Svetlana Bojković i Dušan Kovačevoić su dva ogledna primjera u šta se pretvara talenat i ljudskost, pa i zdrav razum, kada su izubijani ruskom i velikosrpskom propagandom. Dušan je postao Ilija Čvorović, a Svetlana Giga Moravac.

Kulturni svjetionici u ruskom tunelu

Prijateljica me upita danas, Dragane, da li je moguće? Eno Ceca Bojković na “Sputnjiku“ unižava Zelenskog, a Dušan Kovačević kaže da će braniti Kosovo sa svojom “legijom staraca“. Ipak su oni nekakvi kulturni svjetionici, govori mi ona. Pa Dušan, eto, Dušan je napisao “Maratonce“, “Ko to tamo peva“, “Balkanskog špijuna“, a Ceca je bila vedeta tog nekakvog ekološkog pokreta, završi prijateljica tiradu.

I kako da joj objasnim da pisci i scenaristi počinju ličiti na svoje najstrašnije likove, pa je tako Kovačević zaličio na Iliju Čvorovića? I još teže, kako da joj objasnim kako gotovo i nema “ekološke inicijative“ na Balkanu, a koja ne smrdi na putinizam i ruske FSB pare. Nisam imao srca, jer bih joj tada srušio i zadnjeg snješka koji sve sa otopljenom glavom vjeruje u nekakvu “srpsku inteligenciju“ okrenutu ka normalnom svijetu.

A fakat jeste da su baš Svetlana Bojković i Dušan Kovačević dva pokazna primjera kako se ljudi od digniteta gotovo u isti dan bacaju naglavačke u srpsko-rusku kaljužu koja je odavno iskopana na ovim područjima, naseljena kojekakvim endemičnim spodobama, a neki će reći da nikada i nije zatrpana u zadnja dva vijeka.

Kad predsjednik Ukrajine postane “to“

“To će on (Zelenski) tek na kraju da vidi, a videćemo i mi, ko preživi. To (Zelenski) se ne računa u glumce, to vređa glumačku profesiju. Videla sam neke inserte, to su neke vrste kabarea. Onako, na ivici po*no situacija. Da ne ponavljam, nema smisla, ali pročitajte Vedranu Rudan da vidite kako ga ona zove, kako on svira i čime svira. To je jedna takva osoba, vrlo je pogodna bila za ovu ulogu koja joj je dodeljena. E sad, kada bude završio tu svoju ulogu, videćemo šta će biti kada padne zavesa“ govori Svetlana Bojković za Zelenskog u nekakvoj bizarnoj emisiji na „Sputnjik“ televiziji.

I ne, ne radi se ovdje o sudu glumice prema kolegi! Riječ je o ideološkom stavu, punom mržnje, prezira i pasivne agresije, iz kojeg vrišti putinovska dehumanizacija, sva uvijena u oblandu srednjeg roda. Pa tako Zelenski nije glumac, nije ni predsjednik, nije čak ni čovjek. On je puko “to“. On je neka vrsta marionete, koja bi samo da nije na “američkim koncima“, trebala šta? Da prizna kapitulaciju svoje zemlje? Za svjedoka i duhovnog ideologa Svetlana Bojković poziva Vedranu Rudan, ženu koja je svoju karijeru bazirala na rotiranju psovki u javnom prostru i silnom putinizmu od koga je čak i lokalnim putinistima ispred seoskih zadruga malo neprijatno.

I da ne bude nikakve zabune i da publikum i konzumenti “Sputnjika“ ne pomisle kako je riječ o nekakvom stručnom sudu glumice, pobrinuo se sam “Sputnjik“, preciznije njihova voditeljica koja u sljedećem pitanju eksplicitno insistira na putinističkoj ideologiji i na vrijednosnom stavu ruske agresije, pardon vojne operacije.

Tako voditeljka glumicu pita: „Da li su to dobro ili loše izrežirali reditelji preko okeana“, misleći naravno na Ameriku, a Svetlana Bojković kaže:
“Da vam kažem, sa moje tačke gledišta, profesionalne, loša je režija. To naravno ništa ne znači pošto su oni uporni, jako uporni i jako moćni. To može da bude loša predstava, ali ako sam ja moćan, ja imam prava da pravim i loše predstave. Ja imam prava da proizvodim ratove. Od tih silnih ratova koji su proizvedeni tokom poslednjih 30, 40, pa i 50 godina nijedan, zapravo, nisu dobili, ali su nešto izvukli. I to je dovoljno, pa idu dalje. To je nešto što očigledno pokreće njihovo bitisanje.“

Svetlana Bojković, demonstrira osim klasične amerikanofobije i strahovitu količinu nepoznavanja istorije. Nema u nje ni traga samilosti, ni traga empatije prema narodu Ukrajine. Nema ni traga primisli da je ruski agresor pokrenuo rat i da ništi ljude, pa ako hoćete i tkivo kulture i Ukrajini, govoreći kako ukrajinski narod ne postoji? Ne zapita se Ceca-glumica, kako će izaći sa ovakvom izjavom pred prosječnog Ukrajinca, koji je npr. posjećivao ono prozorište u Mariupolju, a danas od njega nema ni traga ni glasa. Ne pita se, jer joj to u ovako isprojektovanoj Srbiji, nije ni potrebno.

