“Ovo što je uradio Milo Đukanović, koji misli da je odneo istorijsku i dugoročnu pobedu, ja ne mislim! I radićemo na tome da za 10 ili 20 godina referendumskim putem ostvarimo neku novu zajedničku državu…“, kazuje ovo zajapureni Aleksandar Vučić, još tamo 2006. nakon što se Crna Gora osamostalila.

Hoću vam reći, puno je novaca i vremena uložila srbijanska vlast sa Crkvom Srbije, e da bi sad mirno sa strane promatrala nezavisnu Crnu Goru. Na žalost. Proces dezintegracije države je nastao u istom danu kada je ona (ponovno) zaživjela kao nezavisna.

Posao na razaranju zemlje star koliko i zemlja sama

Dakle, nije to neka stvar od juče. I nije to vezano samo za ove izbore. I ne tiče se to tek dnevne politike.

Bitka za stvaranje južne Republike Srpske na Jadranu traje sve ovo vrijeme. Godinama. Decenijama.

Sad gledamo sami finiš, kojim bi se dokinuo i faktički suverenitet države Crne Gore. A u tom finišu se ne biraju sredstva. Jer sa ruskom agresijom na Ukrajinu, otvara se pitanje i Drugog fronta, otvara se pitanje zabijanja NATO-u noža u leđa preko Crne Gore i u konačnici, otvara se pitanje izlaska Ruske Federacije i njene flote na toplo more.

I još gore, i još luđe, tek su počeli s dezintegracijom Crne Gore!

Jer eventualnom smjenom Mila Đukanovića, nestaće zadnji autohtoni titular crnogorske vlasti, koji ne ide po mišljenje u Beograd ili Moskvu. Parlament je pao, veći gradovi su pali, ostao im je Đukanović, preciznije institucija Predsjednika, e da bi krenuli u konačno razvaljivanje države.

Pa će se, ako pobijedi prosrpski Milatović, pritiskom daljinskog upravljača pristupiti fazi Dva. A faza Dva je promjena Ustava, popis i budući referendum. NATO Pakt? Pa baš ovih dana ideolozi “Evrope Sad“ poput Filipa Ivanovića pišu tekstove na temu “Čemu NATO“. Pripreme su, kažem u toku.

I onda, eto Srbiji dio južnog Jadrana kao kompenzacija za Kosovo. A što je srpsko, to je i rusko.

Snaga poricanja crnogorskog čovjeka

Ne vjerujete?

A jeste li vjerovali da će na čelo antifašističkog Nikšića doći neočetnik koji se obožava slikati sa šubarom i kokardom? Jeste li vjerovali da će se samozapaljivi trajekt zvati “30. avgust“ po danu kraha nezavisne Crne Gore i pobjede litijaških kontrarevolucionara? Jeste li vjerovali da će u Budvi biti zabranjen nastup ukrajinskog benda jer izaziva “nelagodnost građana? Jeste li vjerovali da će ta ista “nelagodnost građana” dovesti do zabrane promocije knjige o stradanju Crnogoraca, i to u Kotoru? Jeste li vjerovali da će se po Crkvama Srbije raditi freskopisi đe su Bošnjaci prikazani kao zlotvori-ubice, a bivši apostolski premijeri kao anđeli?

Ako niste, onda sigurno ne vjerujete i nećete vjerovati kako je Beograd odavno imao dva svoja favorit-kandidata, a koji su izašli na megdan Đukanoviću u predsjedničkoj trci, a to su Andrija Mandić i Jakov Milatović. Sigurno ne vjerujete činjeničnom faktu da su dvojica izborno i statistička jača od jednog, pogotovo ako se u drugom krugu sabiraju njihovi glasovi.

I vaše je pravo dok vam se zemlja utapa u srpski svet da ne vjerujete činjenicama i istini, jer i činjenice i istina ne prijaju uz jutarnji “dojč”.

Ali sam siguran da je takva vrsta poricanja nezabilježena u modernoj povijesti.

A šta ako je ljubav prema Šešelju veća od ljubavi prema nezavisnoj Crnoj Gori?

No, sve mi ovo govori o nečem drugom:

Vidite, svako normalan je upirao prst na ratnog zločinca Šešelja, neočetničkog istoričara Rakovića i druge štetočine koje podržavaju Jakova Milatovića. I svako normalan je urlao, ljudi ako su ovi i drugi zlotvori na strani “Evrope sad” i Milatovića, onda je normalno da ćemo glasati za Milu Đukanovića.

Osim ako…

Pa osim ako je Vučićev tim analitičara, stratega i anketara tačno u glavu prebrojao one koji su za neočetnike u Crnoj Gori, a izlaze na izbore shvatio jednu stvar – VIŠE IH JE OD ONIH KOJI ŽELE GRAĐANSKU NEZAVISNU CRNU GORU! Pa su onda Šešelj i Raković zapravo politička reklama i način da se pobijedi Đukanović. Izgleda strašno, ali šta ako je tako??? Jer nemojte zaboraviti, Šešelj ne smije da pisne, a bez da se ne konsultuje sa Vučićem, a kamo li da izađe na njihove medije i javno da podršku Milatoviću. Dakle, radi se to što se radi u beogradskoj kuhinji, ne da se ocrni Milatović, nego upravo zato što je četnička podrška Jakovu jača od zdravog razuma na terenu u Crnoj Gori.

I meni je u ovoj priči jasno i logično da četnici i putinofili žele smjenu Mila Đukanovića na uštrb srpskog sveta, ne bi li razvalili građansku Crnu Goru. Ali zašto, zašto joj smrt žele pojedine NVO, ćutolozi i novinari, koji će sutra pod nekim crnogorskim Dodikom biti stavljeni sa one strane zakona, e to mi nikad jasno biti neće?! Mazohizam ili ludilo?

Ili se zaista građani Crne Gore moraju jednog dana probuditi u svojoj zemlji koja će se zvati Južna Republika Srpska da bi sabrali dva i dva?

Ni to ne vjerujete?

Dobro. Samo nemojte kasno da kukate, đe ste bili i šta radili u nedjelju 2. aprila, kad vam počnu praviti Republiku Srpsku Crnu Goru.

(CdM)