Vladimir Leposavić bio je brucoš prava kada je crnogorski ministar inostranih poslova, Miodrag Vlahović, 2004. došao u Srebrenicu „jer je Crna Gora multietnička i viševjerska kulturna zajednica sa jasnim stavom osude ratnih zločinaca i njihovih počinitelja.“

Bio je prohladan i maglovit novembarski dan, ali Vlahovićeva izjava jasna i činilo se neopoziva: Zločin Srebrenice se ne smije zaboraviti jer se na takvim vrijednostima ne mogu izgraditi nove mlade generacije koje će umjeti da žive na ljudski način.

Delegacije Crne Gore u Srebrenici

Vladimir Leposavić je već nagrađivani student kada vjerski službenici rodne mu Crne Gore hodočaste Memorijalni centar Potočare. Kraj je maja 2005. Don Branko Sbutega ispred katoličke crkve, Idriz ef. Demirović ispred Islamske zajednice i mitropolit Crnogorske pravoslavne crkve, Mihailo. Potonji je naglasio da je došao da se u lično ime pokloni Bošnjacima žrtvama genocida iz jula 1995. „u danu kada je, čini mi se, umro Bog“.

Iste godine, u julu, predsjednik crnogorske Skupštine, Ranko Krivokapić, najavio je dolazak delegacije Crne Gore na desetogodišnjicu Srebrenice, “spreman da se suoči sa događajima iz bliske prošlosti, iako Crna Gora nije odgovorna za ovaj zločin.”

Mediji su na tu godišnjicu naročito poentirali odluku glavne tužiteljice Haškog Tribunala, Karle del Ponte, da ne dođe u Srebrenicu iz protesta jer još nisu uhapšeni Radovan Karadžić i Ratko Mladić. Jednostavno se ne mogu suočiti s porodicama žrtava, poručila je.

Kada je na Cetinju krajem juna 2007. otvorena izložba fotografija Da se nikad više ne ponovi, i potpisan sporazum o saradnji Cetinja i Srebrenice, student Vladimir Leposavić je, pretpostaviti je, već savladao lekciju: Accipere quod tuum alterique da suum (Bolje je nepravdu primati nego nanositi). Odličan je student. Sve desetka do desetke. Nagrade. Studentsko mentorstvo.

Tridesetak fotografija o stradanju Srebreničana povodom kojih je u cetinjskom Vladinom domu rečeno: zločin se mora pamtiti a zločincima, čije ime treba urezati kao znak strašne ljudske nakaznosti, mora se suditi, Vladimir Leposavić nije zbog studentskih obaveza mogao vidjeti. Od Cetinja ga dijeli oko 500 kilometara. Beogradski je, naime, student.

A kada je američki magazin Newsweek krajem 1996. godine objavio tekst pod nazivom Genocid bez leševa, Vladimir Leposavić je bio tek učenik osnovne škole. Upravo je završen proces ekshumacije glavnih masovnih grobnica oko Srebrenice i kako govori istražitelj Haškog Tribunala: samo je 500 tijela pronađeno na lokacijama gdje smo trebali pronaći hiljade njih. Te dodaje: iako smo znali da su masovne grobnice prekopavane zbog očiglednih tragova koje je ostavila teška mehanizacija.

Francuz Jean–Rene Ruez, koji je vodio istraživački tim, svjedoči da su tek 1997. godine pronađene sekundarne masovne grobnice (u koje su prebacivani leševi iz primarnih), kada je definitivno bilo sigurno da su sve te hiljade nestalih – mrtvi. Prenošenje tijela iz primarnih u sekundarne grobnice, po nalogu Ratka Mladića, vršeno je u vrijeme kada je usaglašavan Dejtonski sporazum. Novembar je, 1995. Haški istražitelji su pronašli i sondirali 28 masovnih grobnica sekundarnog karaktera.

Pretpostaviti je da je Vladimir Leposavić uživao ljetno ferije kada je Ruez stigao u Tuzlu 21. jula 1995. Samo deset dana nakon ulaska vojske bosanskih Srba u zaštićenu zonu UN-a. U uredu glavnog tužioca Haškog tribunala prati se izvještavanje svjetskih medija „o hiljadama nestalih muškaraca koji su navodno ubijeni nakon pada srebreničke enklave“ i to je signal da se pošalje istraživački tim.

