Joanikije (Jovan) Mićović intronizovan je, u nedjelju ujutro, u Cetinjskom manastiru. Helikopter Vojske CG (sa NATO oznakama) spustio je novoga mitropolita crnogorsko-primorskog u obližnju Vladičinu baštu. Zajedno sa slavljenikom bio je Porfirije (Perić), patrijarh Crkve Srbije/SPC i episkop kruševački David (Perović). Nekoliko desetina metara, do ulaska u zidine manastira, pretrčali su brzinom koju im dozvoljavaju godine i pancir ćebe, okruženi do zuba naoružanim specijalcima.

Srpski patrijarh izjaviće sjutradan, po povratku u Beograd, da ih je vrebao snajperista, neki su potom pominjali dron… Vjerovatno će Happy, Pink&comp zajahati te navode narednih dana. U Crnoj Gori je, zasad, taj spin-metak ispao „ćorak“. Ali je, povodom opisanog načina dolaska na ustoličenje, crnogorski jezik postao bogatiji za riječ – „uhelikopteričen“. Razumjeli ste – složenica od ustoličen helikopterom.

Toga jutra do Cetinjskoga manastira, simbola crnogorskoga postojanja, slobode i državnosti, jedino se i moglo – nebom. U centru Prijestonice policija je u 05 sati i 46 minuta podigla zavjesu od suzavca, protkanu šok bombama i gumenim mecima. Kordoni policije imali su zadatak da spriječe eventualni pokušaj upada u manastir. Nema, međutim, ni nagovještaja da se iko od hiljada ljudi, okupljenih da pokažu neslaganje sa ustoličenjem Joanikija II u crnogorskoj svetinji nad svetinjama, zaletio u tom pravcu. Crnogorci su Cetinjski manastir sagradili i vjekovima branili, napad na manastir ne postoji ni kao ideja u bilo kojoj glavi crnogorskoj.

Barikade

Umjesto planiranog spektakla koji pokazuje trijumf i moć države i crkve Srbije, ustoličenje Amfilohijevoga nasljednika u uskom krugu ljudi, pretvorilo se u otaljavanje obaveze čije je ispunjenje bilo uslov za profano poentiranje onih koji od početka vuku konce u ovoj priči. No, o njima i toj dimenziji intronizacije, kasnije…

Četrdesetak crkvenih velikodostojnika iz inostranstva i stotinjak odabranih sveštenika četiri eparhije Crkve Srbije/SPC koje egzistiraju na crnogorskoj teritoriji, smješteni su u dva autobusa zatamnjenih stakala i prije svitanja krenuli iz Podgorice ka Cetinju. Dakako, u pratnji policijskih snaga. Do barikade na Belvederu došli su oko pet ujutru. Autobusi sa popovima ostali su parkirani na bezbjednoj udaljenosti, čekajući da im specijalci prokrče put ka odredištu. Do početka ceremonije ostala su četiri sata, do Cetinjskog manastira četiri kilometra.

Ni iz pravca Budve nije se moglo toga jutra u Prijestonicu. Blokada je bila na otprilike kilometar od „kružnog toka“ (ulazak u grad). Na Cetinje se može još samo kroz Bajice i preko Ivanovih korita. Za ovu priliku – samo pješke i ako te prepoznaju kao prijatelja. Jer i ta su dva puta bila blokirana, čime je spriječena mogućnost da se ekipa za ustoličenje prokrijumčari zaobilazno, preko Kotora ili Čeva. Prijestonica je bila u potpunoj blokadi od subote popodne. Osim za ptice… i helikoptere.

Subota, dan prvi

Danima uoči vikenda „D“ na Cetinju nije bilo slobodne sobe. Na pretpostavku da će policija zatvoriti grad zbog ustoličenja, odgovoreno je masovnim preseljenjem dan-dva-tri uoči 5. septembra. Izdavaoci soba i apartmana razvili su cijelu strategiju provjera da im se ne provuče neki „litijaš“. Ne samo da nije bilo prazne sobe u gradu i okolini, već u petak veče, nije bilo slobodnog kreveta! Anegdota sve dočarava: dvoje Nikšićana traže sobu u hotelu, recepcioner im zbori istinu – sve je puno; a onda ih primi kao goste, besplatno dakle – u svojoj kući.