Drži se “Sputnjika“ idu godine, klimaj glavom, lupetaj mimo civilizovanog svijeta i sve će biti dobro govori sama sebi ekološkinja Ceca.

Ilija Čvorović u Legiji staraca

Sa druge strane, onaj nekad briljantni um Dušana Kovačevića kao da je danas došao s Gazimestana iz 1989. pa našprican Miloševićevim otrovima bulazni:

“Razgovarao sam sa prijateljima i dogovorili smo se, ako ne daj bože dođe do rata, ako nas neko napadne, da formiramo diviziju trećeg poziva, što znači 60 plus, koju ćemo nazvati Legija staraca. Ako neko treba prvi da izgine da to ne budu odmah mladi ljudi, kao što to obično biva“.

Ovim se Mačvanin valjda uživio u ulogu nekog iz “Svetog Georgija“ ko će ga znati. Ali to je najmanji problem starog “nedavača Kosova“. Jer, osim što onako “žustro ne da Kosovo“ i osim što bi išao da ratuje u seniorskim godinama (valjda za to Kosovo), on Albina Kurtija poredi sa Bin Ladenom:

“Ipak što se tiče Kurtija kao neskrivene marionete zapadnih civilnih i vojnih sila, on me fizički podseća na Mister Bina, ali to ne sme da vas zavara, jer je u duši, takođe, Bin, ali Bin Laden“.

Pa u svom povraćanju po zdravom razumu nastavlja još luđe i paranoičnije:

“…bojim se, možda sam i ja pomračio, da se Kurti neće smiriti sve dok ijedna srpska mačka bude na Kosovu“.

Davno si ti pomračio Dušane Kovačeviću i postao si nekakav mješanac Ilije Čvorovića i trećpozivaca iz “Svetog Georgija“. Jer ovo što govoriš odavno je s onu stranu razumna, a poređenje premijera susjedne države s teroristom Bin Ladenom, u najmanju ruku je skaredno.

Seoska zadruga Srbija i njene vedete

Ali to je taj narativ na kome jezdi Srbija danas. To je ta priča ali i ta genealogija u kojoj su oni, makar deklarativno najumniji i najtalentovaniji zapravo poslovično težaci srpsko-ruskog sveta, nedavači Kosova, glorifikatori ruskog režima, koji se sprdaju sa ukrajinskim liderom. To je taj svijet u kome su oni odistinu najbolji, a njih je manje od 10%, ušutkani, marignalizovani ili po vlastitoj želji iseljeni negdje daleko od srpske kaljuže.

A o čemu sam zapravo htio pisati?

Pa htio sam pisati, kako je tribinu “Žena u crnom“ u Beogradu na kojoj se govorilo o genocidu u Srebrenici ometala i prekidala grupa studenata FPN, pjevajući ultranacionalističke pjesme iz “nedavačko-kosovskog ciklusa“.

I šta ja sad da napišem za njih, kad jedna Svetlana Bojković, koja čita Vedranu Rudan, sve zajedno sa Dušanom trećepozivcem Kovačevićem, na identičan način oblikuje javno mnijenje i kreira državni narativ i to navodno “misleće“ Srbije.

Nemam ja vama, djeco, šta reći, dobri ste, kavi još možete biti. A Srbija? Ako je Rusija umjesto države ogromna benzinska pumpa sa nuklearkama u rukama tajkuna, onda je Srbija jedna nevelika zadružna kafana, krajputašica u kojoj svako malo neko pijan stane na cestu i lupeta kako mu se ćefne geostratešku kafansku brljaviju.

Račune ionako niko ne plaća, sve je u tefteru neodgovornog gazde, koji kad-tad mora objasniti pijanoj klijenteli da je fajront tu pred njima i da će svako svoje ludorije morati platiti. Sa kamatama dabome.

A vi sami zaključiti ko je “to“ u Srbiji, a ko su veseli pijanci bez svijesti o izgovorenoj riječi.

(Autonomija)

Tekst je deo projekta “Analiza antizapadnih narativa u Srbiji” koji sprovode Nezavisno društvo novinara Vojvodine i portal Autonomija. Projekat je podržala Ambasada SAD u Srbiji.