Majkama Srebrenice nije dozvoljeno da polože cvijeće pred zemljoradničku zadrugu Kravica, gdje je u jednom danu ubijeno više od 1300 Bošnjaka. Tako glasi strašna vijest koja svjedoči o kontinuitetu zločina i nastavku negiranja genocida u entitetu Republika Srpska. Predsjednik opštine Bratunac Srđan Rankić jednim potezom je pokazao da negiranje genocida može biti i neverbalno, ali itakako konkretno.
Kad negiranje genocida sa verbalnog pređe na konkretan nivo
A ovo je jako bitno:
Dakle, pod prijetnjom Zakona o zabrani negiranja zločina i genocida, ne očituju se više nekadašnje četničke “hrabriše” poput portparola SNSD-a Radovana Kovačevića, za kojeg, onako usput, tužilac Kasim Halilčević u svojoj odluci navodi da Kovačević nije imao namjeru da “povrijedi tuđa osjećanja”, pa je oslobođen krivice za negiranje genocida koja je bila očevidna.
Ne negira se verbalno genocid, ali se onda jedno mjesto, mjesto najvećeg pojedinačnog stratišta na kome je ubijeno preko 1300 nevinih civila, proglašava ekonomskim dobrom, isto se renovira i briše mu se povijesni trag onoga što je bilo, a bilo je fabrika genocida.
I da ste se zatekli u poljoprivrednoj zadruzi Kravice prije tačno 27 godina shvatili biste da se radi o fabrici smrti, koja je po izjavama preživjelih prevazilazila svaku scenu iz horor filma.
Kravica: Fabrika smrti
Prije strašnog svjedočenja Hakije Huseinovića, treba napomenuti da su pripadnici VRS-a 13. jula u ranim večernjim satima sistematski (iz svih vrsta oružja) ubili preko 1000 muškaraca zatočenih u skladištu u Kravici. Tijela žrtava su potom uz upotrebu teške mehanizacije utovarena u kamione i prebačena u dvije velike masovne grobnice u obližnjim selima Glogova i Ravnice.
Dakle, suton se spajao sa noći, a puščana zrna sa mesom ljudi i to je trajalo, i trajalo, i trajalo… Kad je ponestajalo municije, tu su bile ručne bombe. Eto, to je skladište zadruge u Kravici.
Stražari raspoređeni oko skladišta ubijali su zatvorenike koji su pokušavali pobjeći kroz prozor. Skladište ljudi se pretvaralo u skladište leševa. Jedan od svjedoka se prisjeća: “Niste mogli da stanete na beton, a da ne nagazite na leš. Cijeli betonski pod je bio pokriven mrtvim tijelima”.
O “stravi i užasu” u skladištu u Kravici jedan od svjedoka navodi: “Pod nisam mogao ni da dotaknem, betonski pod skladišta … nakon pucnjave, osjetio sam neku čudnu vrućinu, toplinu, koja je zapravo dolazila od krvi koja je pokrivala betonski pod, i gazio sam po mrtvacima koji su na njemu ležali. Ali, bilo je i nekih koji su bili živi, koji su bili samo ranjeni, i kad bih nagazio na nekog živog, čuo bih kako jaukne, zastenje, jer sam se nastojao kretati što sam brže mogao. Osjetio sam da su ljudi sasvim rastrgani, osjećao sam kosti ljudi koji su bili pogođeni tim rafalima ili granatama, mogao sam da osjetim kako im se drobe rebra. Onda bih se opet pridigao i nastavio…”
Priča Hakije Huseinovića ispod dva mrtva tijela
A onda iz prve ruke, iz prvog lica svjedoči Hakija Huseinović, čovjek koji je preživio pakao Kravice:
“Kad se smračilo, pucnjava je prestala. Bilo je mnogo vrištanja i vikanja, ljudi u skladištu su tražili pomoć. Mnogi su bili ranjeni. Kad sam legao, desna strana tijela mi se namočila krvlju. Nisam to više mogao podnositi, pa sam ustao iz krvi i podvukao pod sebe jedno mrtvo tijelo i legao na njega. Kad je počelo svitati, moj komšija Zulfo Halilović je ustao da mokri i pije vode. Povukao sam ga za kaput i rekao mu: ‘Lezi dalje’, a on je rekao: ‘Ne mogu više izdržati.’ Mitraljeski rafal ga je presjekao i pao je. Pokrio sam se s dva mrtva tijela i ostao pod njima dvadeset četiri sata. Tokom dana čuo sam da neko zove: ‘Salko, Salko.’ Ponovio je to oko dvadeset puta. Onda je neko rekao: …. ti tursku majku. Još si živ’. Čuo se pucanj iz puške. Taj glas se više nije čuo. Nakon toga, pojavili su se kamion i bager. Počeli su rušiti zid skladišta prema putu, a zatim su počeli tovariti. Tovarili su do noći. Bager je prišao veoma blizu. Pomislio sam: ‘To mi je kraj. Sav taj strah je bio uzalud’, ali morate se nadati dok ste živi. A onda sam čuo nekog kako kaže: ‘Parkiraj bager, operi asfalt i pokrij leševe sijenom. Dosta je za danas’.”
