Studenti u blokadi Univerziteta u Novom Sadu proglasili su bojkot nastave u znak solidarnosti sa profesorkom novosadskog Filozofskog fakulteta Jelenom Kleut, kojoj je, budući da nije izabrana u zvanje redovne profesorke, ove sedmice uručen otkaz. Prethodno su profesori i studenti Filozofskog fakulteta organizovali miran protest u znak podrške koleginici kojoj se, kako kažu, režim na ovaj način sveti zbog toga što je podržavala i aktivno učestvovala u prošlogodišnjoj studentskoj pobuni. Ubrzo je dekan ove visokoškolske institucije, drugi put za šest mjeseci, pozvao policiju i pustio je da uđe u zgradu fakulteta.

„Na Filozofskom fakultetu u Novom Sadu praktično nema nastave, zato što su studenti u blokadi, upravo zbog paradigmatičnog slučaja koleginice Kleut, proglasili bojkot. Trenutno čekamo odgovor suda na zahtjev advokata profesorke Jelene Kleut o određivanju privremene mjere, koja podrazumijeva njen povratak na posao do završetka sudskog postupka. Iako bi uskoro trebalo da počnu januarski i februarski ispitni rok, atmosfera na fakultetu je nikada gora“, kaže za Slobodnu Bosnu profesor Filozofskog fakulteta u Novom Sadu, novinar Dinko Gruhonjić.

SB: Zašto – nikad gora?

GRUHONJIĆ: Zato što je, kao odgovor na protest profesora i studenata povodom izbacivanja sa posla profesorke Kleut, dekan Milivoje Alanović opet pozvao policiju da interveniše. Prvi put se to dogodilo krajem avgusta, početkom septembra prošle godine, kada je, takođe na poziv dekana i poslovodstva, policija provela dvije sedmice u zgradi novosadskog Filozofskog fakulteta. Oba slučaja su najveća sramota u istoriji ove visokoškolske ustanove, koja je, podsjećam, osnivač Univerziteta u Novom Sadu.

Bio sam tog dana sa svojim studentima i kolegama u holu fakulteta i teško mi je da vam prepričam sve što sam vidio i doživio. Ubrzo nakon poziva dekana, policija je počela da nadire sa svih strana: njih pet stotina opkolilo je pet stotina studenata i profesora i krenulo je batinanje. Interventna jedinica policije i žandarmerija pod punom opremom za razbijanje demonstracija ušli su ne samo kroz glavni ulaz fakulteta, nego i kroz centralnu čitaonicu, čija vrata im je otvorio onaj koji ih je i pozvao. Bez milosti su nas gurali i tukli, razbijali noseve, glave, ruke, noge. Scene koje ste vidjeli podsjećaju na najmračnije periode u istoriji čovječanstva.

SB: Kakvo se to “zlo” krije na novosadskom Filozofskom fakultetu?

GRUHONJIĆ: Zlo je onaj ko je pozvao policiju na fakultet. Broj policajaca i njihova brutalnost pokazuju da je mafijaški, zlikovački ražim toliko uplašen da je izgubio svaki kompas. Protest je, podsjećam, organizovan unutar kampusa Univerziteta, unutar, dakle, nečega što je autonomna univerzitetska teritorija i gdje policiji nije mjesto. Nasilje koje smo gledali početkom septembra prošle godine, kada su profesore, studente i građane koji su demonstrirali unutar kampus Univerziteta gušili suzavcem i na njih bacali zabranjeni gas…

SB: Kakav zabranjeni gas?

GRUHONJIĆ: Studenti i profesori Prirodno-matematičkog fakulteta nepobitno su utvrdili da je policija tih dana upotrebila gas veoma opasan po zdravlje. Očito, zlo se vratilo kući.

SB: Što to znači?

GRUHONJIĆ: Znači da se zlo koje je devedesetih godina prošloga vijeka režim Slobodana Miloševića izvozio u susjedne države sada vratilo kući. Aleksandar Vučić više nema takozvanu JNA, nema moć i silu da ratove i nasilje eksportuje u susjedstvo, i jedino što mu preostaje je da pokuša da izazove rat u Srbiji.

Podjećam da je pobuna u Srbiji krenula upravo sa Filozofskog fakulteta u Novom Sadu. Naime, 1. novembra 2024. godine, nakon ubistva 16 ljudi koji su se našli pod nadstrešnicom na novosadskoj Željezničkoj stanici, naši studenti i mladi aktivisti iz organizacije Studenti protiv autoritarne vlasti prvi su Srbiju pozvali na proteste. Kroz suze i bijes, apelovali su na građane da izađu na ulice i zaustave zločin koji će se nesumnjivo ponoviti. Bili su svjesni da je praktično cijela Srbija pod tom nastrešnicom.

Vučić tu pobunu očito ne može da zaboravi Novom Sadu, zato se sveti. To će ga, siguran sam, neminovno odvesti u političku propast.

SB: Kako?

