Iako je odavno govorio o tome da će napustiti vodeću poziciju u Srpskoj naprednoj stranci, koja ima položaj dominantne političke partije u političkoj areni u Srbiji, najava predsjednika Aleksandra Vučića mnogima se činila neuvjerljivom i nevjerodostojnom. Iako činjenica da je odluka formalno provedena u Kragujevcu 27. maja, samo dan nakon fijaska Vučićeva kontramitinga u Beogradu, sama po sebi ne govori o uzročno-posljedičnoj vezi s beogradskim neuspjehom, ipak je jasno da je itekako vezana uz entropiju koja je počela razarati i stranku koja je kičma Vučićeve kontrole nad cijelom Srbijom.

Zašto se Vučićevo napuštanje stranke onima koji nešto znaju o ustavnom pravu i političkom sustavu nije činilo vjerojatnom? Jednostavno stoga što je politički sustav u Srbiji formalno sustav parlamentarne vlade, što znači da bi vlada trebala biti kolektivno tijelo izvršne vlasti, da ona proizlazi iz parlamenta i ovisi o postojanju parlamentarne većine, a da je predsjednik republike tek predstavnik suvereniteta, nosilac reprezentativne vlasti, s nešto formalnih ovlasti u procesu formiranja vlada, u situacijama parlamentarne krize i u uvjetima ratne opasnosti i izvanrednog stanja. Međutim, Ustav u Srbiji ne regulira ono što je regulirano u većini republika koje imaju sustav parlamentarne vlade – da predsjednik republike ne može biti niti član stranke, a kamoli njen predsjednik.

Vučićeva moć ne proizlazi iz Ustava Srbije

Maurice Duverger, veliki francuski ustavni pravnik, podučio nas je o tome što je “polupredsjednički sustav” kakav je na djelu u Francuskoj i jasno nas upozorio da koncept “kohabitacije”, o kojoj se u laičkoj publicistici često govori, zapravo ne znači mnogo. Francuska, u kojoj je normalno da je predsjednik Republike stranački lider, onda kad trenutni predsjednik kontrolira parlamentarnu većinu, funkcionira kao prezidencijalni sustav, a kad drugi akter kontrolira tu većinu, onda djeluje kao sustav parlamentarne vlade. Sadašnji predsjednik Emmanuel Macron možda je “kratak za većinu” (short of majority), ali njemu lojalna vlada funkcionira kao manjinska, a ne postoje okolnosti u kojima bi je “druga strana”, dakle, nacionalistički radikali oko Marine Le Pen ili lijevi radikali Jean-Luca Melenchona mogli formirati.

U sustavu parlamentarne vlade vlada dobiva investituru u parlamentu, parlament kandidatu za premijera, i to onome tko može okupiti parlamentarnu većinu, povjerava mandat da sastavi vladu i onda parlament potvrđuje kabinet koji je mandatar formirao. U Srbiji je posve providno da mandatar nije gospođa koju formalno oslovljavaju premijerkom, da ona ne odlazi u Skupštinu Srbije po potvrdu da ima većinu, da ona nije samostalno okupila tim, kojem je formalno na čelu te da trajanje njene funkcije ne ovisi o parlamentarnoj potpori, nego o tome kakvi su prioriteti onoga tko je stvarni nosilac vlasti – dakle, predsjednika Vučića.

Vučićeva moć, pak, ne proizlazi iz Ustava, nego iz činjenice da on kontrolira parlamentarnu većinu. Vlada Ane Brnabić nije kolektivno tijelo izvršne vlasti, koje suglasnošću ili većinom donosi samostalne odluke u području svojih ustavnih ovlasti, nego je ono što smo u sustavu jedinstva vlasti (skupštinskom sustavu) nazivali izvršnim vijećem, ili ono što u američkom prezidencijalnom sustavu politolozi duhovito nazivaju “kuhinjskim kabinetom”. Kad je formirana ta vlada, kao i prethodne vlade kojima je ista osoba formalno bila predsjednica, dakle, u vrijeme cijeloga Vučićeva predsjedničkog mandata, kabinet nije formirala Ana Brnabić, nego je to uvijek činio Vučić, a kad su se donosile relevantne odluke, njih nije donosio taj kabinet, nego Vučić.

Jača svoju nekontroliranu individualnu vlast

U tom kabinetu nije bilo i nije moglo biti rasprave, jer je takva vlada ovisila isključivo o Vučićevom povjerenju, a on je stvarno preuzeo prerogative Skupštine Srbije, koja može i ne mora zasjedati, u kojoj nema jasno definiranih odnosa manjine i većine, u kojoj nema niti naznake pokušaja uspostavljanja općeg interesa.

