Dvadesetpetogodišnjeg Dušana Pajovića iz Crne Gore najčitaniji francuski portal o Balkanu, Le Courrier des Balkans, proglasio je za ličnost godine.

Polja interesovanja su mu balkanska politika sa naglaskom na Crnu Goru, post-kapitalistička ekonomija i društvo. U brojnim tekstovima kritikuje uspon klerikalizma i desnog populizma.

U intervjuu za Radio Slobodna Evropa, Pajović pojašnjava kako crkva utiče na mlađe generacije u Crnoj Gori, zašto političku elitu vidi kao despotiju nesposobnih, te zbog čega mladi ne pričaju o putovanjima.

RSE: Vaš aktvizam je netipičan za mlade, s obzirom na to da je u Crnoj Gori i kod njih više prisutan partijski aktivizam. Jeste li saglasni?

Pajović: Karijerizam zamjenjuje idealizam i mladi često jure za nekim stavkama koje će staviti u biografiju, umjesto da se bave pozivima koji bi ih istinski ispunili. Ne krivim ih zbog toga. Sistem je tako postavljen i oni ga prate. Teško je drugačije uspjeti.

RSE: U javnom diskursu dominiraju teme poput crkve, nacije, jezika. Kako da su se na mlade tako lako „primile“ teme podjela?

Pajović: Mladi u Crnoj Gori su ekstremizovani od raznih centara moći, a prije svega crkve. U isto vrijeme, imate putanju onih koji pokušavaju da izjednače žrtvu i dželata. Imamo atmosferu u kojoj se nameće da je kul biti ekstremni nacionalista, ili biti iznad situacije dok je nekom određeno ljudsko pravo ugroženo. Zašto mladi ne pričaju o putovanjima, karijerama? Pa ekonomska situacija jednostavno ne dozvoljava da fokus bude na temama poput putovanja i „životnih stilova“.

Višedecenijske podjele

RSE: Utisak je, ipak, da nikad kao danas nije bilo toliko mržnje i netolerancije na ove teme. Zašto je sada eskaliralo? Jesu li izbile na površinu neke potisnute frustracije tokom prethodnih decenija?

Pajović: Podjele u Crnoj Gori nisu nova pojava. Uvijek je bilo dihotomija. Zelenaši – bjelaši, četnici – partizani, unionisti i suverionisti, a sad imamo polarnost Srba naspram Crnogoraca. Sve su to iste kategorije, iste podjele različitih naziva.

To nikad nisu bile usko-nacionalne podjele, već ideološke. U Crnoj Gori je sad nanovo eskaliralo. Počelo je s litijama, ali se ni one nisu desile preko noći, samo su demaskirale sistem građen decenijama.

Crna Gora je jedina država koja je u bivšoj Jugoslaviji stala na stranu agresora, odnosno Srbije. Dopustili su da nacionalni crnogorski identitet bude marginalizovan i nipodaštavan, pa se politička „elita“ svrstala uz projekat velike Srbije. Nismo bili građanska država. I nikad nismo do kraja postali.

Čak i kada je Demokratska partija socijalista (DPS) prešla na „drugu stranu“, održavali su tu podjelu 45-55 odsto (za zajedničku državu, naspram suverene) koja je bila na referendumu jer im je odgovaralo za mobilizaciju biračkog tijela. Upravo su oni i najviše odgovorni za današnje stanje u državi.

Uz njih i vandržavni i klerikalni uticaji.

Godine saradnje SPC i DPS

RSE: Na šta tačno mislite?

Pajović: Rusija i Srbija su preko Srpske pravoslavne crkve (SPC) iskoristile to što država nije imala socijalne servise pa su crkve otvarale narodne kuhinje i druga utočišta za neprivilegovane. I tu dolazimo do plodnog tla za indoktrinaciju, bez minimuma dobre namjere.

DPS nikada nije primjenio neke antifašističke zakone da se obračuna sa fašizmom koji se njeguje u tim svetosavskim krugovima, čiji se sljedbenici, poput Nikolaja Velimirovića, dive Hitleru.

DPS se nikada na pravi način sa tim idejama nije izborio. Njima je bilo bitno da podmire crkvu, raznim ustupcima – u vidu zemljišta, građenja hramova i to sve u strahu da ne dignu pobunu kakvu su digli tokom litija.

