Jučerašnjim nečovječnim i potpuno sumanutim govorom u Srebrenici, Dritan Abazović je pokazao zavidnu količinu gluposti, ali i racionalne zlobe. A zloba u braku sa glupošću je nešto najgore na dunjaluku. Ako joj dodamo prstohvat kompleksa, eto nam Dritana na terenu.

Abazović, Vučićev čovjek u Potočarima

“Genocid nije počinjen nad Bošnjacima, nego nad ljudima. Nisu ga počinile vojske, nego politike”, ispalio je, sada već sramnu anticivilizacijsku i revizionističku rečenicu polupremijer Abazović i pokazao po ko zna koji put da je Vučićev čovjek na terenu.

Naravski, ne treba nikome objašnjavati, ljudi su ubijeni upravo zato što su Bošnjaci i još naravskije dabome da je za genocid kriva i povijesno, i pravno, i faktički VRS. Ali u tom momentu u sofističkoj pokvarenosti Abazovićevoj, osnovni njegov cilj je bio relativizirati genocid i svesti ga na nivo “strašnog zločina“, kako genocid inače naziva njegova partenerka u porodičnom poslu, srbijanska premijerka Ana Brnabić.

I tako je jednom rečenicom Dritan Abazović uvrijedio i za srce ujeo sve prisutne, a posebno rodbinu pobijenih u genocidu.

Nakon toga uvrijedio je i posramio građane Crne Gore, koji su i autoru ovih redova slali svoja izvinjenja zbog Dritanove sramote. Dabome, nemaju se šta najbolji od najboljih u građanskoj Crnoj Gori izvinjavati niti meni, niti bilo kome za kretensko ponašanje, nadam se, odlazećeg premijera.

Fešta od gluposti i sprdnja sa URA-šima

Ali ima jedna druga stvar, a mediji su to slabo propratili: antispektakl ili fešta od gluposti uslijedila je nekoliko sati poslije. Naime, kojekakvi srednjičari i pripejd ljevičari zaduženi da friziraju po zadatku lik i djelo bizarnog premijera, primijetili su da je Abazović “samo upotrijebio stilsku figuru i da nije mislio ništa loše, te da je pogrešno shvaćen“.

Nije nego!?

Kako od svih kombinacija slovnih, rečeničkih i stilskih upotrijebi baš onu kojom se ponižavaju Bošnjaci, crni Dritane??? Ali ni to nije najluđe. Kažem, dok su mu posilni peglali njegovo ludilo, govoreći da se Abazović nema šta izvinjavati, ovaj se javno urbi et orbi izvinio Majkama Srebrenice zbog svojih riječi.

I kako sad to, pitam ja vas srednjičare, URA-še i ostale ublehaše, što se Dritan izvini, ako ništa pogrešeno rekao nije? Što traži oprost, ako je samo retorički neshvaćen?

Ovu neviđenu svinjariju zapravo su na koncu začinili upravo Dritanovi jarani koji kažu da se Abazović zbog “medijske hajke i linča koji je bio na pomolu“, morao izviniti. Što je tek onda skandalozno, jer ako se “morao“ izviniti to znači samo jedno-intimno ostaje pri svojim suludim tezama, kako su u Srebrenici u genocidu pobijeni tamo neki ljudi, a ne Bošnjaci, muslimani i ne vidi ništa sporno u tome.

Ali ostavimo se sad na monenat semantike i Vučićeve teledirigovane diverzije misli i ideja kroz Abazovićeva usta.

Hajmo malo pogledati i procinjeniti sveukupno narastajuće fašističko zlo, koje kao skakavci egipatski proždire sve pred sobom na talasu relativizacije i to baš u Srebrenici.

Abazović je kao i zlo banalan, ali nipošto bezopasan

Na dodjeli Trinaestojulske nagrade, laureat-sjajni Andrej Nikolaidis imeđu ostalog u svojoj velikoj besjedi reče:

“Genocid u Srebrenici bio je (uvijek) traumatični upad Realnog koji je razbucao simbolički okvir koji su činili zakoni rata, Ujedinjene nacije, sistem kolektivne bezbjednosti, opominjuća moć Holokausta… Slikovnicu koju smo sebi predstavljali kao etičku mapu politike Srebrenica je razbucala onako kako je zločinac Mladić cijepao dokumenta o primirju. Na nemisliv zločin može se odgovoriti samo nemislivom kaznom. Ta kazna nije na nama. Ona je u rukama jednoga Boga…“

I onda, kad shvatite metafizičku snagu zla, koje je upravo organizovano sa imenom i prezimenom ispred vojske sa imenom i prezimenom u genocidu ništeći ljude, isključivo zbog njihovog imena i preizmena, shvatite svu banalnost i mizernu zlobu Abazovićevih relativizatorskih riječi.

Meni je to jutro, ne znajući da će dan biti pretvoren nakaradani šou pajaca iz Ulcinja-uho, oko, dušu i srce zaparala jedna strašna, istinita priča.

Naime, majka u Srebrenici oplakuje svog ubijenog sina i priča kako su joj ga iz naručja oteli Mladićevi dželati i to morbidno-ljubazno joj pojašnjavajući dok su meso njenog nesa u smrt vodili, da ga ubijaju samo zato što se zove Naser.

“Sve sam gledala svojim očima. Autobusi kada su došli, kada su nas razdvajali, kada su ženi dijete iz ruku uzeli… Ja sam je čuvala, ona je vikala ‘vratite mi Nasera’. Rekli su joj’ uzeli smo ti ga samo zato što mu je ime Naser”, prisjetila se svjedokinja Revda Efendić.

Možeš li to shvatiti Dritane Abazoviću, dok praviš jeftine sofizme u Potočarima. Dijete je ubijeno samo zato što se zvalo Naser i to ubice same pojasniše?! Ne Petar, ne Jovan, ne Slobodan… nego Naser.

Shvataš li nesoju da bi ti, baš ti sa svojim imenom i prezimenom bio to ubijeno dijete da si se kojim slučajem zatekao u Srebrenici 11. jula prije 27 godina?

I znate šta je mene na koncu strah? Strah me je da Dritan Abazović ovo bolje shvata od bilo koga. A ako je tako, a ne vidim da nije, onda imamo posla sa nepatvorenim zlom upregnutim u kočije sprskog sveta, koje je juče samo kušalo dokle može ići u verbalnom ništenju onih nad kojim je počinjen genocid.

I to zlo je vrlo jako dozirano i to zlo je štićeno.

To zlo nije došlo otvorenih ruku, spuštenog pogleda i sa željom da se pokloni pred mezarjem ubijenih u genocidu.

Jer da jeste, ne bi zlo došlo sa desetak tjelohranitelja, kao da je Bajden u Moskvi, a ne čovjek u Potočarima u Aleji bola.

I nešto se bojim da Dritan Abazoviž neće stati sa svojim ludostima ili kako mu tepaju sa gafovima.

Sramota me je zbog Majki Srebrenice i porodica ubijenih u genocidu, zbog sjajnih građana Crne Gore, koji istog tipa trpe od litija do danas.

Baš me je sramota!

(CdM, Foto: D. Gruhonjić)