Ruez počinje na terenu da ispituje svjedoke i naknadno izjavljuje: Moja glavna preokupacija je bila da izbjegnem rizik uticaja „propagande“, tog moćnog oružja rata, i da bi se suprostavili tome sami smo birali ključne svjedoke. Bilo mi je jasno da trebamo raditi intervjue odvojeno, tako da, ako to ikad ugleda svjetlo dana u sudnici Tribunala, ne bismo mogli biti optuženi da smo bili pod utjecajem priče jednog od njih prilikom razgovora sa drugim koji je preživio taj isti događaj“.

“Hronologija dešavanja Srebrenice”

Negdje u vrijeme kada je učenik Vladimir Leposavić, pretpostavimo, imao priliku pratiti prvi meč Crvene zvezde u Kupu UEFA, nakon trogodišnje pauze, protiv švajcarskog Ksamaksa, osmog avgusta 1995. Ruez počinje da sastavlja „hronologiju dešavanja Srebrenice“ koja obuhvata period od 11. jula popodne do okončanja genocida.

Znali smo da je okončan oko 16. jula, govori Ruez. Precizira prostor: mjesta zarobljavanja, mjesta pogubljenja, mjesta masovnih grobnica – protežu se 70 kilometara u pravcu sjever – jug i 40 kilometara u pravcu istok – zapad.

Ruez u avgustu 1995. pronalazi prvog preživjelog „koji je opisao ono što je preživio kao masovno pogubljenje“. Ukupno će pronaći deset Srebreničana koji su takođe izbjegli ovakvu smrt.

Kako su pronalazili mjesta zločina gdje nije bilo preživjelih? Ruez navodi jedan primjer:

“Imali smo sumnju u pogubljenje zarobljenih u dolini Cerske. Očevidac je vidio tri autobusa, zatim je prošlo teretno vozilo u pravcu doline i nakon toga bager. Čula se intenzivna paljba iz vatrenog oružja. Jedan očevidac, koji je noću bježao tim smjerom, naišao je na veliku lokvu krvi. Dvojica drugih, danima kasnije, osjetili su smrad za koji su smatrali da dolazi od mrtvih tijela. Pretražili smo tu dolinu 1996. godine. Bile su potrebne dvije misije da nađemo sumnjivo mjesto. Padinu uz zemljanu cestu i rastresitu zemlju koja je bila prekrivena odrezanim granjem kako bi se mjesto kamufliralo. Kad smo otkopali našli smo posmrtne ostatke ljudskih tijela“.

Procesom ekshumacije tu je otkriveno 150 tijela.

Ruez je utvrdio da je najveći masakr počinjen na Vojnoj farmi u Branjevu – 1.200 Srebreničana je ubijeno između 10 i 15 sati 15. jula 1995. Istovremeno, pogubljeno je najmanje 6.500 osoba. On podsjeća da se u kriminalističkoj istrazi ne uzima broj nestalih, kojih je bilo više od 8.000 kako je zabilježio Crveni krst, nego samo onaj broj za koje možete dokazati da se predao, da su zarobljeni i onih koji su bili pod zaštitom Ženevske konvencije a zatim ubijeni.

Više od dvadeset godina života Ruez je, uz brojne saradnike, proveo istraživajući genocid u Srebrenici, svjedočeći pred sudom u nekoliko procesa, odgovarajući na pitanja i podsjećajući ponekad advokate odbrane da je upravo on otkopao tu grobnicu koju oni otvoreno osporavaju.

Za to vrijeme Vladimir Leposavić je odličnim završio osnovnu, srednju školu i Pravni fakultet. Promptno postaje stipendista ugledne evropske fondacije Robert Schuman.

Šest godina poslije avanzira do prestižne američke Fulbrajtove (Fulbright) stipendije. Fulbrajtov program je jedan od najčuvenijih u svijetu. On omogućava studentima iz cijelog svijeta sredstva za boravak i studiranje na najprestižnijim američkim univerzitetima. Ima li išta ljepše nego biti student u Americi, zapisao je negdje poljski Nobelovac Czesław Miłosz.

Biblioteke, knjige, arhivi, dokumenti… sve ti je na raspolaganju ako želiš da učiš i istražuješ. A u dugoj historiji od 1946. godine, više od šezdeset Fulbrajtovaca je dobilo Nobelovu a blizu stotinu njih Pulicerovu nagradu.