Zapravo, nije sve bilo puno. Inspekcija je zatvorila hotel „Grand“, pa su gosti, uključujući i brojne naučnike, učesnike simpozijumu Fakulteta za crnogorski jezik i književnost, listom izbačeni na ulicu. Formalno, sporna su bila dva računa ukupne vrijednosti oko 6 eura; stvarno, šuškalo se da su u „Grandu“ smješteni neki opasni momci, neskloni Joanikijevom smještanju u stolicu Sv. Petra Cetinjskog. Pogađate, o inspekciji sa državnoga nivoa je riječ.

Pisac ovoga teksta zato je poranio i već u subotu oko 10 bio u Prijestonici. Sunce sija, ali ne ubija kao podgoričko, nego prijatno grije, atmosfera karnevalska, bašte krcate, sve se crveni i zeleni (u zavisnosti od sklonosti ka zvaničnoj zastavi i „krstašu“ ili „gaetuši“), a na majicama i duksevima, skladno povodu, dominira portret Petra I.

Subota je, zapravo, bila miran dan, sa nekoliko tenzičnih situacija, koje su završene bez sukoba. Kordon policije postavio se zarana na Dvorskom trgu i tu je proveo čitav dan dosađujući se. Građanima je zasmetala ograda koju su postavili ispred sebe, pogotovo što je jednoj porodici onemogućila ulazak u kuću. Kratak juriš, ograda je završila u narodnim rukama, a „kornjače“ nijesu pokazale da ih je taj gubitak previše potresao. Iz obližnjih kafana, kako je dan odmicao i postajalo toplije, građani su im donosili vodu, jer su jedino to i smjeli da prihvate. Đe je bilo manje izloženo očima javnosti, prihvatili bi sendvič i kafu.

Oko podne su se desila hapšenja desetak ljudi sa Cetinja i Nikšića, koji su kasnije pušteni, a jedini uistinu tenzičan momenat desio se oko 14 sati kad su građani probili policijski kordon kod Vatrogasne i zauzeli „kružni tok“. Policajci su sjeli u kombije i pridružili se kolegama na magistrali prema Budvi. A hiljade ljudi počelo je da pravi barikade. Za nekoliko sati na kolovozu se našlo kamenje, brda guma, kontejneri, stotine automobila u tri „trake“ i dva ogromna šlepera, jedan na izlazu ka Budvi, drugi na Kruševom ždrijelu, kao kičma belvederske blokade.

Do kraja dana vladao je neki čudan, opasan mir. Na terasi gradske kafane pojavio se predsjednik države Milo Đukanović. Odranije su tu bili brojni poslanici njegove DPS i drugih suverenističkih partija, a opet je glavna zvijezda bila Draginja Vuksanović-Stanković iz SDP.

Tj. glavna zvijezda je, ipak, bio Nenad Čanak. 

Belveder ne smije pasti

Podnaslov je moto koji je stvoren kada i barikada. Za čitaoca koji ne poznaje dušu problema, važno je da ima na umu sljedeće: Amfilohije Radović je prije 30 godina naučio lekciju iz petrovdanskih krvavih sukoba i dovođenja Arkanovih kriminalaca u Cetinjski manastir i nikad, potom, nije na Cetinju pravio masovna okupljanja; nikad se nije ni pojavljivao u gradu, a Cetinjani nijesu mrko pogledali nijednoga vjernika koji bi mirno pošao da se pokloni ćivotu sveca. Joanikije je, pak, zakazao spektakl, koji je shvaćen kao simbolično proglašenje konačne pobjede nad Crnom Gorom, nakon pobjede prosrpske koalicije, prije godinu, na parlamentarnim izborima. Zato su Cetinjani, a za njima i ostali, na tu provokaciju reagovali prkosnim – e nećeš!

