Puno smo zgriješili prema velikim piscima. Prozivamo ih za najmanje sitnice, onda kada su nam njihove rečenice neophodne da bismo bar malo ojačali naše slabašne konstrukte. Izvlačimo im rečenice iz konteksta, čupamo stranice pažljivo uvezanih knjiga, križamo, podvlačimo, falsifikujemo, ne bi li ih pojednostavili, smanjili, učinili sličnijim nama. Najradikalniji oblik ovoga grijeha jeste njihova zloupotreba da uvjerljivije slažemo i obmanemo.

Dobra ilustracija takvog pokvarenjaštva je nedavno iživljavanje nad Miroslavom Krležom, koje su javno počinili ovdašnji političari. Prvo je to na facebooku učinio premijer Fadil Novalić i to zarad bijedne dnevnopolitičke spletke. Zatrebao mu je citat iz Krležinog eseja da bi opravdao ponašanje Refika Lende.

“Neka oprosti gospođa Europa, ona nema spomenike kulture. Pleme Inka u Americi ima spomenike, Egipat ima prave spomenike kulture. Neka oprosti gospođa Europa, samo Bosna ima spomenike. Stećke. Šta je stećak? Oličenje gorštaka Bosanca! Šta radi Bosanac na stećku? Stoji uspravno! Digao glavu, digao ruku! Ali nigdje, nigdje, nikad, niko nije pronašao stećak na kome Bosanac kleči i moli. Na kom je prikazan kao sužanj…“

Isti Krležin citat, dodatno osakaćen, par dana poslije zloupotrijebila je i njegova stranačka drugarica Aida Obuća. Cinika s Gvozda uvaljala je u kvazipatriotske parole i vrijeđanja političkih protivnika. Ipak, najsramotnije je što ga je pokušala iskoristiti u jačanju bizarne teze da je SDA tvorac demokratije na ovim prostorima. Na kraju zloupotrebe preporučila je da se više čita Krleža. Odlučili smo da je poslušamo.

Naravno, zanimljivo je šta je Krleža pisao o Bosancima. I prilično laskavo, ako je neko baš toliko samouvjeren pa se usudi poistovjetiti s navodima iz citata. Ali, ništa manje nije zanimljivo ni ono šta je pisao o nacionalistima, uzor patriotima, fanaticima, lopovima, mitomanima, nepismenjacima, lažovima, udvoricama, sažaljenja dostojnim bijednicima, životinjama najmajmunskijim, crvima, članovima središnjih odbora, njihovim tetkama, strinama, generalima, ministrima, zatvorenim veleizdajničkim krugovima…

(Svi citati izvučeni su iz konteksta, ali ništa nije mijenjano niti dopisivano. Izvinjavamo se velikom piscu što smo podlegli slabostima pa ga koristimo povodom ovdašnjih tupavih, kvazipolitičkih ispada.)

ČITAONICA ŽURNAL: Tako je govorio Krleža

O PRIVATNOJ DRŽAVI

Tako se bjelodano pokazalo, da je država jedna stvar sastavljena ponajprije od zatvorenih veleizdajničkih krugova, u prvom redu, a zatim od tetaka, strina i krsnih kuma. Tko nema strine ni kume, za njega nema ni države. Pokazalo se osim toga i to, da je država jedna opasna fiksna ideja, koja se sastoji od neke blesave arogancije nepismenjaka, koji misle da su oni lično država kada vrše neke u civiliziranome svijetu potpuno suvišne funkcije.  

(Iz Deset krvavih godina)

O SAŽALJENJA DOSTOJNIM BIJEDNICIMA

Oficiri poslije izgubljenih ratova, bez konja i bez psovke, propali bankiri bez čekovnog kredita, pjevači bez glasa, otpušteni činovnici, odbačeni političari, svi ti sajamski pajaci, kao brodolomci na poplavi, plivaju strujom predrasuda u smeće, zaboravljajući bit svoje ljudske tvari; te su slamnate lutke uvjerene, kako je karneval doista tragično svršio samo zato jer je vjetar odnio njihove klaunske kape. Da se je to kojim slučajem dogodilo drugim maskama, bilo bi im smiješno. Ljudi se uvijek raduju tuđoj nesreći, zaboravljajući da je ta tuđa nesreća njihova vlastita. Za sve ljudsko imao sam oduvijek slabost razumijevanja po starom klasičnom receptu: da su sve slabosti ljudske upravo elementi one ljudske tajne koja od čovjeka stvara sažaljenja dostojnog bijednika.

(Iz Na rubu pameti)

O GENERALIMA

Za generale gradovi, kao Pariz, Belin, Aspern i Essling, Regensburg, Waterloo, nisu gradovi u kojima žive građani, sviraju glazbe, peku se kolači, vrte se strojevi, u jednu riječ, mjesta gdje se odvija civilni život, nego su to strateška uporišta, stvorena isključivo u tu historijsku svrhu da ih Napoleon spali ili osvoji.