Vladimir Leposavić je, nakon što je iskoristio Fulbrajtov program, i doktorirao. Doktorirao je na temi međunarodne zaštite manjina. Doktorirao je 2016. godine. U Beogradu. Upravo u vrijeme kada je Jean–Rene Ruez završio svoj, dvadeset jednu godinu dug boravak na Haškom tribunalu, uvijek se sjećajući prvog dana kada je tamo stigao. Naišao je na knjigu smjernica za istražitelje FBI na čijoj je naslovnoj stranici bila napisana rečenica Friedricha Nietzchea: Kad gledate u ponor, nikad nemojte zaboraviti da ponor takođe gleda u vas.

Vladimir Leposavić će od Beograda kapilarno granati svoju karijeru i ka Crnoj Gori. Postaće između ostalog i član Pravnog savjeta Mitropolije crnogorsko–primorske i održati predavanje u organizaciji (obratite pažnju na ritam pridjeva) Srpskog nacionalnog savjeta i Srpskog informativno–kulturnog centra Sveti Sava u plavoj sali Srpske kuće…

Postlitijska Crna Gora

A onda, nakon famoznih postlitijskih izbora 2020. biva imenovan za ministra pravde, ljudskih i manjinskih prava u Vladi Crne Gore. E da bi krajem marta ove 2021. godine na poslaničko pitanje da li je spreman da prizna da se u Srebrenici desio genocid iščitao šestominutni odgovor iz kojeg izdvajamo: Uopšte ne mogu da priznam ili ne priznam događaj o kojem nemam saznanje. Ovo je pitanje predmet stručnih polemika… mogu samo da vjerujem ili ne vjerujem sudijama iz Haga, bilo onim koji su glasali za ovu pravnu kvalifikaciju ili onim koji su zauzeli izdvojeno ili posebno mišljenje.

Za one koji nemaju ili odbijaju da imaju saznanje, evo sažetka: Pravosnažnim odlukama Haškog suda (Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju) u čak šest predmeta presuđen je genocid u Srebrenici jula 1995. Tu je i odluka Međunarodnog suda pravde u Hagu, u predmetu Bosna i Hercegovina protiv Srbije iz 2007. godine, u kojoj se navodi da su djela počinjena u Srebrenici izvršena sa specifičnom namjerom da se djelimično uništi grupa muslimana Bosne i Hercegovine i shodno tome predstavljaju djela genocida. Za ovu je odluku glasalo trinaest od petnaest sudija. Samo dvoje je glasalo protiv. Jedan od njih – iz Srbije.

Vladimir Leposavić je već izazvao brojne reakcije političara, pravnika, predstavnika nevladinih organizacija, ambasada i društvenih mreža koji su uglavnom osudili negiranje genocida. A iz postlitijske crnogorske Skupštine samo su, onako nahladno, podsjetili da je ovo tijelo još 2009. usvojilo Rezoluciju Evropskog parlamenta o genocidu u Srebrenici u kojoj se utvrđuje pojedinačna odgovornost, jer nijedan narod niti jeste niti može biti genocidan.

Decenije istraživanja, kopanja po bosanskim vrletima da bi se pronašla tijela zvjerski ubijena pa bačena u masovne jame, onda izvučena bagerima i ponovo prebačena kilometrima dalje u nove masovne grobnice, traganje za dokazima kad u ruci imate samo jednu kost ili patiku Made in Portugal, desetine hiljada stranica presuda Haškog suda u kojima je dokaz po dokaz ispisana strašna optužnica jasna i u najtmurnijem danu… ali evo iznova dizanje zida nespremnosti jer se kaobajagi nema saznanje!

U trenutku kada sam čitao izjavu Vladimira Leposavića sjetio sam se ovdašnjeg državnog poslanika, Nikole Lovrinovića, inače profesora povijesti, koji je na pitanje TV voditeljice o zločinima NDH, izjavio skoro pa šeretski: Ne znam, nisam tamo bio.

Vladimir Leposavić, neka mi je dozvoljeno suditi po fotografiji, nema ničega šeretskog u pojavi. Smrtno ozbiljno, skoro zaleđeno lice. Ali tražeći ga po stranputicama interneta prvo što sam ugledao bila je fotka gdje ispred famoznog Kipa slobode stoji isturivši kameri tri prsta. Neću okolišiti. Evo nepogrešivog sažetka razloga koji su ga preporučili aktuelnoj crnogorskoj vlasti! U Bosni bi rekli: Jazuk Fulbrajta!

(Antena M)