Preteško je procijeniti koliko je ljudi bilo u gradu i na barikadama. Na belvederskoj, noć je provelo minimum dvije hiljade. Na barikadama su bile tri generacije iz jedne kuće. Porodice koje se godinama i decenijama gledaju preko nišana, te večeri su dugove ostavile po strani. „Bogougodnice“ skupina nevjerovatnih žena, provele su 15 sati sjedeći na asfaltu i pjevušile čekajući specijalce. Danica Roganović, 80-godišnja starica sa crnogorskom kapom na glavi, pričala je stranim novinarima kako su joj đeda ubili srpski žandari, kad je njen otac imao samo tri godine. Ostala je na barikadama do kraja. Iza ponoći stiglo je njih četvoro, svi duboko u sedmoj deceniji, pješačili su 20-ak kilometara, od blokade na izlazu iz Podgorice, da se pridruže okupljenima na Belvederu. Policija je stalno stvarala „čepove“ na cestama i tako pokušavala da smanji broj građana koji su s istim ciljem krenuli u Prijestonicu. Stotine su iz pravca Budve dolazile pješke do Cetinja kad je već bila noć, jer policija nije dozvoljavala da se kolima ide dalje od Očinića.

Bile su to nadrealne scene, nepojmljive za 21. vijek i državu koja je članica NATO i prvi favorit za članstvo u EU. Na brdima s obje strane magistrale stotine mladića, crnogorske zastave, a dolje vatre, kilometar duga barikada i načičkani ljudi, koji čekaju da ih napadne policija koja nosi uniformu njihove države… da ih napadne zbog toga što brane svoju državu! I na svakom licu pitanje: je li moguće da smo dočekali ovo, nakon petnaest godina od obnove nezavisnosti?

I nije pao

Sve vrijeme trajao je rat dezinformacijama. Svako malo neko je javljao da su specijalci krenuli. Svaki čas iz drugoga pravca.

„Pošli su preko Trojice (od Kotora)! Ne mogu proći, tamo su borovi oboreni na put. Jedino pješke.“ 

„Kreću u 2, preko Čeva! Nema šanse, put je toliko uzak da ga ni preko dana nije lako proći. A i da prođu barikadu, Bajice (pleme na obodu Cetinja u kojem žive samo Martinovići i Borilovići, koji po vjekovnoj tradiciji donose i nalažu badnjak ispred manastira, sada ogromna većina ispred Dvorca, đe Badnji dan slavi Crnogorska pravoslavna crkva) su se zavjetovale da pored njih neće proći“.

Policija se pojavila na Belvederu sa prvim zracima sunca. Malo prije toga, tipično cetinjski, neko glasno kaže: “Đe su više, da idu u rikverc stigli bi“. Dali su ultimatum da se okupljeni sklone sa barikada. Niko se nije pomjerio nazad. Za trenutak je izgledalo da će odgovor biti juriš na policiju, polećele su kamenice, strasti su se opasno zakovitlale…

Policija, srećom, nije ni pokušala da krene u razbijanje mase. Navodno, čekali su zoru jer ne poznaju teren. Opet navodno, na Belveder su poslali Pljevljake i Berance. Starješine su, treći put navodno (jednostavno, nije se dešavalo dovoljno blizu), obavijestile nadređene da je prerizično pokušati proboj jer bi se našli između dvije litice, na kojima su bile stotine ljudi. Upotreba suzavca protiv njih bila je gotovo nemoguća.

U iščekivanju napada koji se nije dešavao, pristizale su vijesti da je u gradu  haos. Policija je nemilice ispaljivala patrone sa suzavcem, ljudi su se gušili, slike povreda od gumenih metaka, snimci bacanja šok bombi… „Evo nas k’a pojas Gaze“, gorko je konstatovao neko.

Sa budvanske strane strane onda je pokuljao gust, crni dim. Zapaljene su gume, kao odgovor na akciju policije i šmrkove vatrogasnih vozila koje joj je velikodušno posudio gradonačelnik Budve Marko Bato Carević. Tipična žrtva starog režima, milioner i, naravno, veliki vjernik. I njegov kolega, mlađani četnik na čelu Nikšića, Marko Kovačević, svoj je doprinos ustoličenju Joanikija II dao u vidu vatrogasnih kola, ali niko od zaposlenih nije htio da ih vozi, pa je morao da angažuje osobu koja ne radi u Vatrogasnom. Do Belvedera, međutim, ni on ni vozilo nijesu stizali.    

A, onda je preletio helikopter i postalo je jasno da nema svrhe dalje držati barikadu na Belvederu. Popovi su vraćeni u Podgoricu, policija je ostala na svojoj poziciji, a kolona ljudi krenula je prema gradu. U centru Prijestonice, policija je bila raspoređena na svakoj tački kojom se moglo prema manastiru. Na sve što se kreće bacali su suzavac.

