Skip to main content

DARKO ŠUKOVIĆ: Transformers Aleksa, branič vrijednosti u koje ne vjeruje

Jugoslavija 29. jun 2021.
5 min čitanja

Dok ga AV&AV i njihove drugoešalonske onomatopeje drže na stubu srama srpskog sveta, prigodan etički i estetski izbor bio bi – ćutati i samo posmatrati kako Aleksa Bečić strada od prijateljske vatre. Vatre koja put njega riga iz septičke jame do vrha napunjene perjem i katranom, tradicionalnim miksom za obilježavanje kidonosa i izdajnika. Kakvim, je l’ te, ambicioznog Zećanina prikazuju u beogradskim institucijama i glasilima, nakon dramatičnih dešavanja u svijetu srpskih političara i popova. Dakle, bezglasna empatija i uzdržavanje od kritike, dok traje neljudska kampanja što je protiv lidera Demokrata vodi najprljavija propagandna mašinerija koju je Balkan ikad vidio.

A nije da ne bi bilo razloga za „morbidno zadovoljstvo“ (sintagma jednoga od očeva osnivača koncerna Vesti) što Bečić mr Aleksa na svojoj koži ośeća težinu bratske ruke. Izuzimajući Pipunovo dranje Jarcotlačitelja, ničija saopštenja nijesu tako puštena s lanca, kao Demokrata. Kao da prvoosumnjičenoj za autorstvo služe da pod kišobranom partije do kraja otpusti ventile primitivizma, zeru zavidane na ličnom fejsbuku i tviteru.

Aleksa Bečić, međutim, ne daje ni najmanju šansu pristojnim ljudima da se uzdrže od ozbiljne kritike njegove politike, barem dok ne završi ogavno riškanje po njegovoj privatnosti. Da li je predsjednik Skupštine namjerio da iskoristi ovu (ne)priliku i da aktuelni obračun Beograda i beogradskih ispostava sa njim pokuša da predstavi kao stari sukob zbog sistema vrijednosti? Pa računa da će, ako sebe ubijedi da je tako, ubijediti i druge?

Šta god da je naumio, Aleksa Bečić je u nemogućoj misiji legitimisanja sebe i svoje stranke kao izvornog baštinika vrijednosti Sporazuma koji je početkom septembra potpisao sa Zdravkom Krivokapićem i Dritanom Abazovićem. Čak je i sluđenom i nikad dovoljno sazrelom javnom mnjenju Crne Gore nemoguće podvaliti izvornog svetosavca i njegove „crkvene kmere“ za iskrenog europejca i lokomotivu koja zemlju vuče prema Briselu. Uostalom, za većinu njegovih glasača povjerovati u to značilo bi upasti u postizborni košmar.

Bečić nikako da shvati da demagoški galameći o svojoj i partijskoj odanosti zapadnim vrijednostima ne da da padnu u zaborav činjenice: da DCG i Alekse Bečića nije bilo u Skupštini kad se glasalo o ulasku Crne Gore u NATO, ali jeste u kampanji protiv, a nema razlike u vrijednostima Alijanse i EU; da je on i bezmalo svaki prepoznatljiv član njegove stranke iznjihan iz bloka protiv nezavisne Crne Gore, koji je preferirao uniju sa Rusijom i Bjelorusijom; da ne pominjemo branitelje beogradskih mostova, dočeklije Vojislava Šešelja nakon „pobjede“ nad Tribunalom u Hagu…. To su početne političke i svjetonazorske pozicije predsjednika Skupštine CG. Dok ih se držao, a to je bilo bukvalno do juče, nije bio na meti srpskih tabloida i AV&AV postrojbi.

Bečićevo političko licemjerje, međutim, kipi, preliva i ne dozvoljava da se prećuti. Kad su ga srpskim polugama instalirali na vlast, kampanja beogradskih i ovdašnjih uslužnih glasila nije mu smetala. Sad u saopštenju pišti, zajedno sa Dritanom Abazovićem i Zdravkom Krivokapićem. I izigrava(ju) žertvu borbe za Crnu Goru! I njen zapadni kurs! Ma, neka…

Elementi Sporazuma trojice lidera pobjedničkih koalicija na izborima 30. avgusta prihvatanje su spoljnopolitičkog kursa i rezultata DPS i njenih saveznika. Kao što je platforma za nezavisnu, međunarodno priznatu Crnu Goru izvorna baština LSCG. Samo što Milo Đukanović nijednom nije propustio priliku da to naglasi i zahvali liberalima što su tu ideju iznijeli na sunce i očuvali je, dok on i njegova partija nijesu prepoznali njenu superiornost i postali ključni akter obnove države. Aleksa Bečić se, pak iz petnih žila i instalirane dubine glasa napinje da ubijedi javnost kako je prednatalno evropski orijentisan.

Kao što je učestvovao u otimanju crnogorskog sakralnog blaga, tako hoće da svoju šubaru zakiti evroatlantskim perom. I sve je to on, jedan i nedjeljiv, interno i eksterno beskonfliktan, patriota, vjernik, garant stabilnosti države i naroda! O, zar se sve to može?

Naravno da ne.

