je nešto što se suprotstavlja onim vrijednostima koji proizilaze iz naše vjere u Boga i mogli bismo reći da praktično postoje vrijednosti koje su rezultat vjere u Boga i sa druge strane brojni sistemi vrijednosti koji nemaju u svom korjenu vjeru u Boga…“, besjedi patrijarh Crkve Srbije u centru Tuzle.

A koji je to sistem vrijednosti, Porfirije, ubio Sandra Kalesića na Kapiji dok je imao dvije i po godine? Koji je to sistem vrijednosti poslao granatu, tačnih i precinih koordinata na mjesto srži te mladosti tuzlanske, poštovani Porfirije? Jel’ to sistem vrijednosti kojem ti služiš i kome se klanjaš? Jel to sistem vrijednosti po kome su tvoji prethodnici na tronu Crkve Srbije blagosiljali ratne zločince, ubice i silovatelje? Jel to sistem vrijednosti u kome je Hram Svetog Save domaćin promocije knjige Milana Lukića, najvećeg koljača Podrinja?

Ili je to nešto drugo?

Jer, ako je ovo gore, onda je logično što nisi bio na Kapiji. Ako je nešto drugo, ljudskije i civilizovanije, onda duguješ objašnjenje i sebi i javnosti.

I ti zagrebački, kao i beogradski pripejd ljevičari i kvaziliberali koji te podržavaju, zaboravljaju ili se prave nemušti dok bleje u mantije Crkve Srbije, koja je ekspozitura ruskog, Putinovog patrijarha Kirila i koja radi prekovremeno na stvaranju srpskog i ruskog sveta.

Jer da nije tako kako sam napisao, kažem, Porfirije bi klečao dok mu se kost ne spoji sa kaldrmom tuzlanskom i dok mu se čašica koljena ne sljubi sa betonom podno Kapije. Klečao bi i molio – i za Kapiju i za oproštaj od svakog zla koje četnici napraviše – od hotela Vilina vlas, koji je turistički kompleks, pa do Omarske, Keraterme i zadruge u Kravici kod Srebrenice, a koje će postati tajkunsko dobro.

O kontinuitetu širenja zla Crkve Srbije ne treba trošiti riječi, tek je dovoljno znati da je uvijek stajala iza ubica, zločinaca i koljača, od svjetskih ratova, preko agresije na Bosnu i Hrercegovinu do danas.

A, što se tiče samog patrijatha Porfirija, pa dovoljno je citirati Viktora Ivančića, koji za njega kaže, Srpska pravoslavna crkva možda je i mogla na svoj tron postaviti pogodniju ličnost od Porfirija, ali ne i pogodniju dvoličnost od njegove.

Eto, to vam je taj „dobri roker“ patrijarh, koji je došao u Tuzlu, a ni počešao se nije za ubijenom djecom Tuzle!

(Radio Sarajevo)