Da nije bilo reakcije bivše hrvatske premijerke Jadranke Kosor i ponekog teksta u liberalnim hrvatskim medijima, mogli bismo govoriti o višednevnoj sramotnoj „gromoglasnoj tišini” o najvećem javnom beščašću političke elite Hrvata u BiH. Činjenica da je Dragan Čović sa svojim sljedbenicima u Domu naroda bosansko – hercegovačke Parlamentarne skupštine glasao za inicijativu Kluba srpskog naroda, kojim se traži poništenje odluke bivšega Visokog predstavnika Međunarodne zajednice u BiH Valentina Inzka i njihovo pristajanje uz stav da je njegova odluka razlog blokade Doma naroda, Čovića de facto isključuje iz kruga proeuropskih i atlantski orijentiranih političara.

Zašto službeni Zagreb o tome šuti? Odgovor je relativno slojevit. Najjednostavnije bi bilo reći da je Vlada ograničena činjenicom da sadašnji predsjednik Republike Zoran Milanović podupire Čovićevu politiku i da se suprotstavlja europskoj i atlantskoj politici koja pokušava konsolidirati BiH kao održivu i jedinstvenu državu.

Milanović ne krije da jedini u Europi (osim trenutne mađarske administracije) prihvaća Dodika kao legitimnog sugovornika o rješavanju odnosa u BiH, štoviše, da smatra kako je on sugovornik s kojim Hrvati u BiH mogu u trenutku sve dogovoriti i biti sigurni da će on provoditi dogovoreno, a da su jedini problemi u Sarajevu i među bošnjačkom političkom elitom. Zato Milanović zagriženije nego Dodik, koji je formalno lansirao tu ideju, zagovara koncept kako bi preuređenje BiH trebali dogovoriti Dodik, Bakir Izetbegović i Čović, i to za stolom s turskim predsjednikom Erdoganom, s njim i Aleksandrom Vučićem.

Milanovića i Čovića savršeno ne zanima realno stanje međunacionalnih odnosa u BiH, ne zanima ih da u entitetu kojim Dodik danas vlada, uz tutorstvo Beograda i Moskve, ne živi niti četvrtina predratnih Hrvata, a što su svi osim današnje većine u tom entitetu politički obespravljeni. Njega, kad je riječ o izbornom zakonodavstvu, ne zanima niti judikatura Europskog suda za ljudska prava, štoviše, javno govori kako se taj Sud nije imao što miješati u pitanje izbornog zakonodavstva u BiH. Činjenica je da danas HDZ BiH ima veći utjecaj na formiranje većinskih političkih stavova u Hrvatskoj, nego što centristička politika šefa HDZ-a i premijera Andreja Plenkovića ima utjecaja na politiku elite Hrvata u BiH, a činjenica je i to da predsjednik Milanović sustavno, zagovarajući radikalno nacionalističke i kvazisuverenističke pozicije, nastoji slabiti poziciju Vlade i utjecati na njene političke pozicije i radikalizirati politički diskurs u Hrvatskoj.

Hrvatska državnu politiku podređuje interesu elite bh. Hrvata

Međutim, to nije jedini razlog „diplomatske strategije” koju je prihvatio premijer Plenković, koja je vrlo prepoznatljiva u ovoj „gromoglasnoj šutnji”, a koju je najbolje opisao ministar vanjskih poslova Gordan Grlić Radman, nakon onog sastanka Vijeća ministara vanjskih poslova EU, na kojem se raspravljalo o inicijativi njemačkoga tehničkog ministra vanjskih poslova Heika Maasa, koji je na kraju svog mandata inicirao uvođenje europskih sankcija prema Miloradu Dodiku. Na pitanje je li Dodik protivnik ili prijatelj, Grlić Radman je odgovorio da je Dodik činjenica. Takav „pragmatizam”, zaoštren „pragmatičnom” šutnjom o Čovićevu pridruživanju povijesnom revizionizmu u BiH, sjajna je ilustracija stanja, ali ne i objašnjenje izvora.

Problem koji dovodi do izostanka racionalne reakcije hrvatske politike na protueuropsko ponašanje Dragana Čovića proizlazi iz ključnog defekta hrvatske politike prema BiH. Hrvatska nema državne politike prema najvažnijoj susjednoj državi, i to državne politike koja bi bila vođena državnim interesima, a temeljila bi se na hrvatskom državnom interesu da BiH funkcionira kao jedinstvena, održiva, funkcionalna država i da kao takva bude dio europskih integracijskih procesa i euroatlantskih struktura.

