Balkan je pokazao da je i dalje mjesto sukoba prozapadnih i proruskih tendencija, što se potvrdilo i na nedavnim izborima u Crnoj Gori i Bugarskoj, te da Rusija grčevito nastoji održati uticaj na području koje povijesno i religijski smatra svojim lenom. U Crnoj Gori došlo je do tektonskih poremećaja koji unose nemir i neizvjesnost u budućnost te zemlje, a u Bugarskoj, iako proevropske opcije imaju prednost, ne žele sarađivati, što otvara prostor proruskim snagama da šire svoj upliv i čekaju svoju šansu iz prikrajka.

Odvraćanje pažnje

-Jako se bojim za Crnu Goru i njenu sudbinu. Od evropskog puta nema ništa. Zemlja će biti potpuno vezana za Srbiju. A možda još i malo radikalnije, s obzirom na geopolitičke interese Rusije na toj tački. Jedinoj tački na Jadranskom moru koja nije stabilna – upozorila je nakon nedavnih predsjedničkih izbora u toj zemlji nekadašnja ministrica vanjskih poslova Vesna Pusić.

Njen je nastup važan jer je otvorila pitanje interesa Rusije na Balkanu, posebno u Crnoj Gori, koja je jedina jadranska država na koju Kremlj još računa. Pobjeda Jakova Milatovića, u najmanju ruku, otvara to pitanje jer su iza njega u kampanji stajale i otvoreno rusofilske opcije, mada je on, kažu i „projekt“ zapadnih ambasada u operaciji „odstranjivanja“ kompromitiranog Mila Đukanovića. No, nije sve tako jednostavno. Rusija svakako nije odustala od svog uticaja, bilo gdje u Evropi, a ponajprije na Balkanu gdje smatra da ima najviše mogućnosti.

Ruski balkanolog Genadij Sisojev kaže nam kako Rusija, upravo zbog situacije koju ima u Ukrajini i „neprijateljstava“ sa Zapadom, traži svaku mogućnost da im negdje „zakuva“, da makar i malo, ili na trenutak, odvrati pažnju od Ukrajine i usmjeri SAD i EU da se pozabave nekim drugim problemima, a Balkan je, po njima, idealno mjesto za takvu rabotu. Rusija je pozdravila promjene u Crnoj Gori, ali više likuju nad „padom“ omraženog Đukanovića – kojeg su, kako kaže Sisojev, označili kao jednog od svojih najvećih neprijatelja i razočaranja, pa i čovjeka koji im je zabio nož u leđa – nego što slave pobjedu Jakova Milatovića, kojeg ne poznaju dovoljno i ne znaju što od njega mogu očekivati. Sisojev smatra da nakon odlaska Đukanovića i dolaska Milatovića ne treba očekivati da će se automatski povećati uticaj i prisutnost Rusije u Crnoj Gori.

Pitanje je ima li Rusija snage i mogućnosti za povećanje svog upliva. Milatović jest, s jedne strane, došao na vlast i uz podršku izrazito prosrpskih i proruskih opcija unutar crnogorskog društva (konačno, slavilo se i uz zastave Srbije te podizanjem tri prsta koji su simbol velikosrpske ratne politike i zločina na području Jugoslavije), jer je evidentno da su i oni u velikom broju glasali za njega. A tu činjenicu Moskva želi iskoristiti. Stoga Rusi smatraju da im se možda otvorio prostor za djelovanje, ako ništa drugo makar za izazivanje stalne krize i destabilizacije jer su ipak svjesni da Crnu Goru uprkos svemu više neće moći potpuno „vratiti u svoje krilo“, ali pokušaće od nje učiniti ili „novu Mađarsku“ ili, još bolje, „srpsku Bjelorusiju“.

Naime, kako je za praški Radio Liberty kazao Siniša Vuković, profesor s Johns Hopkins Universityja, Moskva Crnu Goru smatra „mekim trbuhom“ NATO-a. Po njemu, nakon promjene vlasti i očekivanja da će se to potvrditi i na junskim parlamentarnim izborima, Kremlj će se fokusirati na Crnu Goru zbog njezinih institucionalnih i društveno-etničkih problema, koji je čine najslabijom karikom u lancu prozapadnih država ovog dijela Balkana.

I američki analitičar Janusz Bugajski smatra da se Rusija neće direktno miješati, nego će to raditi, kao i do sada, preko Srbije, odnosno Aleksandra Vučića. I Sisojev nam kaže da će uticaj Rusije na Crnu Goru biti onoliki koliki bude ruski uticaj na Vučića.