Sva cetinjska vrata bila su otvorena. Žene su iznosile limun, sirće, sve što pomaže da čovjek opet počne da gleda i diše. Koleginica iz Glasa Amerike utrčala je u prvu kuću i kasnije pričala da se osjećala kao u svojoj. Astmatičaru kojeg je suzavac „presjekao“ i zamalo ubio, pomogla je žena koja je, shvativši o čemu se radi, istrčala iz kuće sa „pumpicom“ i, moguće, spasila mu život…

Srbija – „u sve se meša“

Srbija se u Crnoj Gori odavno ponaša kao domaćin. Gomila je indicija da je tako bilo i povodom ustoličenja Joanikija II Mićovića. Snimci „kobri“, a još više bezbjednosno interesantnih lica kako se vrzmaju Podgoricom, primorjem, a posljednjih dana i Cetinjem kružili su mrežama „na kilo“. Dan pred ustoličenje, u Crnu Goru je, mimo regularnih prelaza, ušao načelnik Pete uprave BIA Goran Colić. Mediji su objavili da mu je u tome pomoglo nekoliko službenika UP Crne Gore. Policija je demantovala taj detalj, ne i da je nelegalno u našoj državi.

Fotografije pokazuju štitove sa ćirilicom ispisanim „POLICIJA“. Takve dosad nijesmo gledali u rukama crnogorskih čuvara reda. Na uniformama mnogih policajaca nije bilo ni identifikacionog broja. Na tajno napravljenim snimcima tajnog uvođenja raznih likova u manastir prepoznavani („prepoznavani“?) su vođe navijača beogradskih klubova…

No, sve je to nebitno nakon Vučićevog priznanja (poslanik SNS Đukanović bio je još eksplicitniji) da je Beograd donio konačnu odluku da ustoličenje, po svaku cijenu, bude u Cetinjskom manastiru! Logično, ko ga je postavio za mitropolita, presudio je đe će biti ustoličenje.

Nakon završene ceremonije i slavlja u podgoričkom Hramu, srpska glasila objavila su da je Crkva Srbije odustala od intronizacije u Cetinjskom manastiru. Pojavili su se naslovi sa konstatacijom da je Đukanović (Milo, predsjednik CG) odnio veliku pobjedu. Nedugo zatim, patrijarh Porfirije demantovao je tu vijest i saopštio – ostaje Cetinje!

Iz Vučićevih slavodobitnih izjava i tradicionalno konfuzne priče predsjednika Vlade CG Zdravka Krivokapića, na presu u ponedjeljak veče, moguće je razabrati štošta. Biće da je Vučić u pravu kad kaže da je Crkva bila spremna na odustajanje od Cetinjskog manastira. Tome u prilog govori i činjenica da je već u Podgorici, na patrijarhovo pitanje da li je Joanikije dostojan mitropolitskog trona, okupljeni klir aklamacijom odgovorio – dostojan. Oni koji se u protokole pravoslavnih mudraca razumiju, tvrde da je to – to. Da li slučajno, baš tada, oko 19,50 ako sjećanje ne vara, sa Cetinjskoga manastira oglasila su se „velika zvona“!?

Sve je, dakle, bilo spremno za elegantan izlazak iz prekomplikovane situacije. Vučić je, međutim, htio da udari pečat i pokaže kako je on gospodar i u Crnoj Gori.

Ovoga puta poklopili su se interesi predsjednika Srbije i premijera Crne Gore. Zdravko Krivokapić je znao da mu, u slučaju odustanka od Cetinja, Demokratski front sprema paklenu igranku, po optužbi da nije u stanju da obezbijedi poštovanje vjerskih prava, da se povukao pred Đukanovićem i komitama etc. Zato je, kako sam tvrdi, u 04, 30 skočio na noge nesigurne i kazao da će on u helikopter sa Porfirijem i Joanikijem na Cetinje! Doduše, na istom presu je, malo ranije, kazao i kako je patrijarh rekao da će on pješke do Cetinja, ali… tako vam je to sa Zdravkom Krivokapićem.

