“Šta ćemo sa pet sinova Have Tatarević iz Zecova kod Prijedora, koji su mučki ubijeni u ime ideje velike Srbije, u ime zemlje koja navodno nije bila u ratu? Šta ćemo sa cijelom ligom fudbalera kojima je jedini grijeh bio što su Bošnjaci, po su bačeni sa Korićanskih stijena u ambis da dole ili umiru ili da im se kosti na živo miješaju dok ne izdahnu? Njih 200! Šta ćemo sa ljudskim lomačama, u Višegradu u kojima su paljena bošnjačka djeca i žene u ime Velike Srbije? Gdje su njima spomenici u Srbiji?“

Vijest glasi kako je gradonačelnik Beograda Aleksandar Šapić svečano otkrio Spomenik žrtvama rata i braniocima otadžbine 1990-1999. u Beogradu. I Šapić je govorio: “Spomenik je posvećen ljudima na koje, čini mi se, ponekad čitavo srpsko društvo zaboravi”. Onda je dodao kako “najsvežije rane na neki način zaboravljamo zbog atmosfere pod koju potpadamo, a koja često pokušava da srpskom narodu prilepi etiketu jedinog krivca za sve što se desilo”.

Kakvi sad ratovi ako Srbija, kako kažu, nije sudjelovala u ratovima???

Kako sad ovo, sunce ti poljubim, pita se i desna i lijeva moždana hemisfera? Kako je moguće podizati spomenik žrtvama ratova u Srbiji u kojima Srbija, kako se sama upinje da objasni-NIJE SUDJELOVALA? Kako sad ovo pita se zdrav razum, ako svako dijete u Srbiji uči iz udžbenika srbijanskih da ta ista država nema ništa ni sa Slovenijom, ni sa Hrvatskom, ni sa Bosnom i Hercegovinom?

Ko je ratovao, dragi tata, draga mama, upitaće kakvo znatiželjno dijete negdje iz Šapca, npr. ako je meni u udžbeniku bijel papir i to baš u navedenom periodu (1990-1999.)? Kakvi sad crni ili maskirni branioci, kakvi otadžbinski ratnici, kad je rat, čuj mene sukob, bio unutrašnja stvar bivših jugoslovenskih republika, koje nemaju veze sa Beogradom i Srbijom, kako se navodi u Beogradu?

Ili će biti da je Šapić konačno na Đilasovom putu (a koji je prvi podigao jedan ovakav stupidan spomenik) priznao ono što i ptice na grani znaju, da ne kažem kosti u masovnim grobnicama-to da je Srbija kao agresor sudjelovala u sve i jednom ratu na teritoriji Jugoslavije od 1991. do 1999, a za šta je na koncu i kažnjena od strane NATO pakta te iste 1999. Pa nisu se djeca u Prijedoru, Kozarcu i Trnovu sama pobila.

Nisu autobuse, krvnike i logistiku za srebrenički genocid bosanski Srbi pozajmili od Zanzibara, nego im je sve to ustupila sa komandnim kadrom baš Srbija. Pa nisu etnička čišćenja po regionu nastala zbog El Ninja ili kakve poplave, nego zbog stvaranje Velike Srbije.

Ključne riječi-Velika Srbija

I da, Velika Srbija je ključni pojam, da se ne lažemo. Jer je pod dogmom, idejom i kanonom Velike Srbije sve sa Miloševićevom izjavom na usnama, Srbija se brani u Kninu, započelo ono što se zove agresija Srbije i zloupotreba imena Jugoslavija. Zapravo, ako ćemo iskreno, spomenik u Beogradu se podiže svim onim koji su uludo izgubili život zarad Velike Srbije. Ne kažem uludo tek tako, jer je Srbija u rekordnom vremenu uspjela izgubiti čak četiri rata u kojima navodno nije sudjelovala, e da bi napokon napravila spomenik… hmmm, pa svojim “herojima“ koji “nisu bili“ u tim ratovima.

Spomenik zločincima

Pa se ja pitam, onako ljudski, je li ovo u Beogradu spomenik ratnom zločincu Arkanu, je li ovo spomenik Crvenim Beretkama, Belim orlovima, Škorpionima i ostalim državnim službenicima krvavih ruku, koji su ginuli na blatobranu Velike Srbije? Ili je to spomenik i zločinačkoj politici te iste Srbije, koja laže da je branila Jugoslaviju, dok je suštinski ispunjavala Ćosićev memorandum SANU-a, stvarajući Srboslaviju?

