“Samo svjetina nakljukana Đokovićem, bensedinima, lošom rakijom, Crkvom Srbije i Danicom Crnogorčević, na pogonsko gorivo države Srbije, može da se čudi što je ostatak planete izbrisao okupatorsku četničku pjesmu “Veseli se srpski rode“”.

Najprije je prvi reket svijeta Novak Đoković sa svojim timom odlučio da da se pojavi na polufinalu Dejvis kupa uz muzičku podlogu Danice Crnogorčević i njene četničke naci-koračnice “Veseli se srpski rode“.

I onda se pokrenula cijela priča.

Jer, naravno ovaj skandal nije prošao nezabilježeno kod susjednog Teniskog saveza Kosova, koji je uložio zvaničnu protestnu notu. U srbiziranoj Crnoj Gori bi čitava stvar prošla gotovo nezapaženo, da nije par časnih ljudi računajući i našeg kolumnistu Ljuba Filipovića.

Poziv na okupaciju kao legalna srpska zamisao

A svi oni su ukazali na prostu, jednostavnu i istinitu stvar-ne može se, nije normalno, ni humano, a kamo li sportski nastupati uz pjesmu nastalu pod okriljem litijaškog pokreta Crkve Srbije koja poziva na okupaciju drugih dijelova država i njihovih teritorija. Jer kako drugačije protumačiti stih u kome Crnogorčevićeva kaže: “Nek se srpski barjak vije od Prizrena do Rumije”.

Zamislite samo ako, možete naravno, da se na nastupu reprezentacija Kosova, Crne Gore ili Hrvatske začuje, šta znam, nek se hrvatski barjak vije od Niša do Kuršumlije? Pa to ne da bi bio skandal, to bi izazvalo tektonske poremećaje epskih razmjera na Balkanu.

E sva nezgodacija je što se Đoković sa svojim timom, ali čini se i ostatkom Srbije toliko svikao na velikosrpski hegemonizam da svi oni zajedno ne vide ništa loše u jednoj konkvistadorskoj koračnici. I ne samo da ne vide ništa loše, nego im je ta i takva koračnica motivacioni faktor za koga smatraju da je posebno dobar, častan i realan.

Zašto?

Pa zato što ideološki, ali i identitetski taj isti srpski narod sa pratećim političarima smatra da mu i Rumija i Prizren pripadaju po povijesnom i etičkom pravu. Nema za njih neke bitne veze što tu od vajkada žive ljudi koji su Albanci ili Crnogorci. Na koncu i sa povicima “srpska Srebrenica“, Mladićevi tenkovi su ušli u julu 1995. u ovaj BiH gradić i svi znamo šta se desilo sa preko osam hiljada bošnjačkih muškaraca. Ko ne zna, neka posjeti mezarje u Potočarima.

Doslovno isti ili gori rezultat bi bio kada bi sa hipotetičke pozicije moći srpska vojska ušla u Prizren ili se popela na Rumiju. Nezgodacija sa tom vojskom i tom premisom je što nije u NATO paktu i što može samo da reži čekajući mitske ruske tenkove na Dunavu.

Do tada nacionalistički plamen održava Đoković i ostali Đokovići koji mantraju “veselje srpskom rodu“, kao jedan vid zaludne povijesne inatnosti, a koja služi da se osiromašeni srpski narod dodatno privede bijedi pod Vučićem i ostalim šešeljoidnim kerberima zla i rata u Srbiji.

Ali to je tek jedna polovina problema sa kojim treba da se nose i Srbi i Srbija, jer na koncu na njih otpada najveći dio toksičnosti frankenštajnovskog konstrukta, koga su sami stvorili.

Prijetnje smrću i napadi kao sistem vrijednosti u Srbiji

Drugi dio problema je masovna aplikacija klasičnih prijetnji smrću, koje dobija svaki čovjek, a koji se suprotstavi ovom pronacističkom konceptu. Tako se pomenuti Ljubo Filipović suočio sa salvama, tektonskim salvama prijetnji iz Srbije i srpskog sveta, što putem tabloida, a što putem društvenih mreža. I naravski, kad ti smeće-tabloidno nacrta metu na čelu i kad napiše “Sramni napadi crnogorskog političara na Đokovića zbog pesme “Veseli se srpski rode”, “Crnogorski političar BEZ SRAMA još jednom udario na Novaka!”, “NIJE BOLEST SVE ŠTO BOLI! Filipović OPET napao Đokovića…“

Očekujte da Ljubo dobije poruku anonimusa sljedećeg sadržaja : “Ako te đe sretnem ima glavu da ti prospem… ciglom ću te i šakama u glavu…“

Najjednostavnije kazano, svjetina tako funkcioniše, a zadatak tabloida u Srbiji od kojih se mnogi kite epitetom “opozicioni mediji“ i jeste da se trigeruju korisni idioti, koji bi prolijevali Ljubovu krv. Nisam Ljubov advokat i zna se on braniti i bez mene, ali je moje da kažem kako se povampireni velikosrpski nacionalizam toliko razgoropadio da mu doslovno ništa ne znače državne granice na Balkanu.

U prevodu, možda ne može srpska vojska da djeluje u isprojektovanom srpskom svetu, ali svjetina nakljukana bensedinima, Đokovićem, lošom rakijom i Danisom Crnogorčević, na pogonsko gorivo crkve i države Srbije itekako može štetiti svakome onome ko digne glas i kaže, ne može više rođaci tako!

A stvar je toliko jednostavna da jednostavnija ne može biti. Pošto ne znam crtati, mogu citirati crnogorsku novinarku Danicu Nikolić, koja glede “veselja srpskom rodu“ i incidenta sa Đokovićem kaže na mreži X sljedeće: “Stvar je prilično prosta sa tom pjesmom: srpska zastava ne može da se vije od Prizrena do Rumije, jer obuhvata dvije države članice NATO i jednu u kojoj su NATO snage. Also, pisana je namjenski za litije u CG, u kući vam bile.“

Ostatak svijeta, na sreću, nije Srbija

Da se razumijemo, ostatak svijeta nije Srbija, koliko god Srbija mislila da je velika, pa je nakon brojnih negodovanja albanske, kosovske i crnogorske javnosti zbog tvitova i promocije teniske reprezentacije Srbije u kojem se mogla čuti nacionalistička pjesma Danice Crnogorčević “Veseli se srpski rode”, Dejvis kup izbrisao sporne objave.

Naravski, sad je i Dejvis kup uvršten u “vjekovne srpske neprijatelje“ u katalogizaciji lokalne ksenofobne mase i sad će masa kako se hvali “za inat pjevati Danicu Crnogorčević“ i ne shvatajući da tako još više i dublje izdvoje svoju zemlju, stavljajući je na mapu kojekakvih Čečenija.

A o Đokoviću, njegovim muzičkom ukusu, mentalnim i saznajnim dosezima i ostalim performansima, kojima najbolji teniser svijeta i najgori ambasador Srbije uveseljava neuki plebs neću ovaj put. Toliko toga je kazano da postaje otužno, jadno i dosadno.

Kako god, veselje srpskom rodu, ovaj put nije prošlo u bijelom svijetu, što na znači da će država Srbija kao lokalni zavojevač stati.

Naprotiv!

(CdM)