(Iz Deset krvavih godina)

O NACIONALISTIČKOM FETIŠIZMU

O, Gospode ti Bože moj, ima li nešto megalomanskije na ovome svijetu, i, uopće, kada se narodnost već uzdigla na rang božanstva, onda je na satu ljudske pameti otkucala ponoć, onda nema više izgleda da bi svanulo, jer ova vrsta nacionalističkog fetišizma, to je konac balade.

(Iz Banketa u Blitvi)

O MITOMANIMA

Ne biti mitoman, ne biti opterećen balastom prošlih vijekova, teretom takozvane tradicije i fetišizma, ne popuštati pasivno inerciji konzervativnog javnog mišljenja, opirati se dosljedno svemu što u ovoj zemlji predstavlja takozvane patrijarhalno zaostale „ideale“, to znači poricati sve one elemente koji nacionalnu svijest grade po prošlostoljetnom romantičarskom kalupu, koji politički organizirani predstavljaju nesumnjivo preživjele, da ne kažem reakcionarne snage.

(Dnevnik 1-5)

O DVONOGIM ŽIVOTINJAMA

Promatrajući ljude sa prilično svježom znatiželjom, primjećivao sam kako se ljudi uzajamno prljaju po nekoj neshvatljivoj, dubokoj potrebi koja se u čovjeku objavljuje silinom teže: postoji u ljudima mračna snaga koja vuče dolje, k zemlji, u blato. Ljudi se progone uzajamno i osjećaju se progonjenima od kretnje, od pogleda, od riječi, ljudi se njuškaju međusobno nepovjerljivo kao zvijeri, ljudi jesu zapravo dvonoge životinje, ljudi kradu jedni drugima misli i novac (kao opice u prašumama što kradu jedne drugima banane), a kad su se nakrali i kad im se sito podriguje, onda zadovoljno gunđaju valcere, mokreći u podzemnom pisoaru kakvog prljavog noćnog lokala, kamo iz daljine kroz koprenu dima i miris katrana dopire cilik slabe muzike: dobro nam ide, nažderali smo se tuđe muke, nose nas na jastucima, pijani smo, slava bogu.

(Iz Na rubu pameti)

O MINISTRIMA

„Čovjek u ovoj zemlji postaje čovjekom tek od ministra“, odgovorio mi je jedan ministar, kada sam ga zapistao zašto je postao ministar. „Kao što je građanin u Austriji postao čovjekom tek od kotarskog predstojnika naviše, tako danas netko tko nije ministar ne može da živi ljudski“.

(Iz Deset krvavih godina)

O NACIONALIZMU I RELIGIJI

Nije li nacionalizam opasnija narkoza od bilo kakve religije…

(Panorama pogleda, pojava i pojmova 1-5)

O UZOR RODOLJUBIMA

Mi živčano uznemireni pojedinci, okruženi smo glupanima, kućevlasnicima, vlasnicima tvornica soda-vode, gospodom građanima i malograđanima, koji nose suknene melone na glavi kad se međusobno pokapaju, i što može čovjek ovakvom jednom svom bližnjem sugrađaninu, ovakvom uzor-rodoljubu i članu središnjeg odbora te i te stranke, koji je gradski otac, vijećnik, tvorničar, dobrotvor i javni radnik, koji pod svojim vlastitim potpisom u svome vlastitom stranačkom glasilu protestira javno protiv toga što se danas “upotrebljavaju teretni automobili kad to ubija našu vlastitu konjsku spregu u prvome redu”, a zatim “kvari i uništava sistem kanalnih cijevi i odvodnih kanala, sagrađen kod nas još na staromodan ciglarski način”.

(Iz Na rubu pameti)

O NACIONALIZMU I MRŽNJI

“Ispitivati vrela, korijene, proces nastajanja, uzroke zbog kojih se javlja, opobijati ih kauzalno, dublje, ne površno, to je jedini način kako se te slijepe snage svode na neopasne pojave (…) Ovi bunari naše mržnje i strasnih netrpeljivosti veoma su duboki, a svi su otrovani i truju se dalje po planu.” (4)

(Panorama pogleda, pojava i pojmova 1-5)

O SVETIM STVARIMA

Tajanstvena snaga kobne fraze o “svetim stvarima” domovine, boga, uvjerenja, ili principa jedno je od najmračnijih historijskih strašila.

(Iz Razgovori sa Miroslavom Krležom)

O BEZBOŽNIM BOGOVIMA

Novi bezbožni bogovi već su zavladali svijetom. Jedan od njih zove se Narod. Priznaju novom Božanstvu sve vladarske pridjeve, apostrofiraju Ga kao Veličanstvo, a nikada ni jedan Tiranin nije posjekao toliko nevinih glava.“

(Panorama pogleda, pojava i pojmova 1-5)

O GLUMI

Ljudi glume sebe isto tako kao što to čine i crkve, države, političke partije, imajući o sebi programatski uzvišeno mišljenje i uopće sve što je ljudsko prikazuje se u najboljoj kondiciji zbog društvenog ugleda i kredita.