Sasvim je jasno i da je obojici državnika ustoličenje na Cetinju (inače malo bitan ceremonijalni čin, o čemu svjedoči činjenica da sam Porfirije još nije ustoličen u Peći) bilo važnije od procjena crnogorske UP i ANB da se time rizikuje krvoproliće u Prijestonici i sukobi u drugim krajevima Crne Gore! Čak ni kleroservilni amater na čelu ANB Dejan Vukšić nije mogao da ne izvijesti Vijeće za nacionalnu bezbjednost o dramatičnim upozorenjima sa terena!

Uzalud, ponajviše zato što je koordinator bezbjednosnih službi, potpredsjednik Vlade Dritan Abazović, ostavio na cjedilu ministra unutrašnjih poslova Sergeja Sekulovića i direktora Uprave policije Zorana Brđanina, priklonivši se rješenju koje Vladu štiti od DF, a državu izlaže riziku građanskog rata.

U trenutku kad nastaje ovaj tekst (utorak ujutro), Zdravko Krivokapić sprema se na razgovor sa ambasadorima (vjerovatno „kvinte“), koji su ga spriječili da još sinoć objelodani smjenu Brđanina. Ukoliko istraje u toj namjeri, zaključak je samo jedan: „crnogorski Borat“ otkačio je zapadne mentore i napravio dil sa Demokratskim frontom i Aleksandrom Vučićem. Solidan nagovještaj da stvari kreću u tom pravcu je najava da popis, taj veliki uslov DF-a, mora biti završen do 1. novembra.

Ostao bi, onda, još Temeljni ugovor sa Crkvom Srbije, bez ijednoga razloga da se to dalje odugovlači. Nema sumnje da bi i samome Krivokapiću tako bilo lakše, da bi poslušao svoje srce, jer moraš biti ambasador EU ili SAD pa da misliš kako je Zdravko partner za reforme po zapadnom obrascu.

Crnogorski protest protiv ustoličenja Joanikija II svoju je ključnu važnost imao upravo u opisanoj kristalizaciji i katalizaciji političkih odnosa. Učinio je da svoje pravo lice pokaže i Vlada Crne Gore i Crkva Srbije. Zdravko Krivokapić je politički go kao crkveni miš, Dritan Abazović je najomraženiji čovjek u Crnoj Gori, Aleksa Bečić (iako revakcinisan, fasovao je kovid uoči ustoličenja) je toliko bježao od suštine da ga je i URA napala zbog praznozbora, a lideri DF-a, nakon vagona verbalne prljavštine i sumporne kisjeline posute po Krivokapiću i njegovim najvažnijim „apostolima“, sada bi mogli morati da se uhvate za ručice s njima.

Povrh svega, način na koji je ustoličen Joanikije II nije samo predmet regionalnog podsmijeha, o Crnoj Gori da ne govorimo, nego je povod glasnog gunđanja i u redovima pristalica Crkve Srbije. Amfilohije sebi nikada ne bi dozvolio ovakvo poniženje, najmanji je zajednički sadržalac toga nezadovoljstva. A, da je energija mega projekta litija odavno izdušila, pokazala je subotnja, „prva runda“ intronizacije, pred Hramom u Podgorici. Jedva 7-8 hiljada ljudi, bez žara i optimizma, bez lidera i bez vizije.

Godinu nakon izborne pobjede, vlasti je ostao samo suzavac i demonstriranje sirove moći, poput privođenja Veselina Veljovića, bivšega direktora UP, a sada savjetnika predsjednika CG. Pa još uz hvalisanje premijera da je on, u zemlji sa ustavnim principom podjele vlasti, naredio hapšenje Veljovića!?

Vladini bilteni poput Vijesti, a sada i Javnog servisa, pokušavaju da ustoličenje Joanikija i akciju policije na Cetinju predstave kao „još jedan veliki uspjeh Krivokapića i Abazovića“. Neopijeni suzavcem, međutim, vide sasvim drugačiji proces: mobilizaciju i homogenizaciju onoga dijela crnogorskoga društva koji ne želi da Crna Gora uđe u EU kao provincija Srpskog svijeta. Ta poruka Miodraga Vlahovića jeste upućena ambasadorima „kvinte“, ali je ona samo konstatacija stanja „na terenu“. Ili barem pravca u kojem se raspoloženje građana kreće. 

(Novi magazin, foto: Antena M)