RSE: Da li im se to na neki način „vratilo“?

Pajović: Crkva je iskoristila nezadovoljstvo onih kojima je, s pravom, bilo dosta DPS-a i onda su stvorili taj narativ – ako ste protiv DPS-a, onda ste uz nas. I tako su se ljudi i identifikovali i na osnovu toga im se dijelom priključili.

Gomilala se energija nezadovoljnih. Vremenom su ljudi počeli da se identifikuju s onim što pričaju njihovi takozvani predstavnici u parlamentu ili vjerski poglavari, preuzeli su određene matrice koje kao treba da predstavljaju naciju.

Onda se lančano stvaraju ostale kategorije i podjele. Nacija je, nažalost, postala samo brdo simbola u koje se ljudi uklapaju da bi bili „dobri Crnogorci“ ili „dobri Srbi“.

I na koncu, niko, uključujući DPS, ni danas ne preduzima nikakvu odgovornost povodom toga, u vidu priznanja krivice.

Crnogorcima je bitno staviti do znanja da ako se tako nacionalno osjećaju ne treba da žmure na korupciju, a Srbima iz Crne Gore da ne moraju biti uporedo i vjerski fanatici ili desničari.

Mora neko tim ljudima reći da svetosavci nisu njihovi predstavnici, a Crnogorcima da ih ne reprezentuju korumpirani neoliberali.

RSE: Ipak, da li vidite dublje motive i agendu u djelovanju crkve?

Pajović: Ključan je uticaj novca i želje za širenjem svetosavske ideologije. To je jedna ozbiljna firma sa obrisima paramilitarne organizacije koja ima milijarde prihoda. Možete misliti samo od manastira Ostrog koliko novca dobijaju.

Ujedno, crkva je moćna mašina koja je hranjena od devedesetih. Vrlo dobro je služila za rat. Znamo da su ti ljudi osveštavali tenkove. Krstili (haške osuđenike Radovana) Karadžića i (Ratka) Mladića. Kasnije se to samo nastavilo.

U Crnoj Gori je bilo na površini relativno mirno jer ih je DPS podmirivao novcem i zemljištem. I dalje to rade. U Nikšiću su čak njihovi politički saveznici glasali za slavu grada, svjesno kršeći sekularni karakter države.

Šurovali su i kvazi-intelektualci sa crkvom, uključujući srpsku i crnogorsku akademiju nauka i umjetnosti (SANU i CANU).

O promjenama nakon izbora

RSE: Nakon tri decenije je stigla promjena vlasti. Koliko smo bili zreli za tu promjenu?

Pajović: Promjena se morala desiti kad-tad. Možda je ovo i dobar trenutak bio. Ranije smo bili na ranjivim nogama nakon nezavisnosti, a sada donekle imamo stabilnost. Bitno je da građani shvate da DPS nije država, iako oni sami pokušavaju da predstave da jeste.

Da se sadašnja većina dogovorila da neće povlađivati crkvi, politici Vučića (Aleksandra, predsjednika Srbije op.a.), ruskim interesima, oni bi DPS sveli na minornu stranku. Ali ne. Oni kao da su odlučili da dokažu da sve ono što smo mislili da su DPS paranoje ili hiperbole, to nisu bile. Naprotiv.

Klasični slučaj priče o dječaku i vuku. Kad je dječak bez osnova (ili makar sa manje osnova) plašio selo da je stigao vuk, vjerovali su mu, ali kada se stvarno pojavio – niko nije došao u pomoć.

To je sad slučaj sa pričom o velikosrpskom nacionalizmu u Crnoj Gori. Kada toliko koristite identitetski narativ, kako biste mobilisali glasačko tijelo, dok se, makar naizgled, ništa ne dešava, onda ćete izgubiti ljude koji vjeruju u to.

Naravno, sigurno da je iza kulisa bilo velikosrpskog uticaja, ali ne u mjeri kojoj je bilo predstavljeno, i svakako ne u mjeri u kojoj ga sada imamo.

RSE: Ljudi su očekivali promjene. Negdje ste rekli da su umjesto promjena dobili zamjene.

Pajović: Da, tražili smo promjene, a dobili zamjene u paketu sa vjerskim fundamentalizmom. Ali promjene su se morale dogoditi. Ipak, zabrinjavajuće je ovo što se desilo i dokle smo došli. Ne mogu reći da nisam uplašen za društvo i dinamiku funkcionisanja.

