Znate kako to ide – prvo prijetnja, pa lažna nacionalna patetika, pa jedna doza mitomanske velikosrpske paranoje, pa opet prijetnja. I tako u krug. A u središtu tog začaranog kruga: Milorad Dodik.

Ne više samo verbalni delinkvent, ne više samo bjegunac od pravde i zakona, ne više samo šovinistički trbuhozborac. Ne, sada govorimo o čovjeku koji, ničim izazvan osim sopstvenim strahom od političkog, ekonomskog i krivičnog sunovrata – najavljuje rat. Da, rat.

Jer šta drugo znači kada predsjednik entiteta u jednoj međunarodno priznatoj državi, koja je članica Ujedinjenih nacija, izjavi da taj isti entitet ima “resurse i snagu da se odbrani od eventualnog napada Federacije BiH”?

Ko prijeti ratom u zemlji u kojoj nema ni mrava da je napao RS? Ko izmišlja sukob da bi ga mogao započeti? Milorad Dodik.

Od bijega do bojišta

Još se ni prašina nije slegla od presude Ustavnog suda BiH kojom je potvrđeno da je Dodik grubo prekršio zakon, još mu se nije ohladio prst na potpisu kojim je poništio važeće državne zakone u entitetu – a on već paradira kao (para)general. Ne zna se da li se više sprda sa SIPA-om i Tužilaštvom BiH ili više hita da uniformiše rezervne sastave policije.

Psihološki, to se zove “projekcija”. Krivično, to se zove “priprema oružanih formacija mimo zakona”. Politički, to se zove – puzajući državni udar.

I evo, danas već imamo novi korak ka militarizaciji entiteta RS: formiranje rezervnog sastava policije! Jer šta? Jer se Dodiku učinilo da bi ga neko mogao napasti iz Federacije. Nije precizirao ko. Možda su to oni “imaginarni balije” iz njegovih noćnih mora? Možda su to “muslimani iz Sarajeva”? Možda su to neki treći?

A taj prijedlog podrazumijeva da MUP RS-a može uspostaviti pomoćni sastav policije u slučajevima kada treba da se nadoknadi veliki broj policijskih službenika za obavljanje određenih policijskih poslova, a izbor pripadnika pomoćnog sastava policije obavlja se putem javnog konkursa.

I za šta će mu toliki ljudi???

Kad će se pojaviti potreba za “nadoknađivanjem velikog broja policijskih službenika”? Ovo se dešava samo u ogromnim prirodnim katastrofama (rijeđe) ili u ratu(češće).

Nije ni bitno. Bitno je da Dodik priča o ratu. I to ne više kao huškač s bine, već kao neko ko priprema resurse za njega.

Odbrana od čega, Milorade?

Pa, da se ne lažemo – Dodik ne planira odbranu, on planira napad. Ne vojni možda odmah, ali institucionalni, pravni, sigurnosni, obavještajni, medijski – da. Jer čovjek koji ima stvarne pravosudne probleme, a političke neprijatelje ne može da pobijedi na izborima, mora da ih proglasi za prijetnju opstanku. Dodik danas govori kao svaki autoritarni bjegunac pred zakonom: „Ne napadaju oni mene, napadaju RS“.

Tu smo već čuli. Od Mladića. Od Karadžića. Od Miloševića. Od svih onih koji su od svojih naroda pravili štitove za vlastite zločine.

Zna Dodik da mu slijedi politički i pravni kraj. Ali umjesto da ode u zatvor kao svaki pristojan kriminalac, on hoće da povuče sve za sobom. I narod, i policiju, i entitet, i državu. Da podigne temperaturu, da sve gori, da on ostane usred požara kao jedini “spasilac”.

Kad rezervni sastav postane privatna vojska

Formiranje rezervnog sastava policije nije ništa drugo do pokušaj stvaranja entitetske paravojske. Jer Dodik zna da nema potpunu kontrolu nad Oružanim snagama BiH, zna da ne može više politički komandovati bez odjeka – pa pokušava iznutra razbiti državu. To nije više pitanje suvereniteta, to je pitanje golog preživljavanja jednog režima.

Nakon podizanja plata regularnom sastavu policije, na red je došlo formiranje rezervnog sastava. Rekli bi Mile Martić kninski stil.

I naravno, sve to umotano u nacionalne interese. Srpske, dabome. Jer kad god neko pokuša da Dodika pozove na odgovornost, to je „napad na Srbe“.

Kad god neko pita gdje su pare iz budžeta RS-a – „napad na RS“. Kad neko pita zašto je Rafinerija prazna, „napad na privredu RS“. Kad neko pita ko je ubio Davida Dragičevića – e to je već direktni udar na temelje “srpskog nacionalnog interesa”.

Čuj, nacionalni interes?!

Pa gdje je bio taj interes kad su građani masovno odlazili iz RS-a? Gdje je bio kad su škole zatvarane zbog nedostatka učenika? Gdje je bio kad je bolnice RS-a opskrbljivala Srbija jer „RS više ne može sama“? Gdje je bio kad je Vlada RS-a dizala kredite da isplati penzije? Gdje je bio kad su ljudi ginuli od nepravde, korupcije i policijske brutalnosti?

Zaštitnik Srba ili dželat BiH?

I zato neka se zna: Dodik nije zaštitnik Srba, on je dželat RS-a. On ne brani građane RS-a, on ih koristi kao taoce. Ako treba, upotrijebiće i rezervni sastav policije, i helikoptere, i ruske influensere, i crkvene popove, i beogradske tabloide da još jednom, po ko zna koji put, dokaže kako je njegova lična propast zapravo “napad na narod”.

Ali ovaj put, treba ga zaustaviti.

Jer ovaj put, nije riječ o još jednoj verbalnoj bombastičnosti. Ovaj put imamo konkretne odluke: najave militarizacije, institucijsko nepoštivanje zakona BiH, direktne prijetnje miru i suživotu. I to više nije samo unutrašnje pitanje BiH – to je sigurnosno pitanje čitavog regiona.

Hoćemo li opet čekati da zapuca?

Pitanje za sve nas, a posebno za one u međunarodnoj zajednici, jeste: hoćemo li opet čekati da se zapuca? Hoćemo li pustiti da Dodik i njegova privatna paradržava krenu putem koji je već viđen – od “legitimne odbrane” do masovnih grobnica? Hoće li se čitati izvještaji UN-a tek kad bude kasno?

Ili ćemo, za promjenu, shvatiti da čovjek koji najavljuje rat, pravi vojsku i ne priznaje zakone – nije politički lider, nego prijetnja miru?

U Dodikovom scenariju, sve je spremno: strah kao gorivo, narod kao štit, entitet kao igračka, pravosuđe kao neprijatelj. Ostaje još samo da upali fitilj.

A onda – šta? Pa, onda ćemo se opet praviti da nismo znali.

Zato danas treba viknuti: ne! Ne Dodikovoj rezervnoj policiji, ne ratnohuškaštvu, ne nacionalističkoj histeriji, ne još jednom ubijanju države radi jedne pokvarene političke karijere.

Jer Dodik napada iznutra i prijeti uništavanjem BiH. I to je istina koju svi, bez izuzetka, moramo čuti.

(Radio Sarajevo, foto: lična arhiva)