Očekivati od ruskog čovjeka Dodika da krene EU putem je kao kada bi očekivali od piromana da baš on gasi požar. Pa Dodik i jeste tu gdje jeste upravo zato da stopira put BiH ka EU. Ja se iskreno nadam da Konaković vjeruje u Dodika iz čistog neznanja i gluposti epskih razmjera. Jer ako je nešto drugo u pitanju, u grdnom smo problemu!

Jučer je ministar vanjskih poslova BiH Elmedin Konaković opalio bez i da je trepnuo: „Dodik može blokirati put u EU samo ako mu je interes ruskog naroda važniji od srpskog naroda“. Prije nego se pozabavim ovim teškim naivlukom prvog čovjeka NIP-a, hajde da vidimo na šta je reagovao?

A regaovao je, na šta drugo, nego na klasične Dodikove ucjene, tipa – Nema mene, nema EU. Konkretnije, ovaj put je Dodik uslovljavao (čitaj: ucjenjivao) i BiH građane i predstavnike Trojke da će podržati evropske zakone u državnom parlamentu SAMO I JEDINO ako sve vladajuće stranke prihvate odlazak stranih sudija iz Ustavnog suda BiH. Preciznije, Dodik insistira da se Trojka drži laktaškog dogovora (ako ga je bilo) i da isporuči Dodiku na tacni strane sudije, plus odgođenu primjenu izbornog zakona, kako bi ostao na vlasti još najmanje četiri godine i dva izborna ciklusa – po jedan na lokalu i na nivou države.

Dobro, ali ovdje se uopšte ne radi o tome!

Radi se o, nadam se, samo teškoj naivnosti Dine Konakovića, koji sa svojim prijateljima iz Trojke dijeli neku utopističku viziju po kojoj će „namireni“ Dodik kazati DA Briselu. A što je glupost epskih razmjera, na koju zdrav razum, makar zbog budućnosti mora da reagira.

Prvo, Milorad Dodik je, to svi znamo, Putinov čovjek broj jedan na Balkanu. To je potvrdio na bezbroj načina i stoji ona stara – da su ga Amerikanci politički napravili, a Rusi na svoj način nadogradili. Dodik dijeli ordenje i dobija ga zauzvrat od ruskog tiranina, Dodik koristi svaku priliku da se fotografiše sa kepecom iz Kremlja, Dodik najavljuje „novi svijet“ u kome će – po njemu, Duginu i ostalim rusofilskim maštarima – Rusija izaći na Dunav i vladati velikim dijelom Evrope ili, kako reče Putin, bit će to svijet u kome će Rusija izaći na granice Varšavskog pakta, a onda bi joj se i srpski svet pridružio.

U takvoj konstelaciji snaga, Milorad Dodik ima jasan zadatak, koji mu je stalno u fokusu: Mora raditi sve kako bi se Bosna i Hercegovina udaljila od Brisela i EU. Ponavljam, mora uraditi sve kako bi cijela BiH na čelu sa entitetom Republika Srpska išla u pravcu istoka, a ne zapada. Za to je plaćen, to mu je ideološki i povijesni narativ, za to se nalazi sa Putinom, za to plaća Putinovog špijuna Vulina, jednom riječju – od početka ruske invazije na Ukrajinu toliko se osilio da uošte ne krije kako mu je glavni cilj da ovaj dio svijeta podvuče po rusku šapku.

Kakva crna EU?

Ružičasti svijet Trojke

Pa nema dana da Dodik ne napomene kako će se „to“ kako tepa EU raspasti brže nego što svi misle i kako je bespredmetno ići u „tu“ zajednicu, koja faktički i ne postoji. Dakle, jednom riječju, Dodik je i postavljen da mi ne idemo ka EU.

Konkretnije, reče on ljetos:

„Evropska unija ima alternativu. S obzirom da iz Brisela uvijek dolaze novi i nejasni uslovi za prijem u Evropsku uniju, smatram da bi Bosna i Hercegovina trebala podnijeti aplikaciju za članstvo u BRICS-u“.

Čitaj ništa od Brisela, okrenimo se Moskvi!

Neko će kazati, pa dobro, ali kako mu ne smetaju EU novci ili zarada domaćeg stanovništva koje nadniči po EU sa pozicije ekonomskih migranata.

Zašto bi mu to smetalo!?

