Milorad Dodik je gostujući na srbijanskoj državnoj televiziji izjavio kako je velika Srbija zapravo jedna sjajna stvar i da on ne vidi ništa sporno u ovoj ideji.

Pa kaže Milorad Dodik:

„Zašto bi to bio problem? Njihova paranoja, je li? Ja volim da bude velika i jaka Srbija i volim da budu okupljeni Srbi oko Srbije i želio bih jednog dana ako ne doživim bar da imam dovoljnu svijest kada budem odlazio na drugi svijet da će se srpski narod na ovim prostorima ujediniti.“

Naravno Dodik se drži ustaljene ratnohuškačke mantre po kojoj kad god stigne napljuvava i Bosnu i Hercegovinu, i Dejton, i mir kao takav. Jer mu se može, barem za sada i jer je u stanju da proizvodi neograničenu količinu zla. Nekažnjeno, ponavljam!

Pa bi bilo dobro pojasniti Miloradu Dodiku zašto je ideja velike Srbije zapravo jedan zločinački konstrukt koji je koristio velikosrpskom nacionalizmu ponekad kao povod, a ponekad i kao pojašnjenje kojim su činjeni neki od najvećih zločina na ovim prostorima u modernoj povijesti.

Nemojte zaboraviti da je zbog ideje velike Srbije, a pod Karađorđevićima stvorena Srboslavija ili kako su joj tepali prva Jugoslavija, koja je bila zapravo otjelovljenje vjekovnog velikosrpskog sna o izlasku ove zemlje (u ovom ili onom obliku) na neko more.

Ali, pustimo dalju prošlost pa pogledajmo ovaj 20. vijek iza nas, pogotovo njegovu drugu polovinu, da ne kažem zadnje desetljeće.

U ime velike Srbije ubijeno je 8372 civila u združenom i logistički dobro organizovanom morbidnom državnom procesu VRS-a i tadašnje Jugoslavije. Ova pojava je zvanično definisana, okarakterisana i potvrđena kao genocid. Jer je bio genocid. Ne zločin, ne težak zločin, ne jedan od zločina, nego genocid.

U ime te velike Srbije pobijeno je 102 prijedorska djeteta i preko 3 hiljade odraslih, nevinih građana Prijedora. U ime te ideje zatrt je Kozarac, napravljeni su logori Keraterm, Omarska, Trnopolje, Manjača, Sušica, Šljivovica… U ime te ideje izvršen je elitocit, urbicid i u konačnici genocid, zapapren najvećim etničkim čišćenjem nakon Drugog svjetskog rata. U ime te ideje zija mrakom i stravom Tomašica, najveća masovna grobnica nakon Drugog svjetskog rata s preko 300 ubijenih Bošnjaka. U ime ideje velike Srbije, paljeni su živi ljudi u Višegradu, a među njima su bila i djeca. Da, u ime velike Srbije, sa njenim imenom na usnama i idejom u glavi ubijani su ljudi, samo zato što su se drugačije zvali od Bihaća, preko Prijedora, Brčkog, Bijeljine, Višegrada, Foče, Zvornika, pa sve do Vlasenice, Srebrenice i Bratunca. U ime te ideje, ubijan je Grad heroj Sarajevo sa Sarajlijama, u ime te ideje uništavano je nematerijalno, kulturno naslijeđe Bosne i Hercegovine. U ime te ideje, stvorene su i gotovo robotski usmjeravane generacije bosanskih Srba, koje su sistematski pretvarane u nacionaliste, s pustom paranojom u glavi da tamo gdje su Srbi mora biti i srpska zemlja.

Znaš li, Milorade, šta je velika Srbija dok se zalažeš za nju?

Velika Srbija je stala u onaj metak koji je ubio petomjesečnu bebu Amilu u Biljanima kod Ključa!

„Zapisnik sa obdukcije: strana 70, leš br. 172.:

Amila Džaferagić, kći Šemse, rođena 29. 02. 1992. godine u Biljanima – Ključ, prepoznata po ocu Šemsi. Odjeća: Dječija benkica bijela na kopčanje sa tri dugmeta, dječije gegice sive, pamučne bijele duge gaće, štramplice dječije bijele, melni gaćice i pamučna bijela pelena unutra… Nađeni predmeti: Jedna bijela i jedna plava dječija cucla-duda…

U zapisniku piše dalje: Likvidirana pucnjem u glavu.“

E, taj pucanj u glavu bebe je velika Srbija, crni Milorade!

U ime ideje Velike Srbije, Albanci sa Kosova su tretirani kao zvijeri najmanje jedan vijek, da bi na koncu, poput zvijeri i bili ubijani, sve sa dječicom nevinom, a tijela su im u hladnjačama prevožena i bacana u rijeke i jezera te iste Srbije ili su zakopavane u Batajnici pod nosom Beograđana. U ime te velike Srbije, izvršena je intelektualno, kulturno i vjersko preumljenje Crnogoraca, pa im je po drugi put oduzeta država četničkom kontrarevolucijom iz 2020. U ime te i takve velike Srbije četnici su okrvavljenih ruku ubijali nejač u Drugom svjetskom ratu, da bi nekažnjeno – većina njih pod kraj istog prešla u partizane. Pa su njihovi potomci nastavili isti krvavi posao pred kraj dvadesetog vijeka – od Dalmatinske zagore, preko BiH do Kosova.

U ime velike Srbije, Srbija kakva jeste opstala je manja nego ikad, autogetoizirana i skrajnuta sa svih svjetskih tokova. U ime velike Srbije Srbiji se „desio“ i Milošević, i Arkan, i Karadžić, i Mladić, i Šešelj, i Vučić i raznorazni ini, malo je ovo slovo da se svi pobroje. U ime Velike Srbije, majke od Hrvatske preko BiH do Kosova traže kosti svoje djece. U ime velike Srbije, na koncu srpske politike su pretvorile srpski narod u mali narod, uništile su svoju prošlost, razorile vjeru i od crkve napravile militantnu svetosavsku sektu.

I sve u ime Velike Srbije! Malo li je Milorade?

Na koncu, Velika Srbija je kao ideja naparavil, malu Srbiju i još manju Republiku Srpsku i to ne mislim geografski nego, etički, aksiološki i ljudski.

Eto, ako je velika Srbija ili kako joj tepaju srpski svet dobra ideja, od koje ne treba odustati, samo nastavi Milorade, jer što je više velike Srbije u glavama, to je manje geografske Srbije u realnosti. Što je više Velike Srbije na tvojim usnama, to je manje Srba i u Srbiji i u RS-u; što je više velike Srbije na papirima i u informativnim emisijama, to je više građana te Srbije po bijelom svijetu na robovskim poslovima.

Ako je to nekome dobro, aferim! Na obraz ti!

(Radiosarajevo.ba)