Prošlo je godinu dana od dana kada je Novi Sad bio epicentar i ljudske tragedije i državne sramote. Šesnaest ljudi poginulo je pod nadstrešnicom željezničke stanice – u državi koja ne zna sagraditi ni zaklon od kiše, a kamoli društvo dostojno života. I godinu dana kasnije, isti Novi Sad, isti narod, ista zemlja: samo su svijeće svježije, a laži sistema godinu dana starije. I kad se pogleda s visine, vidi se slika koju Srbija ponavlja decenijama – energija naroda provali, uzdigne se, zapali nebo, pa se raspe u besmisao. Kao divlja bujična voda koja nikad ne postane rijeka.

Hiljade ljudi na ulicama, kažu njih 150 hiljada-studenti, građani, ožalošćeni i bijesni – svi oni nose na transparentima natpis “pravda”, a u grudima nadu da će se režim srušiti. I sve je to tačno i plemenito. Ali – šta ako Vučić ostane? Šta ako protesti ne promijene ništa?

Ideologija kao beton pod nogama

Ne može se mijenjati režim, a ne mijenjati ideologija. To je elementarna istina koju Srbija odbija da nauči. Ne može se tražiti Vučićeva smjena, a njegovati četništvo. Ne može se tražiti odgovornost, a negirati genocid u Srebrenici. Ne može se nositi ruska zastava i slika Isusa s loknama, pa istovremeno tražiti demokratiju. Ili kako bi rekao Boris Dežulović: „Ne postoji svetosavska Srbija koja će biti građanska i moderna, zaboravite to, to ne postoji!„

Jer sve dok Srbija pokušava da demokratiju upakuje u ćirilicom izvezenu mitru, ništa se neće promijeniti. Vučić će ostati – jer nije on samo predsjednik, on je simptom. On je metastaza jedne moralne bolesti koja traje predugo, odavno prije njega. On je proizvod ideologije koja se nije pokajala, koja i danas, u 2025. godini, sanja pobjedu u izgubljenim ratovima.

Ritual protesta bez katarze

Piše kolega Vlado Vurušić za “Jutarnji”: “Srbija je u političkom i društvenom vakuumu.”

I to je možda najpreciznija dijagnoza. Protesti su postali samodovoljni ritual. Kao liturgija bez vjere. Šetnje, parole, svijeće, pljesak, i onda – ništa. Dan poslije, Vučić je i dalje na televiziji, Šešelj je življi nego ikad, tabloidi kidišu, a narod se vraća svojim mukama.

Jer pitanje više nije koliko nas ima, nego šta hoćemo. A to “šta hoćemo” je izgubljeno u prevodu između patriotizma, bijesa i pokajanja. Student nosi transparent “Srušimo diktatora”, a iza njega neko maše zastavom s četirima ocila. Na binu dolaze “ratni veterani”, a niko se ne pita – odakle? Iz kojih to ratova, i protiv koga su to ratovali?

Zato svaki srbijanski protest, ma koliko iskren i masovan, ostaje zarobljen u paradoksu: hoće promjene, ali ne i promjenu sebe. Hoće novu vlast, ali staru ideologiju. Hoće da se riješi Vučića, ali da sačuva Vučićevu Srbiju – onu istu koja se kune u Kosovo, u Rusiju, u mit, u ratne zločince, u mrtve.

Vučićev genij destrukcije

Aleksandar Vučić nije genije politike, on je genije destrukcije. On ne stvara ništa, ali zna kako da svaku promjenu pretvori u blato svoje prednosti. Njegov sistem ne funkcioniše, ali opstaje. On ne rješava, on iscrpljuje. Njegova taktika je jednostavna: umori sve, pa vladaj.

On zna da većina naroda nema snage za dugi marš do slobode. Zato i pušta da protesti traju. Daje im prostor da izduvaju. Zna da se energija troši, da svaki bijes ima rok trajanja. On ne hapsi sve – on gleda. I čeka.

Kad vidi rusku zastavu među studentima, nasmiješi se. Kad čuje da jedni viču “ustaše”, a drugi “Šiptari”, zna da je pobijedio. Jer to znači da se ništa suštinski nije promijenilo – samo je masa promijenila boju majica.

I kad ih izmori, raspisuje vanredne izbore, naravno, znajući da će pobijediti i slavodobitno će sa Javnog servisa upitati, šta vi hoćete više bre?!