Koliko se sjećam, nije Peti korpus Armije BiH držao u obruču Valjevo, Kraljevo ni Šabac, nego je VRS sa logistikom Srbije ranjavala Bihać. Ti antiheroji su “branili Srbiju“ diljem onoga što nikad nije bilo i neće biti Srbija ubijajući nevin narod. Pa su u ime te iste Srbije, sve onako patriotski počinili masovne zločine, silovanja kao novoustanovljene zločine, planska etnička čišćenja i na koncu genocid.

A kad im ni toga nije bilo dosta krenuli su da istrjebljuju Albance na Kosovu, da prave i po Srbiji masovne grobnice jer im je ponestalo mjesta u Hrvatskoj i BiH i da ubijenu djecu u hladnjačama vozikaju i pretumbavaju im kosti kao da su loša garderoba. Onda su, sve tako u oslobodilačko-otadžbinskom zanosu, napravili kon-logor Šljivovica, koji je bio na teritoriji Srbije, ali za nesrbe, dabome.

Je l’ svima njima posvećen novi beogradski spomenik? Malo li je?!

Vidite kako je suluda ta logika Srbije, kojom su vođeni ratovi za istrjebljenje nesrba tamo gdje nikad i nije bila Srbija.

Pa se ja pitam, a šta bi tek bilo da je Srbija sudjelovala u ratovima i da je neko okupirao dijelove Srbije???

Zašto je nakaradni spomenik dobra stvar?

Ali za svako nakaradno zlo, ima neko dobro, a to je pusti fakat da je Srbija i definitivna potvrdila i to od strane beogradskih otaca da je radila ono što čitav svijet zna-aktivno je kao okupator i agresor napadala druge YU republike sve sa petokrakama na čelu i oružjem JNA iza sebe.

Nego šta ćemo se žrtvama rata, sa kojma se Srbija sprda? Šta ćemo, recimo sa pet sinova Have Tatarević iz Zecova kod Prijedora, koji su mučki ubijeni u ime ideje velike Srbije, u ime zemlje koja navodno nije bila u ratu? Šta ćemo sa cijelom ligom fudbalera, ehej cijelom ligom ubijenih fudbalera, kojima je jedini grijeh bio što su Bošnjaci, po su bačeni neki živi, a neki tek ubijeni sa Korićanskih stijena u ambis da dole ili umiru ili im se kosti na živo miješaju? Njih 200!

Šta ćemo sa hiljadama ubijenih u Vlasenici, šta ćemo sa silovalištima, da dobro ste pročitali, sa silovalištima u Foči i Višegradu, šta ćemo sa ljudskim lomačama, u kojima su u tom istom Višegradu paljena bošnjačka djeca i žene jer se nisu uklapali u koncept Velike Srbije?

Gdje su njima spomenici u Srbiji?

Gdje je spomenik ubijenoj albanskoj djeci iz hladnjača, čiji su zemni ostaci nakon silnih premještanja sve sa klikerima i dječjom garderobom završili u Batajnici pod nosom Beograđana i Beograda?

Gdje je njima spomenik kad su već ubijeni na tlu Srbije kao državljani Srbije? Jesu li oni žrtve, kako stoji u nazivu spomenika? Ili su samo, kako Staljin reče, statistika i brojevi?

Pitanja je mnogo, ali premalo za još jednu ovakvu sramotu srbijanskog režima.

A tek mir i pomirenje? Pa to je makar lako. Teoretski lako. Kad žrtve genocida, urbicida i elitocida, koje su stradale na putu Velike Srbije dobiju svoje spomenike u Srbiji u svojima granicama, moći ćemo krenuti od nulte tačke i kazati, e sad je vrijeme za pomirenje.

Sadašnji spomenik je krunski dokaz da je Srbija bila agresor na teritoriji bivše Jugoslavije.

Do tada?

Do tada ćemo slušati Šapićeve nebuloze kako “srpski narod nikada nikoga nije napadao već se isključivo branio i pomagao drugima…“

Nemojte nam pomagati više ko Boga vas molimo, ni vi Srbi, ni država Srbija, odjekuje regionom na ovu Šapićevu budalaštinu. A sramota je golema!

(CdM, Foto: privatna arhiva)