Skip to main content

ĐORĐE SUBOTIĆ: Punoletstvo hrtkovačkog sindroma

Izdvajamo 03. мај 2010.
3 min čitanja

Šestog maja (Srpska pravoslavna crkva po julijanskom kalendaru slavi Đurđevdan) navršiće se osamnaest godina kada je u Hrtkovcima na zboru građana u prisustvu samozvanog vojvode dr Vojislava Šešelja, predsednika Srpske radikalne stranke, „ozvaničeno“ proterivanje građana nesrpske nacionalnosti iz višenacionalne Vojvodine. Toga dana je pročitan spisak 17 „nepodobnih“ građana hrvatske nacionalnosti, koji su pod pretnjama pojedinih izbeglica ubrzo morali da se isele, a 20 porodica hrvatske nacionalnosti nasilno je izbačeno iz svojih domova.
Vojvođanski klub (organizacija civilnog društva građanki i građana Vojvodine) očekuje da se više nikad neće ponoviti da ljudi samo zato što su druge nacije i vere budu primorani da se sele iz mesta koje su odabrali za svoj zavičaj. Nacionalističko zlo i isključivost za vreme režima koji je bio na vlasti do 2000. godine, naneli su nam mnoge nevolje. Na ovim prostorima u „zemlji koja nije bila u ratu“ pucalo se, pretilo, ratovalo, ubijalo… Nasilno je promenjena struktura stanovništva, mnoga vojvođanska mesta više nisu ista kao pre ustoličenja Slobodana Miloševića na vlasti u Srbiji. Nema više starih komšija. Mnogima je jedini greh bio što nisu „srbi“ i „pravoslavci“ i što su imali lepe kuće i stanove. Na njihovim mestima i u njihovim kućama su sad neki drugi ljudi, koji su takođe morali da „sklone“ glave iz svog zavičaja iz sličnih nacionalističkih poriva. Ta mesta u Sremu odavno već nisu sa većinskim hrvatskim stanovništvom. Vojvođanski Hrvati bili su nedužna žrtva besmislene agresije i rata.
Podsećanje na ovaj šesti maj u Hrtkovcima, a svako mesto „ima neki svoj dan“, podsećanje je na odgovornost prethodnog režima. Potpirivana je nacionalna netrpeljivost i mržnja i vladalo je pravo ludilo. Bio je to svojevrstan pakao na zemlji! Ljudi u čijem je prisustvu to rađeno, nagrađivani su mestom potpredsednika Vlade i drugim visokim funkcijama. „Pravna“ država Srbija nije štitila svoje građanke i građane (pripadnike druge nacije i vere), nemo su posmatrane nevolje i nadaće ljudi, koji su pod pritiskom i pretnjama bežali glavom bez obzira. Ali, nije bilo samo nemih posmatrača, bilo je i onih koji su digli svoj glas protiv zla koje nas je zadesilo. Nažalost, bili su usamljeni, bez zaštite države!
Danas, osamnaest godina nakon svi tih događanja moramo se upitati kakav je bio učinak onih koji su vladali našim sudbinama. Na svu sreću sve je završeno, ali ostaju traume, izgubljeni rođaci, prijatelji i komšije. Ostaje i opomena da se to nikome više nikada ne ponovi.
Na ovu osamnaestogodišnjicu „Hrtkovačkog sindroma“ deset godina posle dolaska demokratskih vlasti prilično toga se promenilo, ali inspiratori zla i njihovi izvršioci, kao i organizatori „humanog“ preseljenja naroda nisu kažnjeni. U Srbiji se pred domaćim pravosuđem ne vodi nijedan proces protiv onih koji su proterivali neistomišljenike, i to samo zato što su druge vere i nacije. Punoletstvo ove tragedije je prilika da se upitamo da li smo nakon osamnaest godina zreliji i odgovorniji kao društvo? Zašto se država Srbija nikada nije izvinila svojim bivšim državljanima koji su spasavajući život pobegli iz nje, kao i onim vojvođanskim Hrvatima koji su ostali ovde, a nikad neće zaboraviti muke i patnje koje su pretrpeli zbog nacionalnog ludila? Izvinjenje za ove sramne događaje od strane države nikad nije došlo.
Vojvođanski klub insistira da se konačno pred istražnim i pravosudnim organima Srbije pokrene postupak protiv odgovornih za nasilno proterivanje ljudi po nacionalnoj i verskoj osnovi. Ne možemo biti zadovoljni činjenicom da se postupak vodi samo protiv jednog čoveka pred Haškim tribunalom, a u Srbiji se postupci ne vode, kao da se ništa nije dešavalo pre osamnaest godina. Srbija se sprema za pridruživanje evropskom društvu i mora se suočiti sa svim aspektima svoje ružne prošlosti. Jedan od njih je i proterivanje ljudu zbog različitog mišljenja, nacije ili vere. Zato je neophodno da republički parlament deklaracijom osudi proterivanje nesrpskog stanovništva iz Vojvodine i izvini se svim građankama i građanima koji su pretrpeli torturu pre osamnaest godina. To Evropa za sada ne traži od nas, ali to treba učiniti zbog nas samih. Ovo suočavanje je neophodno zbog nas samih, građanki i građana Srbije, i proglasiti dan sećanja na te ružne događaje.
Čuvajmo svoje komšije! Inspiratori i izvršioci zla moraju snositi odgovornost!

Autor je predsednik Vojvođanskog kluba