U Beogradu je prošle godine objavljen „Dnevnik samoće“ Vidosava Stevanovića, koji je po povratku iz egzila u Parizu nekoliko godina bio naš sugrađanin. Žestoki protivnik Miloševićevog režima, Stevanović je bio prisiljen da bježi iz Srbije, pa krajem 1991. odlazi s porodicom u Grčku. Odsjeli su u nekom jeftinom hotelu bez grijanja u Gevgeliji, gdje su piščevi prijatelji čekali makedonsku smjenu carinika da se može proći bez rizika. Njihov šestogodišnji sin dobio je upalu grla s visokom temperaturom. Ležeći u mraku, Vidosav je čuo glas svoje inače „potpuno nezlobne“ žene: „Mrzim Dobricu Ćosića, stvaraoca tog projekta koji će pobiti hiljade dece. Mogla bih ga ubiti. U svakom slučaju želim da umre!“ „Ne“, rekao je Vidosav. „Ja želim da on živi dugo. Da dočeka propast svog projekta. Da mu majke poginulih pljunu u lice. Da ga bogalji optuže za zločine koje su sami, u njegovo ime, počinili. Da mu čitaoci vraćaju knjige, bacajući ih u dvorište kao Hamsunu nekada, da mu kuća bude zatrpana tom gomilom sopstvenih laži.“

Stevanović  je na tom mjestu naknadno stavio fusnotu u kojoj je napisao: „Pogrešio sam kao i svaki put kad sam pokušavao biti prorok. Ćosića niko nije okrivio ni za šta ni posle izgubljenih ratova. Majke ga nisu optužile za svoju decu koja su uzalud poginula, čitaoci mu nisu vratili knjige, moralno nije doveden u pitanje, krivično pravo ga je zaobišlo…“

Današnji listovi (srijeda) objavili su vijest da je Dobrica Ćosić primljen na Vojnomedicinsku akademiju u Beogradu zbog srčanih smetnji. Devedeset mu je godina, u dubokoj je starosti, i možda bi ga, poslije svega, trebalo ostaviti na miru. Ali, Srbija, izgleda, ne može bez njega. Ćosićeve knjige se štampaju u velikim tiražima, njegovi intervjui se objavljuju u nastavcima. Nenad Čanak, lider Lige socijaldemokrata Vojvodine, izrekao je ovih dana teške optužbe na račun „duhovnog oca nacije“. Ocijenivši da je Srbija „uništena i upropaštena“ i kao država i kao društvo, Čanak je za to okrivio „one koji su svojim projektima osramotili srpski narod i zakopali ga u živo blato“. Za srpsku nacionalističku ideologiju je rekao da je ona „autohtoni produkt“ Dobrice Ćosića, izrazivši nadu da će ga stići ruka pravde. Međutim, od pravde u ovom slučaju nema ništa. S tom činjenicom se pomirio i Vidosav Stevanović kad je u „Dnevniku samoće“ napisao da Ćosić „moralno nije doveden u pitanje, a krivično pravo ga je zaobišlo“.

Ćosić je bio predvodnik zlih staraca iz Srpske akademije nauka i umetnosti. Oni su crtali karte etničke podjele u kombinaciji sa „humanim“ preseljenjem stanovništva, tražili po svaku cijenu osvajanje tuđih teritorija i svemu tome dodavali cijenu u ljudskim životima, koju je trebalo platiti da bi se ostvarili njihovi nacionalni projekti. Ispostavilo se na kraju da su bili samo dobrovoljni davaoci tuđe krvi. Ćosić je uspio uvjeriti Srbe da su oni kroz historiju bili žrtve međunarodne zavjere i da ni nakon Miloševićevih izgubljenih ratova njihove bitke nisu konačne. A takvo prorokovanje „duhovnog oca nacije“ ne može se tek tako ignorisati, ono sugeriše da će Srbima trebati generali kojima će uzor biti Ratko Mladić.

Čovjek koji je o svemu davao svoj sud, nije se direktno izjašnjavao oko toga da li je Mladić heroj ili zločinac. Ostao je uzdržan i nakon Mladićevog hapšenja. Međutim, poznata je njegova izjava u kojoj on tvrdi da tačno zna istinu o zločinu u Srebrenici i da se „ona razlikuje od do sada poznatih činjenica“. „Nije u Srebrenici izvršen genocid, Srbija nema nikakve odgovornosti za taj zločin. Ja to tačno znam“, ističe Ćosić. Partizan koji je napisao „Daleko je sunce“ nije više bitan. Njegove štete više niko i nikakvom kaznom ne može popraviti. Međutim, Srbiji nije svejedno kako će se Mladić braniti u Haagu. Da li će glumiti Robina Hooda u nešto krvoločnijoj, srpskoj verziji, čovjeka koji je „branio svoj narod“, nemilosrdno ubijajući Bošnjake i Hrvate, ili će uvjeravati Tribunal da je, izuzev povremene neposlušnosti, uglavnom izvršavao naloge koje je dobijao iz Beograda?

Početkom 90-ih golema većina Srba s obje strane Drine podržavala je Miloševića i praktično glasala za rat. Većina ih je pritom mislila da neće biti mnogo krvi, da će rat gledati na televiziji i da će Srbi brzo riješiti stvar u svoju korist. Danas, dvadeset godina kasnije, za stanje u kojem se nalaze Srbi okrivljuju druge. Rajko Petrov Nogo, Mladićev zemljak i, kako ga predstavljaju, jedan od „najgrlatijih“ srpskih pjesnika, lamentirao je ovih dana u Trebinju nad sudbinom „oklevetanog“ srpskog naroda, koji je „od žrtve pretvoren u krvnika“, a „njegovi krvnici u žrtve“. Nogo je sudbinu generala Mladića uporedio s tragedijom Shakespearovog kralja Leara.

Ovdje dolazimo do komplikovanog raspleta. Milošević je u Haagu tvrdio da je slijedio političku volju srpskog naroda. Imajući u vidu masovnu suglasnost tog naroda sa vlastitim režimom, niko ne može reći da je Milošević tada lagao. Proteklih dana smo vidjeli kakvu podršku Ratko Mladić ima u Republici Srpskoj, pri čemu se otvoreno isticalo da je ona njegova tekovina, te da Dodik i cijela vladajuća bulumenta imaju zahvaliti Mladiću što su danas na vlasti. Ako Srbi u Republici Srpskoj uspostavljaju znak jednakosti između sebe i generala Mladića, da li to podrazumijeva i njihovu suglasnost sa zločinima koje je Mladić počinio u njihovo ime? Ili je sve to, kako u Trebinju reče pjesnik Nogo, psihijatrijska, a ne politička stvar?

(Oslobođenje)