Ideja da se Jasenovac pretvori u “Spomen područje svih hrvatskih ratnih žrtava” stigla je pred hrvatski Sabor uokvirena u “Izvještaj o stanju hrvatske države i nacije 1995 godine”. Izložio ju je Predsjednik Hrvatske Franjo Tuđman, po obrazovanju, da prosti povijest, povjesničar.

Ondašnji i vječni Feral Tribune u ovoj ideji je britko prepoznao podvalu “pomirenja partizana i ustaša” te upozorio da je to već treći put kako je Tuđman pokušava nametnuti hrvatskoj javnosti.

Znakovito je da je tu podvalu, a pod tezom o “jedinom načinu na koji Hrvati mogu dobiti svoju državu”, još 1964. u emigrantskom listu Drina, proturio Vjekoslav Maks Luburić. Luburić je, između ostalog, protagonista jedne od najkrvavijih stranica povijesti Sarajeva. Tamo je stigao preporučen ulogom u jednoj od najkrvavijih stranica hrvatske povijesti. Dakle – preporučen ulogom u Jasenovcu. Bio je, naime, zloglasni zapovjednik ovog koncentracionog logora te kao takav poslat u Sarajevo. Na obje NDH destinacije pokazao se jednako uspješan! Endehaovski!

Luburić je 15. februara 1945. stigao u Sarajevo kako bi osujetio masovna pridruživanja Sarajlija partizanima. Smješten u jednoj vili u središtu Sarajeva, imao je zadaću smaknuti sve i jednog komunistu, ali i svakoga na koga je tek sumnja pala.

Samo u noći između 27. i 28. marta 1945. godine dao je objesiti 55 građana Sarajeva. Na Marijindvoru, poredana od Tvornice duhana do Zemaljskog muzeja, sablasno su visila “u red dovedena” mrtva tijela. Oko 320 građana Sarajeva smaknuto je u Luburićevoj akciji terora, više stotina protjerano je u sabirne logore. Luburić Sarajevo napušta kad u grad ulaze partizani. 6. Aprila 1945. Dan koji i danas slovi kao jedan od najsvijetlijih datuma u povijesti Sarajeva. Elem, takav lik, takav Luburić, iz emigrantske jazbine izlaže neke “ideje”. On koji je prokockao dan kada je rođen jer je ogrezao u zlu i tuđoj krvi. Još uvijek je živ, još uvijek ima ideja!

Nakon što je je dobio politički azil  i nakon što je naučio nešto španskog jezika, Vjekoslav Luburić radi više poslova: od trgovačkog putnika do uzgajivača peradi. Ženi se Španjolkom koja mu rađa četvero potomaka: Domagoja, Drinu, Vjekoslava i Miricu. Prethodno je u smrt poslao mnoge sa čijom će se smrću zatrti porodice i prezimena. Živ je, ili kako je Andrić u priči “Mustafa Madžar” formulisao – Doobro živ! Dapače se ne miri sa anonimnošću te pokreće Hrvatski narodni odpor, pokret koji se brzo proširio u Njemačkoj, Francuskoj, Americi i Australiji. Objavljuje časopise Obrana i Drina. Vodi malu štampariju koja će objaviti šezdesetak knjiga i brošura. U okviru toga  je zapisana i plasirana pomenuta zamisao.

No, vratimo se devedesetim godinama prošlog vijeka i Tuđmanu. Prijedlog o preuređenju Jasenovca, obrazložen  “povijesnim ali i aktualnim političkim razlozima”, izazvao je lavinu reakcija u Hrvatskoj, ali i s druge strane Atlantika.

Predsjednik zagrebačke Jevrejske opštine, Slavko Goldstein, najavio je čak pokretanje krivične prijave protiv Tuđmana. Podsjetivši na historijske činjenice – ko je ubijen u Jasenovncu i ko je ubijao, pita odnosno konstatuje: Sada želite prenijeti kosti tih ubojica da leže kraj kostiju onih koje su poubijali, na zajedničkom grobištu?

Bogdan Bogdanović, slavni srpski arhitekta sa već bečkom adresom, reaguje na ovo dramatičnim apelom i izricanjem dijagnoza od koje je jedna: kulturocid. Bogdan Bogdanović je autor jasenovačkog spomenika. Sjajni Feral pravi foto-montažu u kojoj Ante Pavelić predaje Franji Tuđmanu pobjednički pehar u obliku Bogdanovićevog, jasenovačkog “cvijeta”.

A iz Memorijalnog muzeja Holokausta u Washingtonu, poziva se hrvatski narod “da zaustavi svog predsjednika”. Uzgred, hrvatski narod je u tom trenutku dobrim dijelom glasačko tijelo HDZ-a. Još uvijek je na snazi rigidna tuđmanovština.

