Skip to main content

DAMIR RASTODER: Sarajevska šutnja

Stav 20. nov 2022.
4 min čitanja

Ima li još nekog, pri zdravoj pameti, da vjeruje u međunarodno pravo, njihovu pamet i poštenje? To vam je isto kao da tvrdite da te karakteristike postoje i u domaćoj politici. I tamo i ovdje postoje, ali u tragovima. Šta bi za nekog ovdašnjeg političara rekli, a naročito pomislili, da se ponaša, recimo, kao Christian Schmidt, dok se dere, viče, galami, mlatara rukama i glavom. Postoji više izraza za takav osebujni temperament,ali ovo je prije svega politička, a ne lična analiza bilo kog pojedinca. Oni su, na svu sreću prolazni, ali na našu nesreću, jedina konstanta je njihova pogrešna politika prema BiH. Jedino što više boli od njihovog činjenja je nečinjenje i sveopća šutnja ovdašnje političke, intelektualne i kulturne javnosti. Jedni očito precjenjuju inostranu pamet, tvrdeći da znaju šta rade, drugi su sretni što će SDA otići u opoziciju, makar se koristila i sva nedemokratska sredstva, treći su zadovoljni “samo da rata ne bude” makar nam sudbinu krojili Dodik i Čović, četvrti misle samo na svoju stražnjicu i peti ne misle baš ništa!

A da stvar nije tako bezazlena svjedoče nam dva primjera iz našeg susjedstva, iz bliske nam prošlosti.

Priča prva. Srbija 2012. godina. Na predsjedničkim izborima takmiče se Tomislav Nikolic, četnički vojvoda i Boris Tadić, predsjednik proevropske Demokratske stranke. Dobar dio građanske i antinacionalističke elite iz potpuno neobjašnjivih razloga vodi kampanju protiv Borisa Tadića, formalno pozivajući na bojkot, a suštinski priželjkujući pobjedu Nikolića. Četnički vojvoda je bio bolji za nekih 2% glasova,a broj tzv. “bijelih listića” (bojkotaši) bio je veći od 4%. Tako je Vesna Pesić, poznata i po svom antiratnom angažmanu, a koja je faktički predvodila bojkotaše, direktno doprinijela da Nikolić i Aleksandar Vučić dođu na vlast. Nažalost, nije bila jedina, jer se dobar dio intelektualaca priključio kampanji “bijelih listića”,računajući da je svaka promjena dobra i pozitivna. U to su povjerovale i mnoge međunarodne diplomate, pa čak i Angela Merkel kojoj se nije svidio Tadićev pristup kosovskom problemu, pa je priželjkivala i njegov poraz na izborima. Srbijanski mediji su tada izvjestili da je već u nedjelju popodne, dok je glasanje još trajalo, stigla čestitka iz Brisela novoizabranom predsjedniku Nikoliću. Koliko nam je poznato, do dan danas, nije razjašnjenja sudbina tog telegrama, ni koga je poslao, da li ga je poslao i zašto je to učinjeno. Sve ostalo je dobro znano. Nekadašnji radikali preuzeli su kompletnu vlast u Srbiji. Šešeljeva ideologija srpskog nacionalizma je zadominirala, a srpsko društvo nikada nije bilo bliže Rusiji, a dalje od EU. Angela Merkel je otišla u penziju, a kosovski problem je ostao tamo gdje je i bio dok je ona podržavala Vučića i njegovu stabilokratiju. Dok ona piše memoare, a Vesna Pešić twituje, Vučić neprikosnoveno vlada i destabilizira cijeli region. Gabriel Escobar podržava njegov Otvoreni Balkan, Vučić sa Charles Michelom peče ćevape, sa Lajcakom kao traži rješenje za Kosovo.

Dakle,u Srbiji se prije deset godina dogodila promjena u kojoj su nacionalisti imali podršku domaćih građanista i liberala, ali i stranog faktora. Što je najgore, ni jedni ni drugi ni danas ne bi priznali da su napravili nepopravljivu grešku, sa teškim posljedicama za ionako krhku demokratiju.

Primjer drugi, svježiji i još ilustrativniji. Crna Gora 2020. godina. Na parlamentarnim izborima Milo Đukanović, poslije 30 godina gubi vlast. Dominantnu ulogu imala je SPC koja je kroz litije izvršila klasičnu konzervativnu kontrarevoluciju. Za američke i evropske diplomate to je bila logična i dobrodošla promjena nakon višedecenijske vladavine jedne stranke (DPS).Uslijedili su hvalospjevi novoj vladi sastavljenoj u manastiru Ostrog, uz očekivanje da će se nastaviti reforme i ubrzati evropske integracije. Naravno, ni ova promjena vlasti nije se mogla dogoditi bez savezništva većinskih nacionalista (DF) i manjinskih građanista(URA), uz asistenciju i podršku međunarodnog faktora i tobože nezavisnih intelektualaca. Za njih je smenjivost vlasti u osnovi demokratskog poretka. U teoriji da, u Crnoj Gori je to poprimilo sasvim drugo značenje. Crna Gora je danas u najvećoj institucionalnoj krizi od proglašenja nezavisnosti, faktički bez vlade, bez Ustavnog suda, bez reformi i euro integracija, sa nelegitimnim parlamentom i premijerom čija je podrška u biračkom tijelu manja od 3%. Zato mu i ne pada na pamet da ide na izbore. Oni koji su podržavali proruske i prosrpske stranke da dođu na vlast, sada se prave mrtvi. Bez ijedne riječi kritike, a da ne govorimo o eventualnom priznanju sopstvene krivice. A ona je više nego očigledna. I americka, i britanska i evropska.

Bosna je danas u sličnoj situaciji i zato navodimo ove primjere. Stranci žele vlast po svojoj mjeri i aktivno u tome učestvuju. Tu su i domaći akteri, navodno građanske i liberalne orjentacije kojima ne smeta koaliranje sa nacionalistima(HDZ i SNSD). Sve je začinjeno oportunistickom šutnjom sarajevske čaršije kojoj ne pada na pamet da se zamjeri moćnim zapadnim ambasadorima. Sa Trebevića se vidi da je današnja američka politika prema Bosni i regionu, a koju kreira Escobar, krajnje štetna i pogrešna. Ukazivanje na njenu površnost i nedosljednost ne znači promjenu spoljnopolitičkih prioriteta ili saveznika, već samo da se ne slažemo sa onim što govori i radi jedan Escobar ili jedan američki ambasador. Uostalom, ko može povjerovati u strategiju po kojoj će silazak SDA sa vlasti uticati na demokratizaciju HDZ i SNSD ili da će to otupiti njihovu nacionalističku i secesionističku politiku. Slab bošnjački blok, sastavljen od čak osam stranaka samo će dodatno ohrabriti i ojačati osovinu Dodik-Čović. Možda stranci i imaju dobru namjeru, ali se ljudi u politici ocjenjuju po posljedicama svojih odluka a ne namjera. Vidjeli smo šta su njihove namjere donijele i u Srbiji i u Crnoj Gori. Sa velikom sigurnošću možemo reći da i poslijednje aktivnosti ni Bosni ništa dobro donijeti neće.

(Politički.ba, Foto: Pixabay)