“Nema, Milorade, tog Boga, ni nacrtanog, ni izmišljenog, ni onog pravog koji će opravdati ubistvo 8372 ljudska bića. Čak ni onaj izmaštani svetosavski Bog rata, kakvim ga je zamišljala Crkva Srbije tridesetih godina prošlog vijeka, dok se divila Hitleru, čak ni taj konstruisani Bog ne može kazati ništa dobro ni lijepo za Krstića, za Bearu, za Mladića i Karadžića.“

Juče su se, prije puta u New York, srpski glavari predvođeni Dodikom, Vučićem i Porfirijem odlučili pomoliti u Bogu, kako bi im baš veliki Bog pomogao u negiranju genocida i veličanju ratnih zločinaca.

“Prije puta u New York, gdje će u četvrtak biti održana sjednica Generalne skupštine UN na kojoj će se raspravljati o rezoluciji o Srebrenici, sa Vučićem i drugim predstavnicima Srba iz regije prisustvovao sam molitvi u Hramu Svetog Save, koju je predvodio patrijarh Porfirije“ – naveo je Milorad Dodik.

To nije Bog

O kako licemjerno!

Nema, Milorade, tog Boga, ni nacrtanog, ni izmišljenog, ni onog pravog koji će opravdati ubistvo 8372 ljudska bića. Čak ni onaj izmaštani svetosavski Bog rata, kakvim ga je zamišljala Crkva Srbije tridesetih godina prošlog vijeka, dok se divila Hitleru, čak ni taj konstruisani Bog ne može kazati ništa dobro ni lijepo za Krstića, za Bearu, za Mladića i Karadžića.

Nema Boga u Svemiru i nas Svemirom, Boga u nama i Boga nad nama, Boga razarača i Boga kreatora koji će reći “nije se desio“, za srebrenički genocid. Tako nešto ne postoji!

Ljudi mogu praštati, porodice ubijenih mogu praštati, sudovi mogu gledati kroz raširene prste pravnih parafa, strane u ratu mogu da se igraju ubijenim ljudima u nečasnom namirivanju mrtvih..ali, Bog, vidiš, Bog to ne radi.

Jer i ako vjerujemo u njega, kao u supremacijskog etičkog tvorca i ako mimo njega ronimo u dubinama moralnog zakona u nama, kako reče Kant, uvijek dođemo do zida, dođemo do 11 jula 1995. godine, dođemo do one čokolade koju krvnik dijeli djeci prije nego što ih je sa roditeljima ubio. Dođemo do “osvete Turcima“ ,dođemo do krvi i tla, dođemo do istog onog nacizma kome se divio Nikolaj Velimirović, jedan od suosnivača svetosavlja. Dođemo do obrednog hljeba, soli i vina, kojima je tadašnji patrijarh Pavle pojio i gojio zločince i Škorpione, prije no što su pobili djecu srebreničku kod Trnova. Dođemo do iste perverzije velikosrpskog projekta koji je u crno zavio Balkan i koji i danas u srpskom svetu isti taj Balkan vuče na dno u talog ruskog svijeta.

I ima to biće ime! Biće koje se hrani nevinim ljudima, koje dobro pretvara u zlo, koje mrači istinu, koje stvara i kreira tamu tamo gdje je svjetlost bila, ima to biće koje svojim pjevom mrlja sadašnjost i ne da budućnosti svjetla da uđe u naše živote, ima to biće ime.

Sluge tog bića ble su i gore pomenuti Hitler koji je kreirao Holokaust, i Staljin po kome je ubistvo hiljada ljudi tek statistika i na koncu Karadžić, Krajišnik i Milošević, koji su pod parolom “osvete Turcima“, izvršili nesumnjivi genocid nad Bošnjacima sa ciljem zatiranja svakog mogućeg budućeg ljudskog života.

Neko će kazati, ali nije bio genocid, pobijeni su samo muškarci. Kako bih vam rekao, bez muške populacije nema novih pokoljenja. A svi oni koji su se putevima spasa pokušali probiti na slobodnu teritoriju, nakon zarobljavanja su pobijeni. Svi! Što će kazati, da nije cilj bio “zarobljavanje neprijatelja“, kao ratni cilj. Ne cilj i VRS-a i pratećih beogradskih ideologa, jednak je, a i danas se tako misli-fizičko brisanje i eliminacija stanovništva sa određene teritorije. Vječna!

A kazaću vam i ovo, ako se upuštamo u pravni meritum, koji je ispod onog Božjeg, Srbija je zemlja koja je bez svake sumnje organizaciono, logistički, ideološki, materijalno i ljudski podržavala sam čin i izvršenje genocida u zaštićenoj zoni Srebrenice u julu1995. godine. Nemojte nikad smetnuti s uma da su vojnici zločinca Ratka Mladića koji su 11. jula ušli u ovaj istočnobosanski gradić koristili naoružanje i municiju JNA, da su koristili srbijanske autobuse za prijevoz i likvidaciju Srebreničana, da su koristili bagere i ostalu opremu za kopanje masovnih grobnica i da su im, što je možda i najvažnije, svi oficiri bili i ostali na platnom spisku države Srbije. A to zaista dovoljno govori kako je i koliko Srbija bila umiješana u srebrenički genocid.

Genocid, nego šta!

To je đavo

I zato nema te molitve, nema te duhovne sile, nema tog Boga, onog pravog i izmaštanog koji će biti naklonjen Dodiku, Vučiću, Porfiriju i svim ostalim negatorima genocida pred Vučićev odlazak u New York. A biće kome se oni mole i koje njima može izaći u susret se zove azazel, šejtan, đavo, sotona i opozit je dobra. To je zlo, samo po sebi. Ontološko zlo. A svi znamo kako prođu đavolje sluge.

A đavolje sluge su strijeljale i djecu u Srebrenici. Svjedok PW-101 , bivši vojnik Zvorničke brigade VRS-a i očevidac strijeljanja zarobljenih Bošnjaka u Orahovcu će kazati:

“Iz te gomile naslaganih mrtvih tijela koja se puše… To više ne liči na ljudska tijela. To su bili samo komadi mesa, odjednom se pojavilo ljudsko biće. Kažem ljudsko biće, ali ustvari to je bio dječak od pet do šest godina starosti. To je nevjerovatan prizor. Nevjerovatno. Ljudsko biće izlazi i ide prema putu, putu na kojem stoje vojnici koji automatskim puškama vrše strijeljanje, koji su završavali to što su završavali. To dijete ide pravo prema njima. I muk je.

Svi vojnici i policajci koji su stajali na tom putu, ljudi koji su naučili ubijati, svi su iznenada spustili svoje oružje i sledili su se od tog prizora. Dječak je bio pokriven dijelovima utrobe ostalih. Dok je izlazilo vikalo je: „Babo, babo, babo“.

Strijeljani dječak je Fahrudin Muminović, koji je Božjom pomišlju preživio da nas sjeća i opominje.

A za koga se vi molite i kome se molite, Milorade, Aleksandre, Porfirije? Za Fahrudina Muminovića ili za ubice koje su ga odvele na strijeljanje i pokušale ubiti.

Neka vam Bog sudi! Onaj Jedini, Veliki.

(Radio Sarajevo, foto: Lična arhiva)