GRUHONJIĆ: Vučić će na Novom Sadu slomiti zube. Nisam religiozan, ali mislim da bi to bila nekakva višnja pravda; tim prije što znamo da je velikosrpski kleronacionalizam, pored Beograda, svoj krvavi pohod suštinski započeo upravo u Vojvodini, u Novom Sadu, tzv. jogurt revolucijom, ljeta i rane jeseni 1988. U tom smislu, krug se zaista zatvara.

SB: Prije zatvaranja kruga, u Beograd su stigli europarlamentarci; jedan od njih, Slovenac Vladimir Prebilič, došao je u Novi Sad i, pored ostalog, vidio policiju na Filozofskom fakultetu. Očekujete li da se, nakon posjete delegacije Evropskog parlamenta, režim makar malo povuče?

GRUHONJIĆ: Vladimir Prebilič, koji je i profesor univerziteta, istinski je bio zgranut onim što je vidio u Srbiji. Nisam sa njim razgovarao, moje kolege jesu, pa znam da je slovenačkom parlamentarcu i profesoru bilo veoma teško da razumije šta se zapravo dešava. Ljudima koji dolaze iz uređenih evropskih zemalja nije lako objasniti stepen represije, nezakonitosti, pritisaka i ludila sa kojima se građani Srbije svakodnevno suočavaju. Nema sumnje da će sve to što su evropalamentarci ovdje čuli i vidjeli utjecati; uostalom, već je uticalo.

SB: Na koji način je uticalo?

GRUHONJIĆ: Vidjeli ste prošlogodišnju rezoluciju Evropskog parlamenta, kao i Izvještaj Evropske komisije o napretku Srbije. Nikada lošiji izvještaj, nikada oštriji tonovi upućeni Vučićevom režimu. U Briselu je dugo dominirala politika ‘stabilokratije’, koju je uvela bivša njemačka kancelarka Angela Merkel. Međutim, ta logika, makar kada je riječ o Srbiji, odavno ne vrijedi, pa je EU konačno priznala ono što je, baš kao i mi, odavno znala: da Vučić Srbiju ne vodi u evropskom smjeru, naprotiv. Najzad, i njegove izjave upućene poslanicima EP pokazuju da mu na pamet ne pada članstvo naše zemlje u Evropskoj uniji; tim prije što bi to podrazumijevalo i Vučićevu krivičnu odgovornost ne samo za sav kriminal posljednjih trinaest godina, nego i za djela koja nikada ne zastarijevaju: upetljanost u ratne zločine, u što je takođe bio uključen.

SB: U što konkretno?

GRUHONJIĆ: U najmanju ruku u politiku Srpske radikalne stranke, i to kao njen generalni sekretar. Tek ćemo da vidimo šta je tačno Aleksandar Vučić radio na Jevrejskom groblju iznad Sarajeva – i kada je riječ o ‘Sarajevo safariju’, i kada je riječ opsadi tog olimpijskog grada, koja je, na kraju 20. vijeka, trajala bezmalo četiri godine.

SB: Predsjednik Vučić je nedavno demantovao bilo kakvu vezu sa ‘Sarajevo safarijem’.

GRUHONJIĆ: Odavno se ne obazirem na to što Aleksandar Vučić priča, zato što polazim od veoma jednostavne i hiljadu puta dokazane teze: jedino što Vučić zna da radi je da laže. On laže i kad spava. Laž je njegova politika, baš kao i primitivna propaganda koja, nažalost, neko vrijeme uspijeva da zamuti vodu. Taj neprekidni niz besprizornih laži i napada na one koji govore istinu i koji se bave činjenicama – pogledajte samo napade na novinare i njegove političke oponente – služi za stvaranje atmosfere u kojoj građani više ne znaju šta je laž a šta istina. To postaje irelevantno. Zahvaljujući propagandi o kojoj govorim, Vučić vjeruje da je pobijedio, čime i društvo i sebe dovodi do tačke ključanja.

U svakom slučaju, ako govorimo o eventualnim zločinima, na njemu je teret da dokazuje vlastitu nevinost. Istina se ne može sakriti tako što ćete zastrašivati, hapsiti ili fizički likvidirati one koji o njoj javno pišu i govore. Režim očito ne razumije da pojačavanjem represije sebi kopa sve dublju jamu.

SB: Predsjednik Vučić je, kažete, odustao od evropskog puta. Ipak, ove sedmice je naredio formiranje nove grupe, čiji će zadatak biti vraćanje Srbije na evropski kolosek. Zašto u to ne vjerujete?

GRUHONJIĆ: Zato što Vučić ne vodi i nikada Srbiju nije vodio u EU. Političari poput njega bježe od EU zato što znaju da zemlje članice potpadaju pod jurisdikciju evropskog tužilaštva, na čijem je čelu tužiteljka Laura Kövesi. Da ne idemo dalje, evo, pitajte Andreja Plenkovića koliko je njegovih ministara završilo u Remetincu. A završili su u tom zatvoru upravo zato što je Hrvatska članica Evropske unije i što je evropsko tužilaštvo vršilo pritisak na domaće institucije da sprovedu istrage do kraja. Zamislite sada evropsko tužilaštvo koje bi imalo istu nadležnost u Srbiji! Pa, postojeći zatvorski kapacitet ni izbliza ne bi bili dovoljni za sve koji su ovu zemlju opljačkali. Zato Vučić neće u EU.

