Čime objasniti ovoliko povjerenje u ljudsku glupost, što ga nakon lokalnih izbora u Prijestonici, Petnjici i Mojkovcu iskazuju analitičari parlamentarne većine? Biće – posljedicama vladavine zakupaca njihovih analiza? Ili se, da budem lažno neskroman, moja prošla kolumna o osjećaju kao boljem (od brojeva) alatu za spoznaju Vladine politike posrnuća, „primila“ kao univerzalan metod. Bog mi je svjedok da je imala ad hoc namjenu.
Elem, ne treba se pecati u zamku dokazivanja da dvocifreni brojevi iskazuju više od jednocifrenih, jer će vas ovi iz prve rečenice namamiti na Dritanov teren, dimenzija IQ-86 i tamo vas odraditi na iskustvo. Preče je pozabaviti se važnim, a sakrivanim ili suptilnim značenjima neđeljnih izbora.
Aktuelna parlamentarna većina (ako to još postoji) osvojila je 26 od 95 odborničkih mandata. Što je mizerno, ali ne i najgore po njih. S obzirom na nacionalnu i vjersku strukturu ukupnog biračkog tijela tri grada, izborni rezultat je jasan indikator teške insuficijencije građanskog karaktera partija i koalicija koje tvore državnu vlast. Na dominantno crnogorskom Cetinju vrte se oko 20%, u gotovo sasvim bošnjačkoj Petnjici 15-ak, a samo su u Mojkovcu, gradu sa značajnim brojem Srba, prebacili 50%. Dakle, skoro 3/4 glasača različitih vjera i nacija podržalo je „pećinske nacionaliste“, „ultradesničare“ i „komitaće“, a europejcima je dopao građanski cvijet, predvođen fanovima Ratka Mladića i Violom fon Kramon!
Ovo je odlično mjesto za digresiju u maniru ćelije KP u Pješivcima. Mali je pos’a za Crnu Goru, no treba li Evropa da se zabrine zbog mojkovačke koegzistencije pometene vedete „zelenih“ Kramonke i hora koji je, a capella, na kiši izvodio numeru „Ratko Mladić jedan je od nas, jedan je od nas…“? Pitam, imajući u vidu da nova šefica njemačke diplomatije dolazi baš iz Violine partije?!
Ovo je jednako dobro mjesto za demontiranje još jedne analitičke konfabulacije koja je postala gotovo opšteprihvaćena. A to je teza o koalicionom kapacitetu koji jedni imaju, a drugi nemaju. Pa, da vidimo kako tu stvari stoje, ali zaista.
Najjači subjekat parlamentarne većine Demokratski front i društvo iz ZBCG imaju u ovom trenutku jednoga jedinoga političkoga saveznika – Demokrate. Uz podsjećanje da su samo Izrael i Palestina kroz istoriju razmijenili više neprijateljskih saopštenja, nego „crvene kravate“ i „bijele košulje“. Prihvatanjem toga partnerstva, prije mjesec i kusur, Bečićeva stranka osudila je sebe, moguće i na dug rok, na brak sa DF. Dakle, koalicioni kapacitet te dvije liste ne prelazi sopstvene granice.
Ono što danas ima GP URA nije koalicioni kapacitet, nego upotrebna vrijednost. Ne treba sumnjati da bi Dritan Abazović, da je srce jedino mjerilo, ostao u zagrljaju Miluna Zogovića i Jovana Jola Vučurovića. Ali, „prokleta je Amerika“ (Boban Zdravković) pa ne mari za takve sentimente, a Eskobarov veto na DF ćera mladog i ambicioznog Ulcinjanina na izbor između onih koji bi ga „nosili na ramenima“ po Beogradu i onih koji ga čekaju da klekne na Belvederu i pokaje se. Samo mu ova druga mogućnost, i to ako „komitska“ komisija ocijeni da je bio iskren i zaključi da neće ponoviti krivično djelo izdaje, nudi nadu da će imati koalicioni kapacitet i kad ne bude „gejm čendžer“. Je li Dritan kapac da to shvati? Možda, ako se izoluje od savjetnika i suvlasnika?!
Sasvim kontra stava mejnstrim analitike, ja ne vidim tako veliki manjak koalicionog kapaciteta DPS. Ta partija bez problema sarađuje sa svim manjinskim, a sada i sa obje socijaldemokratske. Potvrda toga je i zajednička opoziciona platforma. Za DPS bi, zapravo, predstavljalo opasnost ako, tragom onoga što je u izbornoj noći kazao mlađani nosilac njihove liste u gradu na Tari, krene da naopako širi svoj koalicioni kapacitet. Jer, šta znači proširiti koalicioni kapacitet u Mojkovcu? Znači praviti ustupke ispostavama Srpskog sveta, onima koji slave Ratka Mladića i onima koji takve smatraju „prirodnim saveznicima“! Kako je moguće uraditi to u Mojkovcu, a ostati partner sa Bošnjacima i ostalim sadašnjim partnerima na državnom nivou?