Je l’ vam sad makar malo jasno šta je i kakva je bila Kravica?
Nakon golgote koja je surova i za najstrašniji film, Hakija je nekako preživio pakao Kravice i svjedočio na sudu.
I onda prije dva dana, porodicama pobijenih, Majkama Srebrenice i svim ljudima dobre volje, ukazom jednog lokalnog načelnika, koji očigledno baštini kontinuitet zločina, zabranjen je ulazak u Kravicu strašnu.
Osim Ambasasde USA, niko nije osudio ovaj sraman čin
I niko ništa… od OHR-a do silnih nevladinih organizacija, koje su valjda imale prečeg posla tog dana.
Munira Subašić, predsjednica Udruženja Majke enklave Srebrenica i Žepa kazala je za N1 da je na ovom lokalitetu ubijen i njen sin.
“Ovdje je ubijeno 1.316 osoba, ko ne vjeruje – ima spisak kod nas koji smo dobili iz Tužilaštva iz Haaga. Ovdje je ubijen moj sin gdje sam našla jednu kost, danas ovu grobnicu na Budakovu i Jadru gdje smo obišli. Ubili su za jedan dan 1.316 života”.
I niko, kažem, osim Ambasade Sjedinjenih Američkih Država u BiH nije osudio sraman čin zabrane ulaska u Zadrugu u Kravici.
“Sjedinjene Američke Države su zaprepaštene odlukom gradonačelnika Bratunca da članovima porodica žrtava uskrati pristup lokalitetu Kravica danas u znak sjećanja na gubitak najmilijih tamo tokom”, napisala je Američka ambasada u Sarajevu putem Twittera.
Brisanjem fabrike smrti pokušava se brisati sjećanje na genocid
Ali nije više stvar u reagovanju ili nereagovanju kurtoazne i protokolarne prirode. Riječ je o provođenju ili neprovođenju zakona. Ovdje u slučaju poljoprivredne Zadruge u Kravici imamo situaciju u kojoj jedan lokalni četnički moćnik brani svojom odlukom komemorisanje jednog od najstrašnijih događaja, koji je bez svake sumnje genocidan čin i tačka.
A onda u novom redu, moramo se podsjetiti da problem sa Zadrugom u Kravici nije nastao prije dva dana. Još prije par mjeseci, rijetki su pisali kako je riječ o jednom nezabilježenom činu u modernoj povijesti u kome se objekat koji je bio fabrika genocida, “prenamjenjuje”, koliko god to bizarno zvuči i u kome se dovodi u stanje gdje će se pretvoriti u nekakav ekonomski objekat-pumpu, skladište, ili kakvu novu poljoprivrednu zadrugu…
Poenta je, a čini se da to slabo ko vidi u zemlji i regionu, da se genocid na jedan podmukao i perfidan način pokušava brisati pod lažnom parolom „okrenimo se budućem životu“.
A ta parola sadrži fizičko ništenje prvo povijesnih artefakata koji se tiču samog mjesta, čina i načina izvršenja genocida. Jer, ako se u doglednoj budućnosti oko potočarskog Mezarja ili tokom rijeke Drine naprave kojekavi četnički diznilendi, postavlja se pitanje: pa šta onda radi usamljeno potočarsko mezarje i gdje je onda kontekst čitave priče?
E o tome se radi, o kontekstu odnosno brisanju istog!
A u svjetlu brisanja konteksta pomalo jalovo djeluje čak i izjava Ambasade SAD, u kojoj se kaže: “Odluka (o zabrani ulaska u objekta u Kravici) ne mijenja fundamentalnu činjenicu da se u julu 1995. godine u i oko Srebrenice dogodio genocid, uključujući i Kravicu, ali ometa izglede za pomirenje što je neophodno svim ljudima u BiH da žive mirne i prosperitetne živote kakve i zaslužuju”.
Brisanjem komemorabilija, ne da nema pomirenja, nego se onim rijetkim preživjelim Bošnjacima iz Podrinja briše svaka mogućnost da dođu makar komemorativno. Pa će onda srpska većina u očišćenom Podrinju biti mirna, jer, pazite sad, neće imati da se sa kim biološki miri.
Što nas dovodi do paklenog zaključka: genocid ne samo da je proveden i ljudi koji ga negiraju ne samo da nisu kažnjeni, nego je isti taj genocid nastavljen i u mirnodopskim uslovima; cilj – potpuno istrijebljenje Bošnjaka u RS-u uz Drinu je gotovo postignut.
Na sramotu svih nas!
STUPS: Bestijarijum