-Evidentno je da Moskva dokraja ne vjeruje Vučiću i pribojava se da bi je on mogao u nekom trenutku ‘otkačiti’, zato joj je važno imati još pokrića, prvo Milorada Dodika (prvi je čestitao Milatoviću na pobjedi) te pogotovo Srpsku pravoslavnu crkvu (SPC).

-Stepen uticaja Rusije u regiji zavisiće od stepena uticaja na Vučića – uvjeren je Sisojev. I sada će nastojati pojačati svoj upliv na Podgoricu preko Beograda, jer su i sami zainteresovani da nakon „Milova pada pokušaju vratiti svoje pozicije na crnogorskoj sceni“. Naime, Srbija se nikada nije pomirila s crnogorskom nezavisnošću, slično kao ni Rusija s ukrajinskom. Podsjetimo se da Vučić okrivljuje srbijansku vlast iz vremena ostvarivanja crnogorske nezavisnosti (2006. godine) za to, te je rekao da će raditi na tome da „za 10 ili 20 godina ponovo ostvare zajedničku državu“. To je otprilike sada to vrijeme.

Najpouzdaniji adut

-U ovom trenutku ne vjerujem da Moskva može kontrolisati Milatovića ‘direktno’, nego će to činiti iz dva pravca – preko Beograda, odnosno Vučića, i još efikasnije preko SPC-a, kao njenog najpouzdanijeg aduta, na koji Rusija ima veliki uticaj – kaže Sisojev. SPC će biti zaštitni mehanizam ako Vučić „omane“, na isti način kako su to učinili na skupštinskim izborima 2020. godine, kad je SPC za „prosrpske-proruske opcije“ izvojevao pobjedu.

Glavni ruski saveznik nedvosmisleno je SPC, koji je pupčanom vrpcom povezan s Ruskom pravoslavnom crkvom (RPC) i patrijarhom Kirilom. Profesor međunarodnih odnosa na bostonskom sveučilištu Vesko Garčević za RSE kaže kako će uticaj SPC-a na politički život Crne Gore jačati jer će stranke koje će, najvjerojatnije, preuzeti vlast nakon junskih izbora biti „otvorene za taj uticaj“. Podsjetimo da je nakon izbora 2020. vladu sastavljao tadašnji mitropolit crnogorsko-primorski Amfilohije, ta da je u njoj bio i Milatović. SPC je, recimo, osudio odluku vlasti u Ukrajini da Kijevsko-pečersku lavru vrati pod ingerenciju države i iseli iz njega monahe za koje Kijev sumnja da su lojalni Moskvi. U saopštenju su taj potez službenog Kijeva nazvali „državnim terorom“.

To nikoga ne treba iznenaditi jer kad je 2019. Pravoslavnoj crkvi Ukrajine dodijeljena autokefalnost, to jest nezavisnost od Moskovske patrijaršije, na stranu RPC-a tada je stala samo SPC. Sveti arhijerejski sabor SPC-a odlučio je da neće priznati odluku Carigradske patrijaršije, ocijenivši da je odluka patrijarha Bartolomeja „neutemeljena“. Zato nije čudno da SPC u evropskim krugovima glasi za organizaciju koja promoviše Rusiju na Zapadnom Balkanu. To je istaknuto i u Rezoluciji Evropskog parlamenta u martu 2022. godine, u kojoj stoji da su europarlamentarci zabrinuti zbog „pokušaja Pravoslavne crkve u zemljama kao što su Srbija, Crna Gora i BiH, posebno u entitetu Republika Srpska, da promoviše Rusiju kao zaštitnicu tradicionalnih porodičnih vrijednosti i ojača odnose između države i Crkve“.

Doduše, u svojim prvim nastupima Milatović je najavio da će u svom mandatu uvesti Crnu Goru u EU, da neće „dirati sankcije Rusiji“, opozvati priznanje Kosova te dovoditi u pitanje članstvo u NATO-u (sve ono što traže njegovi prosrpsko-proruski partneri).

-To su ‘crvene linije’ koje on, kao racionalan političar, neće prelaziti – kaže Sisojev, ne zato što intimno možda ne bi, nego je svjestan da bi ga to dovelo u velike neprilike jer su to stvari preko kojih Zapad, a pogotovo oni koji su ga podržali protiv Đukanovića, ne bi prešao, a Rusija ga vjerovatno oko toga neće pritiskati, jer znaju da to, barem u ovom trenutku, nije izvodljivo. Sisojev kaže da bi to zaklinjanje u Evropu ipak uzeo s određenom rezervom. – Mislim da će kod njega prevladati „Vučićev sindrom“. Naime, riječi će se razlikovati od djela. Vučić stalno ističe da je strateški cilj Srbije ulazak u EU, ali već dvije-tri godine nema nikakva suštinskog pomaka, jer i on to svjesno koči.