Nadasve, bilo bi to žrtvovanje vrijednosti na kojima Crna Gora jedino može da opstane, bez kojih je njeno postojanje besmisleno, za račun mrvice lokalne vlasti. Bilo bi to udaljavanje od iskrenih državotvornih partnera, zarad trulog kompromisa sa anticrnogorskim i antievropskim subjektima. Bila bi to izdaja ogromne većine svojih birača. Bilo bi to klasično političko samoubistvo iz zasjede, da ne insistiram na originalnosti na uštrb jasnosti.
Nema kompromisa sa Srpskim svetom, jer u tom projektu nema građanske Crne Gore. Koalicioni kapacitet se može i mora širiti prema građanima koji se izjašnjavaju kao Srbi, upornim i argumentovanim razbijanjem podvale da ih neko mrzi i ne želi u ovoj državi samo zbog njihovog nacionalnog i vjerskog osjećaja.
Ima još ponešto zanimljivo i važno u vezi sa DPS.
Đukanovićeva partija ostvarila je, kao opozicija na državnom nivou, što znači bez svih prednosti koje je imala do avgusta prošle godine, izborni rezultat o kojem mogu da sanjaju gotovo sve stranke na vlasti diljem država u kojima postoji „D“ od demokratije. U DPS, međutim, imaju razlog da se duboko zamisle zbog glasova, procenata i odborničkih mandata koje su izgubili promašajima sa listama na Cetinju i u Mojkovcu. Kao što je Vlada Zdravka Krivokapića kataklizmatični dokaz da promjena automatski ne znači poboljšanje, tako bi i DPS morao da razluči podmlađivanje od reformi. Sa nekim su mladima „uboli“, sa nekim promašili. Još neki rastanci mogli bi biti odlučujući pogoci.
Uz to, nema DPS samo problem sa zlonamjernim manipulacijama protivnika i dokazivanjem da je šest ili osam mandata trijumf, a 45 poraz. Postoji nešto čudno, iracionalno i, vjerujem, opterećujuće za tu stranku u percepciji njenoga rada i rezultata kod značajnog broja suverenista. Intrigantan je fenomen strukture koja je hronično ljuta na Đukanovićevu partiju, a razočarana je svakim njenim rezultatom ispod apsolutne pobjede?! Generalno, ti ljudi bi prilično drugačiji, prije svega borbeniji DPS, sa jasnijom vizijom u kulturi, obrazovanju, nauci, kadrovskoj politici… Za stanje u kojem je Crna Gora nakon avgusta prošle godine, veliki dio krivice s pravom adresiraju staroj Vladi i vlasti. Istovremeno, svjesni su da samo DPS donosi temelj od 40-ak procenata glasova, na koji treba da se naslone ostali. Čini se da bi bilo pametno više se fokusirati upravo na te ostale i pomoći im da uzmu ono što nedostaje za pobjedu ideje oko koje nema spora: istinski nezavisna, građanska Crna Gora na Zapadu. „Podijelimo teret“ sjajan slogan EPCG, (samo što je praksa više u fazonu – podijelimo fotelje) imalo bi smisla primijeniti i na ovu materiju.
U tom je smislu je ishod izbora na Cetinju bolji nego u Petnjici. A najbolje što je iste večeri iz srca Bihora poručeno da su vrata lokalne uprave otvorena za sve liste koje baštine evropske vrijednosti. Jedinstvo crnogorskog bloka je imperativ, a „gubitke na mreži“ treba svesti na – nulu.
Za kraj, još jedno naravoučenije neđeljnih izbora. SDP je zasluženo „naplatila“ junačko držanje dvoje svojih poslanika i pametno složenu listu u Prijestonici. Njihov rezultat je živi dokaz da ima prostora i pored DPS-a. Na njihovom iskustvu mogla bi da putem povratka krene i GP URA. Kad je SDP raskrstio sa iluzijama o „sazreloj opoziciji“ i vratio se izvoru, postao je dovoljno jak da bude partner, a ne pratilac. Ako Uraši misle da se može trajati na crno-bijeloj platformi „E viva“ na Cetinju, a „Ratko Mladić jedna je od nas“ u Mojkovcu, to znači da nemaju ni politiku, ni karakter. Ni budućnost… makar ih usvojila Viola fon Kramon.
STUPS: Bestijarijum