SB: Ima li Srbija mehanizme i kapacitet da države regiona zaustavi u evropskim procesima?

GRUHONJIĆ: Ima želju, posebno ako govorimo o Bosni i Hercegovini i Crnoj Gori. U tim državama, ne žalost, pored želje, Vučić ima i poluge koje je postavio i u Banjaluci i u Podgorici. Govorim o domaćim izdajnicima poput Milorada Dodika ili četničkog vojvode Andrije Mandića. Naravno, od velike pomoći mu je agentura velikosrpskog kleronacionalizma – državna Crkva Srbije, pomoću koje Beograd utiče na unutrašnje prilike u obje države.

Sa druge strane, ne smijemo zanemariti uticaj i ulogu same EU i njenu spremnost da i u tom smislu upozori Aleksandra Vučića. Sudeći po izjavama zvaničnika Evropske komisije, na tom se polju stvari polako mijenjaju.

SB: Kako?

GRUHONJIĆ: Brisel poručuje da ima čvrstu namjeru da Crna Gora, Albanija i Moldavija uskoro postanu nove članice Evropske unije. Zapad ima jake mehanizme da u tome pomogne, da to sprovede; baš kao što ima moć da spriječi destrukciju provincijalnih političara poput Aleksandra Vučića. Sve zavisi od političke volje EU. Jer, uz puno uvažavanje, 2007. su Bugarska i Rumunija primljene u članstvo, što je bila prije svega politička i strateška odluka. Ukoliko EU to zaista želi, mogla bi pomoći integraciju država regiona; tim prije što je u postojećem haosu, upravo Zapadni Balkan trenutno najlakše rješiv problem.

SB: Zašto još ne znamo hoće li studenti u EU?

GRUHONJIĆ: Studenti su veoma heterogena grupa, ali i dosta apstraktan pojam. Među njima imate eurofanatika, ali i onih koji su nacionalisti i koji se protive članstvu Srbije u EU. Podsjećam da je riječ o mladim ljudima, koji, u političkom smislu, praktično ne znaju za bilo što osim za vlast Aleksandra Vučića. Ne zaboravite da je Vučić na vlasti već trinaest godina. Niko zaista još ne zna šta studenti tačno žele, gdje vide Srbiju. Ipak, znamo da su bicikl vozili do Strazbura, da su ultramaraton trčali do Brisela, ne do Sankt Peterburga, Moskve ili Pekinga.

SB: Dokle ste Vi trčali? Dugo ste neformalni neprijatelj broj 1 režima, simbol svih zala. Kako ste?

GRUHONJIĆ: Moja porodica i ja dugo trpimo agresiju i s pravom se osjećamo ugroženo. Zastrašujući je stepen dehumanizacije kojoj smo izloženi. Pritisci sasvim sigurno ostavljaju traga, a to koliku ćemo cijenu platiti, tek ćemo da vidimo. Riječ je o nečemu što nije sporadično, što je sistematsko i dugotrajno. Novinar sam i profesor, znam što znači propaganda, znam što znači dehumanizacija. Svestan sam da ova vrsta dehumanizacije prethodi fizičkoj likvidaciji. Jedino što pomaže je podrška prijatelja i kolega. Ne možemo se pretvarati da je to emocionalno beznačajno; istovremeno, odbijam da prihvatim da me to definiše ili da me parališe. Svjestan sam da su pritisci sredstvo disciplinovanja novinara, akademske zajednice, čitavog društva. Pokušavaju vas zastrašiti, ali povlačenje je luksuz koji sebi ne možemo priuštiti.

S obzirom na to da sam ponešto ipak pročitao i naučio i da ne bih da se učim na sopstvenim greškama, znam da smo suočeni sa zlom koje se u istoriji sporadično ponavlja. Ipak, ako je neko odlučio da vam naudi, ne smijete sjediti skrštenih ruku; morate se organizovati u svakom smislu i u zavisnosti od toga koja vrsta pritiska i sile će protiv vas biti primijenjena.

SB: Razumiju li to Vaši studenti? Razgovarate li o tome?

GRUHONJIĆ: Iako sam uvijek bio izložen pritiscima, to sam smatrao dijelom profesionalnog rizika. Međutim, u trenucima kada sam mislio da ću doživjeti nervni slom – period od marta 2024. godine, u vrijeme blokade Filozofskog fakulteta, kada su moj otkaz tražili kojekakvi huligani i obožavatelji ratnih zločinaca i kada je zaista bilo veoma teško – u pomoć su mi pritekli moji studenti. Sjećam se, to nikada neću zaboraviti, da su me, kada sam zaista mislio da ne mogu više, pozvali i rekli da su svi potpisali podršku, da ne brinem, da su uz mene. Evo, i danas mi je teško da o tome govorim… Za profesora ne postoji veći motiv i veće priznanje od činjenice da su njegovi studenti stali iza njega. Baš kao što sada stoje iza profesorke Jelene Kleut.

Tamara Nikčević (Slobodna Bosna)