Profesor Vesko Garčević kaže kako u Milatovićevom Pokretu „Evropa sad“ ima ljudi koji su jako nacionalistički nastrojeni, ali i onih koji, makar verbalno, podržavaju euroatlantsku agendu. U EU su se zaklinjala oba premijera, i Zdravko Krivokapić i Dritan Abazović, ali Crna Gora je praktički zaustavila svoj evropski put upravo u njihovim mandatima i nije u zadnje tri godine učinila nikakav pomak u pregovorima i približavanju, iako je najviše napredovala od svih drugih država regije. Crna Gora imala je priliku da uđe u EU, možda već u sljedećih nekoliko godina, ali ta je prilika propuštena. Naime, podsjeća Sisojev, Dritanu Abazoviću, za kojeg takođe kažu da je čovjek „zapadnih ambasada“, sugerisano je da ne potpisuje Temeljni ugovor sa SPC-om jer bi to moglo koštati Crnu Goru daljnjih pregovora s EU. Dakle, iako je to znao i primio upozorenja američke i britanske ambasade, on je to potpisao i Crnu Goru time zakočio u daljnjem pristupanju. Milatović bi mogao postupati slično, jer konačno, ima i on dugova i pred onima koji su ga doveli na vlast.

-Onako kako su postupali Vučić i Abazović mislim da će to biti privlačan model i za Milatovića – ističe Sisojev. I profesor Garčević misli da su „ambasade“ pomogle Milatoviću, ali kaže da će EU i SAD i njemu i njegovoj „Evropi sad“ dati određeno vrijeme da se vidi kuda će krenuti i o kakvom profilu stranke se stvarno radi. Prema Sisojevu, najintrigantnije će biti koliko će Zapad „tolerisati“ „normalizaciju“ odnosa sa Srbijom i približavanje Vučiću jer je to važno i Rusiji, pa će Moskva preko te „normalizacije“ tražiti svoju nišu da utiče na Podgoricu. Pitanje je hoće li se Crna Gora priključiti Otvorenom Balkanu, koji u Crnoj Gori mnogi smatraju „Vučićevim mehanizmom širenja srpskog sveta“, te kako će se Zapad postaviti oko toga. Milatović, podsjetimo, podržava i Otvoreni Balkan i potpisani Temeljni ugovor sa SPC-om.

No, recimo da na rusku prisutnost na Balkanu utiče i rizik od gubitka velikih sredstava koja dolaze iz Bruxellesa, kojih se niko ne želi odreći, te vrlo direktno uspjesi odnosno neuspjesi Rusije u Ukrajini. Ako se ratna sreća okrene, vjerovatno će to ojačati proruske snage na cijelom Balkanu da pojačaju svoje zahtjeve i ambicije. Međutim, postoje i drugačija razmišljanja, kada je riječ o ruskom uticaju na Balkanu.

Davor Boban, vanredni profesor na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu, smatra da se pretjeruje kada se tvrdi da Rusija može destabilizovati ovu regiju, a možda čak i Bugarsku i Grčku. Ovaj stručnjak za države Istočne Europe eksplicitno nam kaže da ruski uticaj slabi, iako je bio jak naročito u onim zemljama u kojima su ruske kompanije kontrolisale neke segmente privrede, posebno energetski sektor, te gdje je dio političkih elita i stanovništva bio proruski orijentisan.

-EU je svojim djelovanjem tokom posljednjih godina uspjela i u tim zemljama pojačati svoj uticaj. Primjerice, prihvaćanjem pravila EU o energetici smanjila se ruska kontrola nad njihovim nacionalnim energetskim sektorima. EU je usto djelimično finansirala izgradnju plinske infrastrukture koja je omogućila bolju povezanost između tih zemalja i time smanjila zavisnost od ruskog gasa. Izbijanje rata u Ukrajini još je više udaljilo te zemlje od Rusije. Nakon što je Bugarska prošle godine odbila plaćati ruski plin u rubljima, Rusija je obustavila daljnji izvoz plina u tu zemlju, premda je nastavila koristiti bugarske plinovode za izvoz u druge zemlje, uključujući i Mađarsku – podsjetio je Boban.