Reagovao je i američki državni sekretar Warren Cristopher. Upozorio je hrvatskog predsjednika na “štetnost njegovog historijskog revizionizma”.

Feralov angažman imao je sudski epilog, a na osnovu novog zakona koji je hrvatskom javnom tužiocu davao pravo da po službenoj dužnosti – a ne na zahtjev političara – progoni novinare za koje ocijeni da su vrijeđali najviše političke ličnosti države. Tužioc je u seriji tekstova Ferala, povodom ove inicijative, ustanovio  klevetu spram Predsjednika države. Optuženi su Viktor Ivančić i Marinko Čulić. Proces je okončan oslobađajućom presudom. Ime sudije Marina Mrčele, ma kako mu se dalje razvijala karijera, zaslužuje zbog ovoga pomen na svijetlim stranicama hrvatskog pravosuđa.

Osviće jedna od nezaboravnih naslovnica Ferala . Franjo Tuđman u dresu fudbalskog kluba Partizan, oboren na koljena. 1: 0 za Feral !

Dok listam i tragam po arhivi u potrazi za hronologijom slučaja naročito mi danas upada u oči ovo 1: 0 za Feral. Za Feral!­­ Da je logike, da je pravde, da je kako treba, bilo bi 1:0 za Pravdu. Ili…za Dobro. Ili.. za Istinu. Ovako, ostaje nam da priznamo kako  borbu za istinu i pravdu  najčešće vode skoro pa usamljeni pojedinci i institucije kao njihova personifikacija.  

Ferala, to je već druga tema, više nema. Ostala je dragocjena niska Feralovih bisera među kojima je i pomenuta presuda, odnosno pobjeda.

Podsjećam se ovog slučaja povodom aktuelnog crnogorskog  razmahivanja sličnim “idejama”. Ne vrijedi citirati nebulozne izjave zagovornika izjednačavanja crnogorskih četnika i partizana. Citiraću tek izjašnjavanje crnogorskog Predsjednika Đukanovića. Nema pomirenja sa propagatorima ideje fašizma kakvih ima u strukturana vlasti u Crnoj Gori.

Tačka. Ovaj put ne na U, kako je to vispreno pisao Viktor Ivančić. Nego na Č. Kvačica na Č. Na Četnik.

Da analiziram i da obrazlažem? Da ulazim u raspravu. Neću! Nego ću se poslužiti primjerom slavnog litvansko-poljskog pjesnika, Nobelovca, Česlava Miloša. Već u poodmakloj dobi, na drugoj strani svijeta, 1993.godine nepogrešivo reagira na opkoljeno Sarajevo. Objavljuje pjesmu ispod čijeg naslova u zagradi stoji: Neka ovo i ne bude pjesma, ali barem govorim što osjećam.

Dakle, neka ovo i ne bude tekst, neka ovo i ne bude kolumna, ali barem govorim što osjećam.

A osjećam da je prije neki dan bio 13. juli . Onaj koji se u Crnoj Gori zavjetno odnosi na 1941. godinu.

Na posljednji dan te godine bosanski franjevac Josip Markušić je kratko zapisao u dnevnik: Za godinu 1941. općenito da sljedeće zabilježim. Kao brodolom po noći, pri kojem svak svoju glavu čuva, ne znaš ima li osim tebe još neko živ, ili kome bi mogao pomoći. A nakon proživljene katastrofe da se vidimo i upoznamo tko je tko. Ne pada snijeg da zamete svijet, već da svaka zvjerka svoj trag pokaže!

A 13. jula 1943. godine ubijen je veliki hrvatski pjesnik Ivan Goran Kovačić.  Povlačio  se s partizanima iz Crne Gore. Zvjerski ga je ubila četnička ruka. Neka ništa drugo ne stoji kao razlog, meni je za žestoki otpor prema trabunjanju o izjednačavanju četnika i partizana, žestoko gađenje, dovoljna Goranova priča, Goranov slučaj. Veliki talenat, veliki pjesnik, intelektualac koji je odlučio biti na strani suprotnoj od Zla… biva smaknut rukom nitkova. Ne slučajno i ne usput. Ne incidentno. Nego u suočavanju Dobra i Zla.

Ili, kako je u pjesmi iz opkoljenog Sarajeva zapisao veliki bosanski pjesnik, Abdulah Sidran­:

Ovo je Borba od Iskona!

U njoj se biju dva načela

– od Iskona

do Sudnjega dana –

načelo Dobra

i načelo Zla!

Neka nikad ne prestane

između Zla i Dobra borba!

(Gradski portal, foto: Medija centar Beograd)