Nije razdoblje Vučićeva predsjedništva prvo i jedino u kojem vlada kao kolektivno tijelo izvršne vlasti nije niti postojala. Ona je postojala u vrijeme mandata Vućićeva prethodnika Tomislava Nikolića, koji nije kontrolirao parlamentarnu većinu, nego je i tada tu većinu nadzirao Vučić, prvo kao formalni potpredsjednik vlade, a poslije kao premijer. U vrijeme predsjednikovanja Borisa Tadića također nije bilo vlade u pravom smislu riječi, a Mirko Cvetković u četvorogodišnjem mandatu, kad je Tadić kontrolirao parlamentarnu većinu, bio je “predsjednik izvršnog vijeća”, koji se brinuo o financijama i ekonomskim pitanjima, a o politici se brinuo Tadić.

Ključna razlika između Tadićeva i Vučićeva predsjedništva u tome je što je Tadić, u granicama svojih moći, sudjelovao i izgradnji i kakvoj takvoj konsolidaciji političkih institucija, a Vučić institucije ne podnosi, rastače ih, a to čini kako bi ojačao svoju nekontroliranu individualnu vlast.

Kada će Ana Brnabić predsjedniku podnijeti ostavku?

Rastačući institucije, Vučić je na kraju rastočio i vlastitu stranku, a vjerojatno je i prije velike pljuske na pljusku beogradskog kontramitinga, shvatio da stranka koju je stvorio više ne ispunjava ciljeve koje joj pokušava zadati. Ona još uvijek kontrolira vlast diljem Srbije, ali se pokazalo da niti uz golem potrošeni legalni i ilegalni novac i uz zaustavljanje cijeloga javnoga i državnog sektora u cijeloj Srbiji i susjednim državama, koje Vučić kontrolira, ta stranka više nije sposobna stvoriti niti privid goleme potpore vođi.

Kad ne bi bilo očito da je Vučić shvatio kako je i njegova vlastita stranka postala žrtvom politike sustavnog razaranja institucija, što je on provodi, onda bi njegova ostavka na čelno mjesto u još uvijek dominantnoj stranci u parlamentarnoj areni imala relevantno značenje. U sustavu parlamentarne vlade uobičajeno je da je predsjednik stranke s parlamentarnom većinom ujedno i premijer, što bi značilo da je samo pitanje dana kad će Ana Brnabić predsjedniku podnijeti ostavku svoje vlade i prepustiti novoizabranome (novoimenovanome, precizno rečeno) predsjedniku dominante stranke mogućnost da on sastavi novi kabinet.

Nije situacija u kojoj je Vučić bio potpredsjednik vlade, a mlađi partner Dačić formalno premijer, jedina takva u povijesti, u sustavu parlamentarne vlade. Daleko se bolje pamti situacija iz listopada 1998. godine, kad je Gerhard Schroeder u Njemačkoj postao premijerom, a šef njegove Socijaldemokratske partije Njemačke s parlamentarnom većinom Oscar Lafontaine tek ministar financija u njegovoj vladi. Lafontaine je već u ožujku iduće godine morao otići iz vlade i s pozicije šefa stranke, a taj je položaj preuzeo najmoćniji stranački čovjek, dakle, Schroder. Lafontaine je uskoro napustio i SPD i završio na lijevoj margini njemačke parlamentarne arene.

Teško da je abdicirao u korist brata Andreja

U Velikoj Britaniji, gdje su stranke dio privatnoga, a ne javnog prava, ipak je stvoren ustavni presedan da odmah nakon što izgubi mjesto šefa stranke premijer podnosi ostavku i monarh, načelno, u najkraćem roku premijerom proglašava onu osobu koja je preuzela vođenje stanke. Takvi običaji vrijede u velikoj većini sustava parlamentarne vlade. Ako Vučić nije više šef stranke, reći će oni politolozi koji se uzdaju u normativizam, on više ne kontrolira parlamentarnu većinu, pa novi šef stranke mora imati animus – volju da preuzme izvršnu vlast, pa zato mora u ruke dobiti i corpus, mora biti u poziciji da stvarno upravlja javnim politikama u zemlji.