Proruska uporišta

Glavna proruska uporišna točka i dalje je Srbija, čiji se lider Aleksandar Vučić stalno hvali da odolijeva uvođenju sankcija Moskvi. Kako je nedavno podsjetio BBC, Srbija je osudila rusku invaziju glasajući za rezolucije UN-a, ali je ostala jedina evropska zemlja uz Bjelorusiju koja još nije uvela sankcije Moskvi. Zbog toga je Evropska komisija u redovnom izvještaju 2022. godine veoma jasno kritikovala stav Srbije prema Moskvi i napadu Rusije na Ukrajinu. U Bruxellesu su upozorili da je Srbija nastavila održavati bliske veze s Rusijom, a neke od izjava i poteza visokih dužnosnika Srbije EU je opisala kao direktno suprotstavljanje vanjskopolitičkim pozicijama EU. No, slično rezonuje i većina tamošnjeg stanovništva. Prema istraživanju iz decembra prošle godine, 62 posto Srba vjeruje da odgovornost za rat u Ukrajini snose zapadne sile, a manje od 24 posto smatra da je Rusija kriva za sukob, a 3,4 posto da je krivac Ukrajina. Osim toga, 70,5 posto ispitanika odgovorilo je da Srbija ne treba uvoditi bilo kakve sankcije Rusiji, koju je 47,5 vidjelo kao najvažnijeg političkog partnera Srbije, nasuprot samo 30,1 posto koji su odgovorili da je to EU.

Davor Boban takvu sklonost Rusiji u velikom dijelu srpske javnosti objašnjava ponajprije tradicionalnom naklonošću. Pritom će podsjetiti kako „Srbija tu nije iznimka u jugoistočnoj Evropi jer slična naklonost postoji i u Bugarskoj i Grčkoj. Potonje dvije ne zavise od ruske potpore u nekim pitanjima, poput statusa Kosova, i članice su EU-a i NATO-a“. A na pitanje koliko su duboki odnosi Beograd-Moskva, i hoće li opstati, Boban odgovara – Srbija je više oslonjena na Rusiju nego obratno. Koliko je Rusiji stalo do Srbije pokazuje to da je u nekim razdobljima ta zemlja plaćala višu cijenu za ruski plin nego Njemačka, podsjeća ovaj politolog.

U Bugarskoj je na izborima dobro prošla prokremaljska stranka Preporod (Vzdraždenije), koja stalno na izborima raste, pa je 2021. imala 13, a na izborima 2. aprila osvojila je 37 zastupnika. A kako se proevropske snage neće, najvjerojatnije ni ovoga puta, dogovoriti o zajedničkoj vladi, na sljedećim bi izborima stranka Putinova prijatelja Kostadina Kostadinova, kojeg ironično zbog toga zovu Kostja Kopejkin, mogla dodatno ojačati. Njegova agenda je izlazak Bugarske iz NATO-a, traži referendum da se odgodi uvođenje eura na 20 godina, protivi se pomoći Ukrajini jer time, kaže, „NATO uvlači Bugarsku u rat s Rusijom“.

Moskva stalno podiže proruski sentiment u Bugarskoj, naglašavajući povijesne veze i tvrdeći da Zapad ugrožava pravoslavne vrijednosti, te širi propagandu o „propasti Zapada“, kaže za RSE bugarska politologinja Vesela Črneva iz Savjeta Evrope. Od toga što je bugarska već u dugogodišnjoj krizi (pet puta su bili izbori u dvije godine, a smiješe se na jesen i šesti) koristi ima samo Rusija, odnosno proruski predsjednik Ruman Radev, koji tako „tehničkim vladama“ kontroliše Bugarsku, kaže profesor sa sofijskog fakulteta međunarodnih odnosa Ognjan Minčev. Ako se uspije „složiti“ proevropska vlada, ona bi, kaže Dmitri Popov, mogla donijeti zakon o lustraciji političara i državnih dužnosnika koji su tajno ili otvoreno radili za Rusiju, što bi svakako otupilo ruski uticaj. Naime, sve zavisi hoće li se uspjeti dogovoriti dvojica ljutih suparnika i bivši premijeri Bojko Borisov i Krili Petkov.

Rusiji svakako konvenira da na Balkanu bude nestabilno i da se Zapad „okupira“ ovdašnjim problemima, jer to znači da se miče pažnja sa Ukrajine. Sisojev nam kaže kako ne misli da Rusija ima neki konkretan plan za Balkan. Naime, evidentno je da nema za Ukrajinu, koja je sigurno važnija i presudnija, pa vjerojatno onda nema nešto konkretno ni za Balkan, osim interesa da ga destabilizira, ali i tu se radi više o improvizacijama nego smislenom planu.

Vlado Vurušić i Robert Bajruši (Antena M)