Šta je Srbin bez svetosavlja?

Niko i ništa. Ukratko. I to vam ne kažem ja, već Prvoslav Perić, aka patrijarh Srpske pravoslavne crkve.

Naime, boraveći u Londonu (a neće u Nedeljicama), poglavar Srpske pravoslavne crkve i ljubitelj zagrebačke “Azre“ Porfirije Perić izjavio je u crkvi Svetog Save da bez Hrista i Jevanđelja Hristovog Srbin nije Srbin.

„Ime Hristovo je naše ime, a prezime naše jeste ime Svetog Save. Familija i porodica naša jeste naša Pravoslavna crkva. Zato, braćo i sestre, u Hristu, u Jevanđelju njegovom, u Crkvi Hristovoj imenom Svetog Save, gdje god da smo, ma koliko da smo udaljeni jedni od drugih, kada se sabiramo i kada postoji distanca među nama, mi smo uvijek jedan i jedinstveni narod“, rekao je patrijarh vjernicima novoosnovane Eparhije velikobritansko-irske.

Nema tu mjesta za ateiste, za agnostike, za deiste, za novovjernike, za Srbe islamske vjeroispovijesti – ali doći ćemo do toga.

Srpkinja: Biće zmeđu štale i kućnog namještaja

Nema mjesta za Srpkinje uopšte. Dakle, Srbi mogu ovako-onako, gore-dole, mogu po Jevanđelju ili nasuvo, a Srpkinje? Njih nema koliko ni crno ispod nokta u ovom mačoističkom poimanju vjere, svijeta i politike u konačnici. Srpkinje, vjernice ili nevjernice, (p)ostaju nevidljiva bića, ma koliko bile bliske narečenim Hristu i St. Savi. Negdje na pola puta između stajskog blaga i kućnih potrepština.

Jednako kao što “bratska“ ruska crkva pod krilom Putinovim ne vidi rusku ženu, e jednako tako je ne vidi ni SPC. Pa je o ženama izlišno pričati, jer ih nema. Nevidljive su. Nadati se da će silne džender-senzitivne i feminističke organizacije reagovati, jer Porfirije Perić, koliko god bio niko i ništa, ipak je prvi u narečenoj Crkvi Srbije, ili kako se samokrsti Srpskoj pravoslavnoj crkvi.

A sad, natrag na stvar!

Kad je svetosavlje iznad hrišćanstva

Na stranu što, po srednjovjekovnoj dogmi, ako nisi hrišćanin, pa još muško, pa još pravoslavac, onda nisi ni živo biće, nego Perić tačno zaključi da je Hrist tek ime, ali Rastko Nemanjić aka Sveti Sava je prezime. On je ne samo bitniji od Nazarećanina, on je primus po svemu. Od njega se gleda “srBstvo“, šta god to bilo, na njega se poziva “rod i krv“, iako su Srbi, po sopstvenom priznanju, imali dinastije i prije Nemanjića. Ali tako je kako je; ne bih se miješao u istoriju naroda koji je vezao svoju genealogiju za jednu feudalnu porodicu i njihove ludorije.

Tek, dogma svetosavlja je zapravo prva istina, a Sveti Sava čak i pada u drugi plan. Pa je onda nebitno kakav si hrišćanin, nebitno je i imaš li veze sa Hristom, čak i sa Sv. Savom, sve dok si vojnik ni vijek starog svetosavlja. A ako znamo da je svetosavlje sa svojim ocima, prije svega Nikolajem Velimirovićem, bilo i ostalo naklonjeno Trećem rajhu, onda je jasno da ideja jedne države, jedne crkve, jednog naroda i jednog vođe važi i za SPC i za jednu zabranjenu organizaciju kojoj se do imbecilnosti divio ćaća svetosavlja, pomenuti Velimirović.

Ima jedan zanatlija…

Da podsjetim, na predavanju na beogradskom “Kolarcu“ još 1935. godine pohvalio je Velimirović Adolfa Hitlera, koji je dvije godine ranije došao na vlast u Njemačkoj.

Ovako je zborio Nikolaj: “Ipak se mora odati poštovanje sadašnjem njemačkom vođi, koji je kao prost zanatlija i čovjek iz naroda uvidio da je nacionalizam bez vjere jedna anomalija, jedan hladan i nesiguran mehanizam. I evo, u XX vijeku on je došao na ideju Svetoga Save, i kao laik preduzeo je u svome narodu onaj najvažniji posao, koji priliči jedino svetitelju, geniju i heroju. A nama je taj posao svršio Sveti Sava, prvi među svetiteljima, prvi među genijima i prvi među herojima u našoj istoriji. Svršio ga je savršeno, svršio ga je bez borbe i bez krvi, i svršio ga je ne juče ili prekjuče nego prije 700 godina. Otuda je nacionalizam srpski, kao stvarnost, najstariji u Evropi.”

Gdje Nikolaj stade, tu drugi produžiše, a Porfirije Perić samo završava i zaokružuje tu priču o uber-narodu pod svetosavskom ideološkom zastavom, koji mimo toga ne postoji.

Kako je rekao, i kada su Srbi imali državu i kada je nisu imali, znali su kroz Svetog Savu da su pravoslavni hrišćani.

Zašto je sve ovo dobro?

Pedofilija? Razvrat? Srebroljublje? Ideološke nastranosti? Neonacizam? Putinofilija?

U nakaradnom sistemu vrijednosti sve pobrojane stavke dođu SPC-u kao komparativne prednosti, a ne smrtni grijesi. Jer je SPC odavno prihvatio ulogu radikalne parahrišćanske sekte, jer je odavno izašao iz bilo kojeg hrišćanskog okvira, jer je stao uz ruske raskolnike kojih se odrekla Carigradska patrijaršija… jer… jer, u konačnici, kad su počinjena etnička čišćenja, zločini i genocid pod tamjanom i krstionicom SPC-a nad drugima, na red dolaze Srbi koji se ne uklapaju u svetosavski kalup.

Pa onda Perić jako dobro zna kome se obraća iz Londona, najavljujući čistke među Srbima koji nisu svetosavci. I prilično je jasan – oni će biti protjerani ne samo iz crkve kao duhovne kuće, ne samo iz države, nego i iz srpstva, šta god to bilo.

Ali onda, paradoksalno, sve je u redu!

Ja se sa Porfirijem u potpunosti slažem. Ne biti Srbin po kanonu njegove organizacije i ideologiji otaca koji su ljubili Hitlera predstavlja nešto najljepše i najslobodnije što vam se može desiti.

Razliku između zla i dobra ja nisam naučio ni od fratra, ni od hodže, ni od popa, reći će splitski TBF. A ja mogu dodati da je biti izopšten iz Srba po naređenju Porfirija Perića i crkve mu najveća čast koju danas može zaslužiti jedan Srbin, i hvala im na tome! Amin!

(CdM, karikatura: STUPS)