Naravno da u ovom trenutku nitko niti ne očekuje ostavku formalne predsjednice vlade, niti itko misli da novi formalni predsjednik SNS-a Miloš Vučević stvarno misli da je postao centralnom figurom u političkom sustavu. Ipak, malo je vjerojatno da su u pravu oni koji misle da je Vučić abdicirao u korist vlastitog brata Andreja, koji da bi posredstvom Vučevića upravljao strankom. Kad preuzmete upravljanje izvršnim poslovima, to ne možete raditi prividno, jer vas situacija sili da sami preuzimate odgovornost i da donosite odluke, a kad se taj mehanizam zavrti, niti oni koji su u igru ušli samo zbog lojalnosti ne mogu u njoj ostati lojalni gospodaru iz sjene.

Najbolji primjer za to je situacija iz Hrvatske od prije 14 godina, kad je Ivo Sanader 1. lipnja 2009. objavio da se povlači sa stranačkog vrha i premijerske pozicije, a svojom je nasljednicom imenovao Jadranku Kosor, koju je stranački skup potvrdio aklamacijom, a ne glasanjem. Bilo je potrebno samo razdoblje od sedam mjeseci, do 3. siječnja 2010. godine, da se sukob bivšega ključnog donosioca odluka i nove premijerke, koja se osamostalila, od latentnog pretvori u otvoreni, a nakon toga samo vrlo kratko vrijeme pa da Sanader nestane iz političke arene i preseli se na stranice crne kronike.

Uništavanje svake čvrste tačke u društvenoj shemi

Ne treba se zavaravati, Miloš Vučević nije kao Jadranka Kosor, osoba koja će shvatiti da ima snage donositi teške odluke i da ne treba podnositi pritisak onoga koji se sam odrekao formalne političke moći. O čemu se radi u slučaju Vučević vjerojatno je između redaka izgovorio sam predsjednik Vučić, opisujući formalnog nasljednika kao vješta i kvalificirana odvjetnika. Odvjetnici zagovaraju, a ne donose odluke, odluke donose njihovi klijenti, a jedan od poslova za koji su odvjetnici itekako kvalificirani je posao “prinudnog upravitelja”, koji vodi proces stečaja i likvidacije nekoga pravnog subjekta.

Kad je definitivno shvatio da SNS više ne obavlja funkciju koju joj je namijenio – da bude mreža uz pomoć koje se, posredstvom regionalnih povjerenika, koji nemaju vlastitog legitimiteta, kontrolira cijela zemlja, nego ovi ovise o tome što vođa na njih prenosi dio svoje karizme – Vučić se odlučio odreći se čak i takve, uvjetno rečeno, institucionalizirane stranačke organizacije i osloniti se na personalistički pokret, podložan isključivo njemu.

Nakon tragičnih događaja od prije mjesec, ubojstava u osnovnoj školi i provincijskoj regiji nadomak Beogradu, najprecizniju definiciju onoga što se dogodilo Srbiji nije dao neki sociolog, nego liberalni demokrat i ekonomski pisac Miša Brkić, primijenivši na stanje u Srbiji klasičnu paradigmu sociologa Emila Durkheima. Jasno je opisao krizu morala i anomiju u društvu, kao posljedicu razaranja vladavine prava i uništavanja svake čvrste točke u društvenoj shemi, koja može biti orijentir ljudima za ispravno ponašanje.

Ratna retorika kao način da se odgodi suočavanje

Ponudio je i lijek: jačanje vladavine prava i povratak institucijama. Naravno, Vučiću ni na kraj pameti nije poslušati mudri savjet Miše Brkića, jer zna da bi politika koju on predlaže bila ljekovita za Srbiju, ali suicidalna za njega i njegovo samovlašće. Ostavka Vučića s mjesta predsjednika SNS-a nije, naravno, prvi korak u jačanju institucija, stvaranjem institucije političke stranke, koja bi onda generirala o predsjedniku države neovisnog premijera, nego upravo suprotno, razaranje i ono malo institucionalnoga što je u okviru SNS postojalo.

Nije slučajno da taj Vučićev iskorak prema potpunoj individualizaciji vlasti, u kojoj “ne treba posrednika između vladara i naroda”, kako je to mislio i intelektualno skromni Vučićev prethodnik Aleksandar Karađorđević, kad je ukidao parlametarizam i uvodio Šestojanuarsku diktaturu 1929. godine, koincidira s prijelazom na ratnu retoriku, što je Vučiću, svojom nedovoljno promišljenom politikom omogućio premjer Kosova Albin Kurti. Ta ratna retorika samo je način da se odgodi suočavanje s anomijom u koju je zapalo društvo u Srbiji, a ona težinu tog suočavanja neće smanjiti, nego će samo odgoditi trenutak suočavanja.

(Al Jazeera Balkans, foto: N1)