I doista, hrvatski će politički predstavnici načelno verbalno zagovarati taj interes, premijer Plenković će o tome govoriti vrlo rječito, vrlo uvjerljivo. Njegova retorika o tome da je europskom politikom, zalaganjem za uspostavljanje europskih vrijednosti i europskih standarda, moguće promijeniti dominantnu igru i prijeći iz igre nulte sume u igru s pozitivnim rezultatom, vrlo je racionalna, ali ostaje na razini načelnoga. Na primjeru, kakav je Čovićev ispad, vidi se da ona ne funkcionira, a da Hrvatska svoju državnu politiku podređuje interesu elite bosansko – hercegovačkih Hrvata. Naglašeno je, interesu elite, koja Hrvate vidi samo u onim kantonima s hrvatskom većinom, odnosno onima koje je na ovogodišnju obljetnicu genocida u Srebrenici posjetio predsjednik Milanović, iscrtavajući granice „trećeg entiteta” i zaobilazeći komunikaciju s legitimnim vlastima države u Sarajevu.

Za Hrvatsku suočavanje s prošlošću nije ugodno

Genocid u Srebrenici dogodio se u vrijeme kad su Armija BiH i Hrvatsko vijeća obrane bili saveznici, kad se Hrvatska vratila, nakon Washingtonskog sporazuma, savezništvu u obrani BiH, kad je Hrvatska vojska kao saveznička, i na teritoriju BiH, na osnovu Splitskog sporazuma, pripremala preduvjete za oslobodilačke akcije u Hrvatskoj i BiH. Konačno, stravična spoznaja o genocidu u Srebrenici i činjenica da se pripremalo ponavljanje takve industrije smrti u regiji Bihaća, dovele su do toga da međunarodna zajednica prešutno pristane na združenu oslobodilačku operaciju u Hrvatskoj i BiH, početkom kolovoza 1995. godine.

Svatko tko ima malo pameti, zna da je negiranje genocida u Srebrenici istovremeno i negiranje legitimiteta oslobodilačke operacije Oluja, da suočavanje s prošlošću garantira uspostavljanje racionalnih odnosa u regiji i u svakoj od zemalja koje su bile žrtve agresije Miloševićeva režima, a da povijesni revizionizam i negiranje genocida odgovaraju samo onima koji žele trajnu nestabilnost na rubu Europe.

Za Hrvatsku suočavanje s prošlošću nije ugodno. Kad se priznaje judikatura međunarodnih sudova, mora se priznati i presuda u slučaju Prlić i ostali, koja jasno definira razdoblje u kojem se odvijao zločinački poduhvat, kojim je dio vlasti u Hrvatskoj nastojao s Miloševićevim režimom sudjelovati u diobi BiH, a time su prouzročeni sukobi i teški ratni zločini. Činjenica da je jedan od sudionika, bivši general-pukovnik Hrvatske vojske Milivoj Petković, priznao krivicu za sudjelovanje u agresiji na BiH Hrvatskoj bi trebala olakšati suočavanje s prošlošću, a već je dovela do toga da je morao zašutjeti predsjednik Milanović, koji je prije Petkovićeva priznanja najavljivao kako će nakon puštanja iz Haaga primiti Petkovića u audijenciju u svom uredu, jer da on na njega nije ratni zločinac.

Očito je da je Milanović stvorio kaos u hrvatskoj državnoj politici i iskoristio činjenicu da Vlada nije jasno definirala državne interese i postavila jasnu državnu politiku prema BiH. Podilaženjem Čoviću, koji sve otvorenije igra u korist Dodika, Vučića i Putina, dakle, onih koji generiraju kaos na Balkanu, a protiv europskih i američkih inicijativa za konsolidaciju, najprije Federacije, a nakon toga i cijele BiH, Milanović potiskuje Hrvatsku iz mainstreama europske i atlantističke politike, a u Hrvatskoj je stvorena takva politička klima, da pod pritiskom nacionalističkih radikala i kvazisuverenista, koji su više ili manje otvoreni protivnici Europske unije i NATO-a, izostaje racionalna reakcija na to što Čović, zajedno s Dodikom (pod ravnanjem Vladimira Putina i u koreografiji Aleksandra Vučića) podriva temeljne vanjskopolitičke interese Hrvatske, a pritom mu onaj tko bi morao voditi računa o jedinstvenom djelovanju svih sastavnica javnih vlasti u Hrvatskoj, predsjednik Milanović, drži lopovske ljestve.

(Al Jazeera Balkans, foto: N1)