Vijest glasi da Banjaluka uskoro dobija Kalendar nacionalnih, istorijskih i duhovnih događaja. Da nije šala i da nije riječ o nečemu što će se zaboraviti za dva dana svjedoči i činjenica da se oko svega angažovao i gradonačelnik Draško Stanivuković lično.

Stvar je očigledno urgentna pa je održan i inicijalni sastanak sa svim relevantnim udruženjima iz ove oblasti, kako se navodi u saopštenju za javnost.

Pomislio sam kako je ovo divna i jedinstvena prilika da Grad Banjaluka konačno, makar suočavanjem sa svojom mračnom prošlošću, počne hoditi svijetlom stranom povijesti.

Draško Stanivuković nije Vili Brand, ali eto, kažem u okviru svojih skromnih mogućnosti može spoznati i priznati baš kroz Kalendar, kako su u Banjaluci vršena masovna etnička čišćenja nesrpskog stanovništva i to u najbližoj povijesti; kako je počinjen urbicid, a na koncu i sistematsko rušenje muslimanskih i katoličkih vjerskih objekata.

Umjesto Kalendara sjećanja i praštanja još i još srpstva

“Lokalne samouprave, gradovi i opštine mogu i trebalo bi da vode nacionalno odgovornu politiku, koja zasigurno nije samo u obavezi republičkih institucija. S tim u vezi danas smo razgovarali o kalendaru nacionalnih, istorijskih i duhovnih događaja, koji su važni za naš narod“, kaže samouvjereno gradonačelnik Stanivuković na press konferenciji.

I ja počinjem da gledam na sve nekim drugim očima. Banjaluka će u oficijelnom Kalendaru konačno dobiti Dan kojim se obilježava uništavanje gradskih džamija. Nemojte zaboraviti da je baš taj dan (7. maj) ujedno i Međunarodni dan džamija. Banjaluka dobija, jer se tako čini, i povijesni kontekst pojašnjenja nekih događaja o kojima će se razgovarati jasno, bez uvijanja i rezolutno, poput činjenice da je iz grada i okoline protjerano oko 70 hiljada nesrba.

Banjaluka dobija…

I prenuh se.

“Na ovu ideju smo došli jer se praznik Duhovi 50 godina obilježavao u našem gradu, nakon čega je ta tradicija prekinuta i niko se ne sjeti da spominje tako važne događaje, koji predstavljaju dio identiteta srpskog naroda, pravoslavne vjere“ poručio je zajapureno sa govornice gradonačelnik Draško Stanivuković.

Duhovi? Identitet srpskog naroda? Pravoslavna vjera?

Pa na svijetu ne postoji pravoslavnije mjesto od Banjaluke u kome se na ovaj i onaj način obilježavaju srpski pravoslavni vjerski praznici i to stalno, uvijek i svuda – od osnovnih i srednjih škola, preko bolnica, do ustanova kulture i kojekakvih gradskih i entitetskih ministarstava. U Banjaluci je vjerski praznik ili “slava“ opšte mjesto, koje je odavno protjeralo sekularizam. I kao da to nije dovoljno, a čini se da nije, za bildanje srpskog nacionalnog mišića, treba još. I još. I još.

Ali, hajde da prihvatimo, iako ne bismo smjeli, ovaj zilotizam i da se zapitamo šta je sa drugim i drugačijim u Banjaluci? Šta oni mogu očekivati oni čiji se život ne vrti oko “srpske duhovnosti“ i kako oni mogu da su uklope u najnoviji Kalendar važnih povijesnih događaja iz bliže prošlosti grada na Vrbasu?

Nekoliko pitanja za Draška Stanivukovića

Pa bih ja postavio par pitanja i ponudio odgovore na njih, kako bi gradski oci uvidjeli da postoji čitava jedna paralelna, a istinita i važna istorija Banjaluke, koja je tu, iza nas -na svega korak, udaljena manje od tri decenije i koja kazuje kako je ovaj grad prošao kroz svoje najstrašnije razdoblje u povijesti.

Ukratko, pitam gradonačelnika Stanivukovića:

– Hoće li biti obilježeni datumi rušenja banjalučkih džamija?

– Hoće li biti obilježen datum kad je Murat Badić u Banjaluci kamenovan do smrti?

– Hoće li biti obilježen datum kad je pretučen Marijan Beneš jer nije Srbin?

– Hoće li biti obilježen datum kad je počelo organizovano iseljavanje 70 hiljada nesrba?

Hoće li, dakle, Banjaluka obilježiti i staviti u Kalendar sve ovo.

Naravno, ovo su, na žalost, samo retorička pitanja za gradonačelnika kome je bliska četnička ideologija i koji vodi grad koji je u zadnje tri decenije od velelepnog bosanskog šehera postao prosrpska kasaba.

Ali ću u kratkim crtama pokušati sam odgovoriti na ova pitanja uz opasku da ih je na žalost još mnogo, mnogo, mnogo neotvorenih i nenapisanih.

Hajde da krenemo!

Kamenovanje Badića i ‘ustaša’ Beneš

– Hoće li biti obilježeni i u Kalendar pohranjeni datumi rušenja banjalučkih džamija?