Jer Dodik se zalaže za princip briselskog novčanika, sve sa donacijama, i srca koje boravi u Moskvi. On savršeno dobro zna kako da sentimentom rusifikovanog i putiniziranog entiteta manipuliše parama EU, lokalnih gastarbajtera sa jedne strane i sa druge strane pričama o velikom „moskovskom caru“ koji će sve ovo osvojiti sa druge strane. Neko će reći da je Dodik licemjeran, a Dodik bi se nasmijao na ovu konstataciju, jer bit njegove vladavine JESTE licemjerje, oportunizam, neetičnost i nedosljednost.

I sve ovo je jasno svakom živom stvorenju od Triglava do Đevđelije, koje je makar jednom čulo za Milorada Dodika. Kažem, svima je jasno, osim članovima Trojke, koji izgleda žive u nekom svom svijetu, sastavljenom od jednoroga i ružičastih letećih ponija, u svijetu koji nema nikakvog uporišta u realnosti.

Naravno da je Dodiku važniji interes ruskog od srpskog naroda!

Sa druge strane, misliti da će Dodik zastati, počešati se po glavi i reći, pa važniji mi je moj (srpski) narod od ruskog, e tek je to epska glupost i budalaština! Dodik samo pliva na Karadžićevoj matrici koja glasi – Narod, ko j**e narod!?  A i submisivni srpski narod, koji više poštuje tlačitelja i tiranina od demokratskog lidera, uzeo je učešće u ovom sado-mazo odnosu sa Dodikom. Dakle, Dodik ne da manje cijeni srpski narod od ruskog, Dodik iskonski prezire srpski narod, doživljavajući ga tek kao puku biračku mašineriju, kao bazen i gorivo od koga crpi vlast. Sve ostalo je jedan veliki prezir. Da nije tako, ne bi od (svog) naroda napravio najveću evropsku bijedu!

I što je najluđe, taj narod sve ovo zna: oni hrabriji ga preziru, u sebi dakako, svi ostali podanički šute, kao što su šutali na Miloševića, Karadžića, Vučića i sve ostale. I ako ga zamrze, neće ga mrziti zbog zla koje im je napravio, nego zbog ratnih poraza koje im je priredio.

„Mene je strah, posebno kada se radi o dijelu vlasti koji kolokvijalno nazivamo Trojkom, da se radi o neznanju o vlastitom neznanju. Njihova nekompetencija je ono što mene osobno puno više brine nego sve ovo što radi Dodik i Čović“, sublimirao je divno u jednoj rečenici sarajevski advokat i nekadašnji novinar Senad Pećanin mentalne dosege Trojke.

I zaista to je poenta čitave ove priče oko hiperaktivnosti Konakovića i resto Trojke koji su prvo aplaudirali Dodiku da je „konstruktivan partner“ koga „ne treba ljutiti“, a završavaju sa idejom, sumanutom idejom, da Dodik, eto hoće u EU. Hoće, malo prekosutra!

A šta ako nije glupost?

Druga teza je mnogo opasnija i pogubnija po BiH, a to je ona koja kaže da i Konaković i ostak ekipa iz Trojke savršeno dobro znaju šta Dodik hoće, a pogotovo šta neće. E po toj teoriji Trojka sudjeluje u zajedničkom pothvatu razbijanja zemlje sa Dodikom i Čovićem, samo eto neće da joj u povijesti bude zabilježena ta uloga. Ako je ova druga stvar u pitanju, a ne tek priprosta glupost, mi smo u mnogo većem problemu nego što možemo i sanjati.

„Ja znam da moraju razgovarati sa Dodikom, ali zar moraju ići njemu na noge, u njegovu hacijendu, u njegovu kuću“, pitaće Senad Pećanin, a ja ću ići dalje i zapitati se – a šta ako moraju?

Šta ako je ovoj generaciji političara u BiH prevođenih Trojkom palo u amanet da naprave da je „Bosna cijela iz tri dijela“ samo moraju to uviti u oblandu dalekih, mutnih, jalovih proevropskih obećanja? Šta ako prisustvujemo igrokazu, kako ja to volim reći unormaljivanja nenormalnog gdje će nam umjesto hapšenja Dodika s proljeća biti sasvim normalno da pričamo o „kiprizaciji BiH“ i njenoj podjeli unutar iste teritorije na tri zemlje-feuda, baš onako kako zagovara Dodik?

Šta ako se odista geostrateška mapa moći i uticaja toliko promijenila da ćemo umjesto jedinstvene, nedjeljive i građanske BiH gledati trodijelnu teritoriju sastavljenu od tri Pridnjestrovlja?

E onda je, dame i gospodo, pred svima nama nešto opasnije od puzajućeg državnog udara.

A Brisel, a EU? Nemojte to očekivati od Dodika i kompanije. Nikada!

(Radio Sarajevo)