„Ustajte balije“, uzvikuje četnička krezuba rulja iz kolone automobila koja je jučer prošla kroz povratničko naselje Drum u Vlasenici gdje žive Bošnjaci. Na videosnimku se jasno čuje kako neko iz mase urla, poprilično ono što je prije tri decenije ledilo krv u žilama svakom normalnom ljudskom biću.

Sat otkucava 16:42, a vlasenički povratnici u noći koja okiva javu čuju iste one riječi uz koje su njihovi najbliži odlazili u smrt.

„Ustajte balije“, „ooo balije“, „balije, ima li vas“, „gdje su balije“ samo su neke od silnih iteracija koje mržnjom zadojena rulja, a koja ima hrabrosti sebe nazivati vjernicima, zaziva nova klanja i ništenja drugih i drugačiji.

A sad zamislite kako je bošnjačkim povratnicima od kojih nema niti jedne porodice, to se smijem u život kladiti, kojoj neko nije ubijen u zadnjoj agresiji na Bosnu i Hercegovinu?

Pogotovo u istočnoj Bosni, pogotovo u krvlju natopljenoj Vlasenici, koja još pamti strašni logor Sušicu, koja još pamti masovna strijeljanja, koja još pamti grobove bošnjačke djece, i koja još traži neznane humke sa posmrtnim ostacima svojih najmilijih.

I to da se čuje u Badnjoj noći?

Tako samo zvijeri, ne zvijeri, malo je reći – tako samo đavolu naklonjeni vide najradosniji hrišćanski praznik. A prijetiti drugim, slabijim, nejakim, onim bez zaštite u noći kad im treba pružiti ruku, e to je đavolje djelo. I nije li ovo vrijeme praštanja, mirenja, vrijeme radosti i Božijeg mira na zemlji, kako kažu svete knjige?

A kakvo je mirenje i kakva je radost u riječima „ustajte balije“ dok se razbija ionako labav i neurotičan san povučenih Bošnjaka istočne Bosne? Kakav je naum do li puste želje za novom prolivenom krvlju u najbližoj budućnosti? Kakva se poruka šalje, kakva se nakana emituje komšijama u smutnim vremenima, kad umjesto prijateljskog zagrljaja slušaju pokliče sa kojima su četnici klali i ubijali u prvoj polovini devedesetih???

I ne dao Bog da zna kako ga „slave“ oni koji navodno vjeruju u tog Boga, pa najradosniji hrišćanski praznik, umjesto sa porodicom i dragim ljudima, nakaze provode prijeteći svojim neartikulisanim, poganim glasovima, plašeći komšije.

E, to je sramota od zemlje do neba, do istog onog neba na kome valjda stoluje Bog.

A ovo sa Bogom nema veze!

Upravo suprotno, ovo je đavolja rabota polupagana, koji su odavno svoju vjeru, nadu i ljubav, trampili za jednu lažu svetosavske sekte, za ideologiju krvi i tla i u ime te ideologije samo čekaju povod ili još gore, prave povod za nova klanja.

I nije njihov Bog, Bog ovih iz kolone zla ni Isus ni njegov otac. Ne, njihov Bog je bog tame i zlodjela, Azazel koji im je odavno preuzeo dušu, popio pamet i sasušio emocije.

A biti čovjek, biti u vjeri tako da pružiš ruku drugom i drugačijem, posebno drugom i drugačijem tamo gdje je u manjini i gdje je ugrožen – ne bi li shvatio da smo svi isti – e, to je ultimativna osobina ljudskih bića kojih nema u mračnoj koloni ponad Vlasenice.

Zamislite samo da su ljudi iz automobila umjesto „ustajte balije“ govorili, „kako ste komšije“? Zamislite da su umjesto prezrenih, životinjskih urlika donijeli hranu najpotrebitijim stanovnicima Druma u Vlasenici? Zamislite da su podijelili ogrjev onima kojima je hladno, da su udijelili lijepu riječ starijim, da su razgalili srca tužnim? E to, to bi bilo hrišćanski, po Božjim nakanama, onako kako knjige kažu.

A ovako, ovako su tek rulja namjesnička, vjerovjesnici zla koje opet može doći, pobješnjeli zombiji kojima je malo smrti po Bosni i koji ištu još i još!

Aleksa Šantić će u pjesmi, onoj divnoj badnjoj poemi “Pretprazničko veče“ kazati između ostalog:

“…U to bi halka zakucala. ¬ „Petar!“ ¬

Usklikne otac ¬ „On je zacijelo!

On vazda voli govor i sijelo ¬

Otvorite mu!“… ¬ I mi svi, kô vjetar,

Trči i vratâ prijevor izvuci.

I stari susjed, visok kao brijeg,

Tresući s ruha napanuli snijeg,

Javio bi se s fenjerom u ruci…“

Gdje je sad Aleksa, gdje je sad Petar da uđe i ulije dobrotu po djeci i oko djece, gdje je običaj koji drugom i drugačijem nudi ljubav, simpatiju, saosjećanje i razlog za zajedništvo?

Sve se pretvorilo u jednu sivu, četničku masu, izmanipulisanu, karikaturalnu svjetinu željnu krvi, koja se sprda prvo sa religijom, vjerom i svojim običajima i koja zagorčava život svakom drugom i drugačijem.

Na sramotu vam bilo, vi niste moji, niti sam ja vaš, vi sa Bogom veze nemate!

A mir, ljubav, blagostanje i dobre želje neka budu rezervisane za one koji imaju srce umjesto hladne tame i mozak umjesto đavoljeg igrališta.

Mir Božji, Hristos se rodi!

(Radiosarajevo.ba)