Nema predsjednik Skupštine problem samo sa faktima na spoljnopolitičkim stranicama svoje biografije. Jedino roditelj može biti toliko subjektivan prema svome đetetu, koliko je Aleksa neobjektivan kad opisuje svoje mjesto i ulogu na unutrašnjopolitičkoj sceni. Mučenik u patnoj borbi da pomiri zakrvljene ekstreme, spreman i da primi metak ako je to u interesu države i naroda, imun na korupciju, bič božji za kriminalce… Jednostavno, to se rodi!

Aleksa Bečić, zapravo, je lansirna rampa populizma, demagogije i nepodnošljive patetike, sa opasno naprslim osjećajem za realnost: on „eksplozijom demokratije u parlamentu“ kojim predsjedava, tepa činjenici da ga bojkotuje 60% poslanika; njegova pomiriteljska misija isključuje blizu polovine stanovnika Crne Gore; on je legalista koji podlo svaljuje krivicu na Cetinjane, ne bi li se umilio litijašima braneći Gojka Perovića; on je oslobodio UCG dovodeći mu na čelo opskurnog osnivača In4s, a sad po istoj matrici oslobađa Javni servis i FSCG… Ali, zaboga, to nije revanšizam, partitokratija i dovođenje do savršenstva svih mana prethodne vlasti, u Aleksinom izvođenju to je mesijanski put popločan željama milog naroda.

Muči se čovjek sa svojom strankom, sami u centru crnogorske političke scene stoje kano klisurina, dok okolo zijevaju uspaljeni desničari i mašu zastavama nacionalizma. Njega to ne zanima, toliko ga to ne zanima da ne vidi srpske trobojke na jarbolima ispred zgrada opština koje vode Demokrate.

Stoga, umjerenog političara Aleksu Bečića, kako o sebi voli naglas da sanjari pod svjetlom reflektora, treba stalno podsjećati da je svojevoljni koalicioni partner klerofašista. Deset prstiju poslanika sa liste koju je predvodio glasalo je da se na čelu Odbora za ljudska i manjinska prava nađe ponosni fan Ratka Mladića, negator genocida u Srebrenici. Ideološkog mu brata blizanca inaugirisali su Aleksini puleni za gradonačelnika Nikšića. Znate, onoga što je rekao da je primarni problem uriniranje u centru grada, a što se tu našao spomenik Ljubu Čupiću… Ako osim problema sa zaboravom, Aleksa kuburi s logikom, evo pomoći – kad slaviš Mladića, poručuješ da bi ponovio njegovo djelo! Kad pišaš po spomeniku heroja, pišaš na antifašizam.

Šta, predsjedniče Skupštine i Demokrata, poručuje onaj ko glasa za takve?

Otisci istih prstiju su i na promociji u superministarku osobe koja je Crnogorce nazvala rezultatom etničkog inženjeringa. Čudnog stvorenja čija je svaka riječ i grimasa brutalni atak na Bon-ton i Opštu deklaraciju o ljudskim pravima. Da ne nabrajam druge primjere iste vrste, s istom porukom, jer ja imam puno povjerenje u razbiritost čitalaca ovoga portala. Za razliku od Alekse, koji se uzda da biračko tijelo koristi samo slušni aparat.

Stvarno, koliko treba da vjeruješ u glupost onih kojima poručuješ da je tvoj koalicioni partner pod uticajem druge države, a da si siguran da se u tim glavama neće roditi pitanje: pa zašto si sluge Aleksandra Vučića doveo na vlast? I ne samo što si ih doveo, nego sve činiš da ostanete partneri? Jer, Aleksinih devet poslanika imali su i imaju moć da eksponentima interesa strane države, kako ih on etiketira, uzmu iz ruku poluge uticaja. Ispada da Bečić štiti interese države i naroda Crne Gore tako što u vlasti drži zastupnike interesa Srbije!? Priznajem, očigledno je ludo, ali je i Aleksi očigledno potrebna pomoć da razumije šta je, ali zaista, njegova politika.

A, kako se Aleksi desio tako veliki raskorak između retorike i politike?

Aleksa Bečić i njegova partija našli su se u političkom procijepu. Prvi put na vlasti, prvi put su se stvarno suočili sa državničkim izazovima i odgovornošću. I shvatili (jesu li?) da je za Beograd dobar Crnogorac, samo sluga Crnogorac. Prvi put su pokazali mali neposluh i doživjeli surovo suočavanje sa pravim licem tvoraca srpskog sveta.

Demokrate su svoj politički plan bazirale na oponašanju jedinstvenog DPS. No, šokantno brzo i totalno neželjeno našli su se u ekvivalentu 1997-oj! DPS je tada na čelu imao političke ale, Demokrate vode obični replikanti. Bez pomoći prijatelja iz ambasada, pitanje je trenutka kad će napraviti nepopravljivu grešku…

Aleksi Bečiću danas je, međutim, značajno lakše da ne zabasa, nego što je tada bilo Đukanoviću. Ipak je ovo neuporedivo civilizovanije vrijeme. Zato bi bilo dovoljno da lider Demokrata počne da radi ono što deklamuje. A, ako vremenom povjeruje u vrijednosti koje preporučuje, super – glasači će to odmah prepoznati.

(Antena M)