Slikovito – nije država džip da kad upadne u blato da ubaci u rikverc, da bi potom krenula naprijed. Država je krenula unazad, po svim parametrima, koliko god nas propagandne mašine ubjeđivale u drugačije. I niko sa sigurnošću ne može reći da ćemo ponovo krenuti u neki vid progresa.

Lično nisam optimista, ali makar imam nadu. Smatram da ovakav rad političkih struktura stvara određenu reakciju ka novom polu.

Trenutno imamo neoliberale koji personifikuju Crnogorce s jedne strane, desničare koji personifikuju Srbe s druge strane, s treće strane relitavizatore i, kako ih ja zovem, „iznadsituaše“, ali četvrta strana fali. Ona mora biti radikalno lijeva da bi se konačno nešto na bolje promijenilo.

‘Despotija nesposobnih’

RSE: Kako biste opisali našu političku elitu, bez obzira da li je na vlasti ili u opoziciji?

Pajović: Kao despotiju nesposobnih. Koliko god se trudili da se ovo predstavi kao tranzicija, još od Aantibirokratske revolucije, živimo divlji imperijalni kapitalizam dok društvom vladaju oni najgori.

A ti najgori su snishodljivi prema građanima koji im daju moć. Oni se ne mogu nazvati predstavnicima, jer ih ljudi biraju kao jednu od nametnutih alternativa na kvazi-slobodnim izborima. Pri tom su ti političari jako bahati. Govore da je problem države u stvari koeficijent inteligencije, čime peru ličnu odgovornost.

Imamo ekonomski sistem koji predstavlja dobrobit za investitore i multinacionalne kompanije, a građani se ostavljaju u nekom preživljavanju. Daje im se na kašičicu, tačno onoliko koliko im treba da se ne bi ozbiljnije pobunili. Građaninu se ne daje plata vrijedna življenja već preživljavanja.

Kada objašnjavam sa strane ljudima kako bi bolje razumjeli situaciju u Crnoj Gori ukratko im kažem – desilo se to da su korumpirani neoliberali smijenjeni korumpiranim neofašistima.

RSE: Koliko je čitava situacija izazovna po mir na Balkanu?

Pajović: Posebno je opasna na Balkanu jer imamo svježu istoriju ratovanja, i svježa sjećanja u vezi toga. Balkan je bure baruta – zbog situacije na Kosovu, BiH i sada u Crnoj Gori. To je veliki eksperiment koji ne znamo kako se može završiti.

Dosta je činilaca uticalo na ovaj eksperiment – Rusija i Srbija svakako, ali i svjesno ili ne određene zapadne strukture koje su pokušale da primijene model takozvane tranzicije u Crnoj Gori. Ne izjednačavam te uticaje kao jednake, isto kao što ne izjednačavam nacionalizme, ali svakako vrijedi napomenuti.

Od bratstva i jedinstva koje se završilo krvavo, došli smo do priče o velikoj Srbiji, pa na kraju priče o Evropskoj uniji. I nikako EU da dođe, a stalno je iza ugla. A nikad nam nije bila dalja.

EU mora da shvati da ne može držati šargarepu na štapu jer će u jednom momentu magarac okrenuti na drugu stranu. I oni će izgubiti potencijalnog saveznika koji im treba jednako koliko i mi njima.

Jer i Evropa je na ivici raspada. To je Brexit pokazao. Njima treba lijepa priča, nešto što treba da pozove na evropsko jedinstvo. A to se jedino proširenjem može desiti.

RSE: Ipak, čini se da naša politička elita ne mari mnogo za njihove poruke?

Pajović: Nažalost, i to je veoma opasno. Lično nisam pobornik vanjskog uticaja u nekom širem ideološkom smislu, ali sam saglasan da dijelom postoji dobronamjerni uticaj koji nas je do skoro držao u kontroli od problematičnih struktura.

I sada su izgubili tu kontrolu. Sada će sve više jačati taj narativ „mi smo suverena država i ne zanima nas šta nam neko drugi priča“. Dok istovremeno dobijate uputstva od Vladimira Putina, Aleksandra Vučića i njihovih ispostava.

(Radio Slobodna Evropa, foto: AntenaM)