(Iz Razgovori sa Miroslavom Krležom)

O ŽALOSNOJ ZEMLJI

Žalosna seljačka zemlja, čija inteligencija nema respekta ni spram čega što bi spadalo bilo u kom vidu pod pojam idejne ili bilo kakve duhovne vrijednosti. Arogantna, seljački gruba ta naša inteligencija je nepismeno bezobrazna spram svega što nije opipljivo, ona priznaje samo realne stvari: sudnice, dekrete, banke, crkve… u jednu riječ kotlove u kojima se nešto kotrlja, kobasica ili pasulj, parlament, mandat, stranačka karijera, novac! U tome svijetu ideal je biti bogat, jer to znači biti siguran da nećeš gladovati. Iz toga trajnog straha pred siromaštvom progovara strah kroz vjekove gladujućih pokoljenja.”

(Iz Na rubu pameti)

O LOPOVIMA I CRVIMA

Sami lopovi vrve svijetom, kao crvi u crvljivom mesu: sumnja velika i nepovjerenje na sve strane, a i dobro da je tako, jer je čovjek rođen kao lopov!

(Iz Povratak Filipa Latinovića)

O ŽIVOTINJI NAJMAJMUNSKIJOJ

Čovjek je životinja u svojoj pojedinačnoj osamljenosti savršeno tužna, u prirodi, moglo bi se reći, gotovo deplasirana! U stadu živeći već prilično dugo, čovjek je čovjeku čovjek, okrutniji naime od svake druge zvijeri. Bestidna, lažljiva, glupa, zlobna i majmunska zvijer! Najsmješnija među životinjskim vrstama je sigurno vrsta majmunska, a koliko je majmun bliži neposrednom i logičnom životu od čovjeka? Poslije opice (koja u svakom pogledu zaostaje za drugim životinjama), čovjek je životinja najmajmunskija! Ta zvijer je proždrljivija od hijene, jer hijena prežderana strvinom može pokraj smrdljivog mesa da zaspi, dok čovjek, koji se prežderao toliko, da mu se od sitosti diže utroba – još uvijek ždere i, promatrajući oko sebe druge, gladne, sebi slične životinje, oblizuje se zadovoljno.

(Iz Povratak Filipa Latinovića)

O LAŽOVIMA I UDVORICAMA

Ljudi se međusobno varaju, lažu jedni drugima u lice, obmanjuju se laskanjem i prozirno pretvorljivim udvaranjem, a to im često poštenoljudski izgleda nerazmjerno hrabrije nego da jedni drugima kažu golu istinu. Ljudi su sebeljubivi jer nisu siti, jer strahuju pred gladovanjem, zlovoljni su jer su poniženi i jer im je učinjeno krivo, nepravedni su, dakako, ali ni prema njima nisu pravedni njihovi bližnji, nesretni su, pozlijeđeni, ozlojeđeni, u krpama, pod smrdljivim perinama hrču, zaviđajući jedni drugima na lončiću kave, na čistoj jastučnici, na novom biciklu, zanovijetajući za svaku sitnicu kao čavke na grani kad se pravdaju (dijalektički, po svoj prilici) na strvini nekog neznanog junaka o tome koja je imala pravo prvenstva da se pogosti ljudskim okom.

(Iz Na rubu pameti)

O ISTINI

Istina je, kada čovjek osjeća potrebu da nešto kaže, što bi sa gledišta svoje lične probiti bolje i mudrije i uviđavnije bilo da je progutao, to je istina! Ima li uopće kakve koristi od izgovorenih istina? Nema, jer za istinom kao takvom već su vijekovima raspisane tjeralice.

(Iz Banket u Blitvi)

PJESMA ČOVJEKA BEZ POSLA

Ogromna pitanja teku oko mene danas ko mutne
jesenje vode, ko maglena blatna jutra,
i ja se rastačem danas po ulicama sivim
i tako ko poplava tečem, protječem i pjevam
o sebi danas ko voda što teče slijepa u koritu
blatnom, ogromna, opasna, tamna.
Kroz gradove tečem, kroz daljine, i nosim sebe u sebi
i valjam krvave slutnje,
snove ko stare krpe, nebosklone prazne, trule
pokojne laži,
ko dvopapkar žvačem vrijeme na svom vlastitom grobu
i tečem tako po zakonu svoje krvi po praznim
njedrima svojim kao pod maglenim nebom,
ponirem, rujem, tonem, promičem, valjam se,
pjevam: smolavo, gusto, crno ko usirena krv.
Utječu u mene snage iz starih ranjavih rana,
i tako lopte pitanja danas ko poplave, strava i tmina;
nabrekli stihovi šume, krvavo šume ko pijani kucaj
bila, glavobolna zvonjava mozga i pasji prebiti jauk.
Prolazim tako pod odsjajima blijedim plinskih
svjetiljaka
i ulice mračne punim ko kovčege pogrebne prazne
kretnjama svojim, disanjem svojim i sjenom svog
febrilnog lika,
i tako svjetlucam jadno fosforom pogleda nijemog
ko ranjena riba u tmini mračnoga dna,
a sve je mutno ko staklo sklopljenog okna i sve je
prazno ko ulica mrtvoga grada,
i sve je tvrdo ko tuđa zabita vrata i crno ko četiri
posljednje daske.

(Iz zbirke “Pjesme u tmini”)

(zurnal.info, foto: HRT)