U Banjaluci je tokom proteklog rata i agresije na BiH uništeno 14 džamija, ali za njihovo rušenje niko nikada nije osuđen. Potsjetiću vas, prije skoro tri decenije, u noći 7. maja 1993. uništena je banjalučka Ferhadija, jedna od najpoznatijih i najljepših bosanskohercegovačkih džamija, objekata koji je bio po zaštitom UNESCO-a. Odlukom Rijaseta Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini 7. maj se obilježava kao Dan džamija, a koji simbolički podsjeća na stradanje, potpuno rušenje ili oštećenje velikog broja džamija, mesdžida i drugih vakufskih objekata tokom agresije na BiH od 1992. do 1995. godine.

Dakle, 7. maj kao Dan džamija mora biti uvršten i Kalendar civilizovane Banjaluke!

– Hoće li biti obilježen datum kad je Murat Badić kamenovan do smrti?

A mogla bi gradska Uprava da razmotri isto taj datum, dakle 7. maja i da obilježi ga zvaničnim sjećanjem na jednog čovjeka, a to je Murat Badić, koji je 2001. godine došao u miru, raširenih ruku u Banjaluku na svečanost postavljanja kamena temeljca za Ferhadiju, pa je kamenovan do smrti od strane četničkih nacista i povampirene rulje koja je tražila još krvi. Počinioci nikada nisu otkriveni! Zašto, pitajte vlasti u Banjaluci.

– Hoće li biti obilježen dan kada je pretučen Marijan Beneš jer nije Srbin?

Ja ću vas podsjetiti da Banjaluka početkom devedesetih nije oprostila ni svom velikom šampionu Marijanu Benešu. Čovjek je kriv što je po rođenju Hrvat. Iako je za sebe je govorio do besvijesti da je i Srbin, i Hrvat, i Bosanac, i Rom, pijana i nacionalizmom drogirana Banjaluka tih devedesetih, onako neljudska, nije mogla čuti urlike Čovjeka Beneša. Namjesto toga, Banjaluka je ubila rođenog Marjanovog brata Ivicu, Banjaluka je, uličarski i kukavički, pretukla Marjana pred njegovim kafićem, uz huliganski poklič “A ko je sad jači, šampione!?” Banjaluka je, poput razjarenog bika, otjerala Marjana kao “ustašu” na radnu obavezu, u sabirne centre, da kopa rovove za srpsku vojsku.

Marijan Beneš je umro 4. septembra 2018. u svojoj Banjaluci. Danas nema ni ulicu, ni haustor, niti se u Banjaluci obilježava bilo kakav datum u vezi s velikim šampionom. Eto prilike Banjaluci i Banjalučanima da uvrste i ovo ime i ovaj datum u Kalendar.

– Hoće li biti obilježen datum kad je počelo organizovano iseljavanje i protjerivanje 70 hiljada nesrba grada?

Banjaluka je od 1992. do 1995. ostala, kako tepaju, bez 70 hiljada svojih autohtonih predratnih stanovnika. U prevodu – protjerano je 70 hiljada ljudi koji su bili nesrbi, dakle većinom Bošnjaci i Hrvati. U Banjaluci su, kao nigdje na svijetu nakon Drugog svjetskog rata, postojale legalne agencije za “humano preseljavanje stanovništva i razmjenu materijalnih dobara“ koje su se reklamirale u vodećim gradskim medijima. Dakle, legalno etničko čišćenje. U Banjaluci je bio na snazi, podsjetiću vas i to, “Zakon o nivelizaciji radnih mjesta i racionalizaciji stambenog prostora“, koji je izglasan još dok je postojala zločinačka Autonomna regija Krajina s ratnim zločincem Radoslavom Brđaninom na čelu. Taj Zakon je bio okvir za legalno otpuštanje sa posla nepodobnih po nacionalnom ključu, te njihovo izbacivanje iz stanova i kuća i na koncu protjerivanje iz Banjaluke.

Noć koja traje tri decenije

Ovakvog zakona nije bilo od Drugog svjetskog rata.

Pa bi i to Banjaluka mogla i morala staviti u svoj Kalendar. Evo, pružiću pomoć i posavjetovati gradske oce da se taj Dan srama obilježi 4. aprila kad su pripadnici tzv. Srpskih odbrambenih snaga na čelu sa SDS-om počeli postavljati barikade po gradu, a koje su bile uvod u banjalučku noć srama. Noć koja traje, evo, tri decenije.

Ovo je bio samo kroki banjalučkog beščašća. I ovo je samo vrh vrha ledenog brijega.

Znamo, na žalost, da se ništa od ovog neće uvrstiti u banjalučki oficijelni Kalendar istorijskih događaja. I onda kad pogledate realnosti u oči, najlogičnije je da je počasni građanin Banjaluke Aleksandar Vučić, isti onaj koji je puškom vitlao iznad Sarajeva, isti onaj koji je tražio smrt 100 muslimana za jednog Srbina i lijepio naziv bulevara “Ratko Mladić“.

Ali, doći će vrijeme kad će se otvoriti ova pitanja. Jer, bez toga Banjaluka nikada neće biti grad, nego će ostati velikosrpska naseobina i kasaba.

(Al Jazeera, foto: Autonomija)