I zato on i dalje opstaje na vlasti. Jer je duboko ukorijenjen u tu ideološku matricu koja se ne kaje, nego reciklira. I ako sutra ode-u šta je teško povjerovati, izniknuće novi Vučić. Možda s novim licem, s boljim engleskim, s manje histerije, ali s istim programom: Srbija iznad svega, mrtvi prije živih, mit iznad zakona.

Šta zapravo hoće studenti?

Studenti su svjetlo u tami, ali i svjetlo zna da ponekad zaslijepi. Oni jesu unijeli energiju, ali nisu artikulisali viziju. Ne znamo šta misle o Kosovu, o Crnoj Gori, o Republici Srpskoj. Zlobnici bi rekli – i bolje što ne znamo. Ne znamo šta misle o NATO-u, o EU, o Srebrenici. Na njihovim protestima nema zastava Evropske unije, ali ima ruskih. I to nije samo estetski problem – to je suštinski politički paradoks.

Ne može se ići prema Evropi s Putinom u srcu. Ne može se graditi demokratija uz poklike “Kosovo je Srbija”. Jer to nije demokratija – to je nacionalizam u novom pakovanju.

Ako je Vučić bolest, onda Srbija još nije prihvatila punu dijagnozu. A bez dijagnoze nema ni terapije.

Mit o smjeni jednog čovjeka kao spasu

Svi sanjaju Vučićev pad. Ali niko ne zna šta poslije. Kao da je sam njegov odlazak dovoljan. Nije. Ako ode, a sve ostane isto – Vučić je i dalje tu. U glavi, u jeziku, u školskim udžbenicima, u sjećanju, u tabloidima, u Crkvi, u akademiji, na nogometnim tribinama.

To je tragedija Srbije: ona želi promjenu, ali ne transformaciju. Želi da se riješi tiranina, ali ne i tiranije u sebi. Želi da skine lik s bilborda, ali ne i duh s oltara Crkve Srbije.

I zato pitanje više nije hoće li Vučić pasti – nego hoće li građansja Srbija ustati? Ako je uopšte ima mimo onih famoznih 0,2%

Režim koji se raspada, ali ne odlazi

Da, Vučić gubi kompas. Režim puca po šavovima. Propaganda postaje karikatura same sebe. Laži su toliko prozirne da se čak i njegovi plaćenici počinju distancirati. Ali – i raspad može trajati dugo. Diktature ne umiru od istine, nego od odlučnosti. Od kurčevitosti da prostite. A odlučnosti u Srbiji ima sve manje.

Šta ako ništa ne promijeni?

Zamislite taj scenarij. Protesti se gase. Vučić ostaje. EU i dalje šalje rezolucije, opozicija se dijeli, studenti odrastaju i odlaze u inostranstvo. Šešelj se smije na Pinku. I Srbija se vraća u svoj omiljeni položaj – između samosažaljenja i ludila.

A narod opet šapuće: “Nije dobar, ali bar je naš.”

I sve kreće iznova.

Srbija ima šansu – ali ne ovu

Ima li Srbija šansu da se izvuče iz gliba? Ima. Ali ne ovako. Ne s Vučićem, ali ni s njegovim duhovnim nasljednicima. Ne s Rusijom, ne s mitovima, ne sa svetosavskim delirijem koji želi navodno da se pomiri s Evropom, a da ne pogleda u Srebrenicu.

Srbija mora prvo da izgubi ono najgore u sebi da bi pronašla ono najbolje. Mora da se oslobodi opsesije da je uvijek žrtva, i da svijet mora da joj bude nešto dužan. Mora da sruši unutrašnji zid koji dijeli realnost od mitomanije.

Ako to ne uradi, biće osuđena da i dalje ima Vučića – makar se on zvao drugačije.

Pad bez dna

Zato pitanje iz naslova – “A šta ako Vučić ostane i protesti ne promijene ništa?” – nije pesimistično. Ono je brutalno realistično. Jer ako se ne promijeni ideologija-preciznije ako se ne uobliči ideologija; ako se ne desi katarza, ako se ne odbaci ratna prošlost i nacionalistička mitologija, Vučić će ostati. Možda bez funkcije, ali s duhom koji vlada.

On će biti u svakom udžbeniku koji laže, u svakoj himni koja veliča poraz kao pobjedu, u svakom popu koji blagosilja tenk, u svakom novinaru koji šuti.

Vučić nije samo čovjek. On je mentalitet. A mentalitet ne pada na izborima.

Da bi Srbija zaista postala slobodna, mora pasti Vučić – ali i Srbija koja ga je stvorila.

(CdM, foto: karikatura Stups)