Evo ga, veliki, topli New Orleans, kolijevka džeza, bluza, centar kreolske kulture, grad ritma, grad vreline i vlage, grad mirisa-svih mirisa, grad Vudua, grad ljudi, grad najtoplijih ljudi na svijetu. Grad koji svoju ljepotu crpi iznutra i daje je svakoj pori vašeg bića. Otvorite čula i eto ga, New Orleans je ubrizgan u vaš krvotok.

Grad je to koji stoji kao kapija moćnog Misisipija, pa gleda jednim svojim dijelom na Meksički zaljev, a drugim na močvarnu deltu velike rijeke.

Neko će kazati najevropskiji grad Amerike, ali to zapravo nije (cijela) istina. New Orleans je najafričkiji ili najkaripskiji grad Amerike u koji se nekim povijesnim čudom ugnijezdila Francuska. Teško je to pojmiti, teško je to opisati dok ne dođeš u Big Easy kako ga zovu stanovnici Louisiane ili samo NOLA, kako ga svijet danas zna.

Obići cijeli New Orleans u par dana je nemoguće; treba ti nekoliko sedmica. Ali osjetiti grad možeš sa stotinu milja. Kao svaki veliki grad, on se čuje, on buči, ali kao svaki veliki grad Juga on se prepoznaje i po mirisu magnolije po slanoći mora, po memljivosti delte, po travama vudu vračeva i po opojnoj, najopojnijoj muzici na svijetu.

A ovaj Veliki Lagani je tom našem svijetu 20. vijeka dao vjerovatno onu esenciju muzike kakvu poznajemo; dao je sebe da bi mi danas  po sebi definisali muziku. Kad tapneš rukama o koljena, kad pucketa prstima, kad se zanjišeš u kukovima, kad pustiš glas, kad zatvoriši oči, to nisi ti, to je New Orleans u tebi, gdje god da si!

I dok u jednoj ruci držiš Beniez krofnu iz Caffe du Monda, dok u drugoj žongliraš pivom kroz nepreglednu masu ljudi u Bourbon streetu, zapravo shvatiš koliko si malen, a opet ogroman ispod zvijezda.

A shvatiš još nešto, dio si nepreglednog i stalnog karnevala. Jer New Orleans je grad karnevala u množini. Ili možda bolje jednog velikog karnevala koji ne prestaje. Znam, Burbon ulica toliko opčini ljude da ostatak života provedu u njoj držeći se za poroke kao za stubove nekakve kuće. Magija zadovoljstva koja prži krila razuma, ovdje je nikad bliža i nikad primamljivija.

Eto, to je New Orleans, grad u kome plešeš rumbu, ne znajući rumbu, grad u kome dočekuješ kišu na svom tijelu kao blagovijest Božju, jer ti je tijelo ionako mokro od znoja i vlage; grad je to osmijeha, miliona osmijeha, grad kroz koji te nosi i nosi i nosi muzika od bara do bara, od galerije do galerije, grad po kome psi i mačke ne hode, nego na leđima vlasnika – ko je čiji vlasnik?- promatraju svijet.

Delta velikog Misisipija upija tonove, upija mirise i okuse, upija dane i noći i zove te da makar jednom u životu doživiš NOLU. A ko dođe u New Orleans, vratiće se ponovo. I ne, to nije fraza, to je neminovnost. Ne možeš ovog diva Juga posjetiti samo jednom, vratiti se i kazati – e to je to. A gdje je Gambo juha, a gdje je cijela kreolska kuhinja, a gdje su noći i dani koncerata  u kojima se gube i noći i dani, a gdje je tvoj privatni karneval, gdje su svi oni ljudi koje si sreo krajičkom zjenice, a koje si sam sebi dugovao…

Neka te veliki grade, neka te Louisiano, neka te moćna rijeko, treba to sve ostaviti za kasnije.

New Orleans, družićemo se još itekako!

tekst i foto: Dragan Bursać (Autonomija)